Ljudske lobanje za Zokija

Možda smo u pravu, a možda i nismo – poručio je Zoran Milanović svima nama koji njegovo putovanje u Australiju i Novi Zeland smatramo neprimjerenim, preskupim, suvišnim i smiješnim. Odgovor je primjeren vremenu i zemlji poljuljanih i razorenih kriterija, osobito onih stručnih.

 

Što je važnije za napredovanje u državnom aparatu: stručnost i rezultati ili pripadnost stranci i lojalnost njenom vodstvu? Današnja hrvatska vlast na tom je ispitu nažalost već pala kao i sve prethodne.

 

Jedan od najnovijih primjera je slučaj glavnog istražitelja zrakoplovnih nesreća Dinka Vodanovića koji je prošli tjedan izbačen, za sada samo iz zgrade, ali s ozbiljnom namjerom da ga se otpusti i s posla u Agenciji za istraživanje nesreća u zračnom, pomorskom i željezničkom prometu. Povod za najstrože disciplinske mjere bio je članak kolege Josipa Bohutinskog o tome kako stručni krugovi spornima ocjenjuju nedavna imenovanja Bojana Šenjuga i Anite Koprivnjak na mjesto ravnatelja i zamjenice ravnatelja spomenute agencije.

Kulturni neukus i neznanje iz istog su koša kao i  nekompetentnost i sve ostale brljotine i skandali Vlade Zorana Milanovića. Komentirajući na Facebooku Milanovića kod Billicha, Zvonko Maković je to i ovaj put točno i precizno sažeo: “Kakva Vlada, takav i slikar kojega se posjećuje. Sve je tu savršeno kompatibilno! Nema greške!”

 

Gospodin Šenjug je, navodno, prijatelj ministra Hajdaša Dončića, a gospođa Koprivnjak je sasvim sigurno kći pomoćnika ministra obrane Viktora Koprivnjaka koji je uz to, kao bivši zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, još uvijek i predmet nekih nedovršenih istraga koje provodi Agencija.

 

Sve te činjenice nisu bile dovoljne da sama država reagira i korigira postupak iz kojeg upravo vrišti sukob interesa. Izostanak reakcije nadležnih domaćih državnih tijela ponukao je gospodina Vodanovića, glavnog i najpoznatijeg hrvatskog istražitelja zrakoplovnih nesreća s višedesetljetnim iskustvom, da taj novinski članak proslijedi za to područje mjerodavnim i nadležnim europskim institucijama.

 

Ali njegovi su novi šefovi zaključili da je time, kako piše kolega Bohutinski, “naštetio međunarodnom ugledu ne samo Agencije nego i Hrvatske te ugledu ravnatelja i njegove zamjenice kao i ugledu Upravnog vijeća”. Ma sram ga bilo, tako sramotiti domovinu! Baš tipično za tipove koji se kao pijani plota drže svoje struke, iskustva i rezultata kao da je to važnije nego se učlaniti u partiju ili stranku.

 

“Naime, istaknuti rezultati u području zračnog, pomorskog i željezničkog prometa nisu bili jedini kriterij po kojem se Upravno vijeće ravnalo pri izboru ravnatelja i zamjenice ravnatelja Agencije”, piše u priopćenju upućenom Večernjem listu. A što drugo? Evo što: “važna koncepcijska rješenja kandidata o planu i programu rada Agencije, rezultati provjere znanja iz područja važnih za rad ravnatelja i zamjenika ravnatelja, sistem bodovanja, bodovne liste…”. Ukratko, birokratski blablabla kakvim se prikriva svaki nepotizam i korupcija.

Izbjegavajući klubove australskih Hrvata na čijim zidovima još uvijek vise portreti Ante Pavelića, Milanović je tako završio pred Billichevim portretom Josipa Broza Tita koji bi zasigurno svaki australski ustaša rado objesio odmah do Pavelića. U putopisnom prilogu HTV-a lijepo smo vidjeli nakaradnog Tita s krvavom petokrakom urezanom na čelo, krvoločno iskeženim vampirskim zubima i ogrlicom od ljudskih lobanja

 

No, vratimo se mi tamo dolje, u Australiju, gdje je hrvatski premijer našao vremena da izazove i jednu omanju kulturološko-političku sramotu i nesreću. Novinar HTV-a u Dnevniku 10. ožujka kaže da je naš premijer u Sydneyu “tijekom dana pronašao vremena i za posjet galeriji svjetski poznatog umjetnika hrvatskog podrijetla Charlesa Billicha”. Na službenim stranicama Vlade RH taj je posjet zabilježen fotografijom ispod koje piše: “Predsjednik Vlade u galeriji Charlesa Bilicha, jednog od najpoznatijih živućih australskih slikara”. Prepisano je to s internetskih stranica samog Charlesa Billicha.

 

Međutim, Australija je ozbiljna država čija Vlada na svojim službenim internetskim stranicama promovira kulturu tako detaljno da donosi i popis svojih najcjenjenijih (ali očito ne i svjetski najpoznatijih) suvremenih umjetnika. Virtualno se može razgledati i australski Muzej suvremene umjetnosti. Ni na jednom od tih mjesta ni traga Charlesu Billichu.

 

Naravno, biti svjetski poznat i biti cijenjen od struke nipošto nije jedno te isto. Kao argumente svoje slave sam gospodin Billich, odmah ispod svog imena, iznosi dvije njemu očito najvažnije reference: “Od Bijele kuće do Vatikana”. Ne znam tko je Papi odnio portret koji je naslikao Billich, ali dobro se sjećamo kako je njegova slika završila u Bijeloj kući, gdje se vjerojatno više i ne nalazi. U jesen 2006. tadašnjem američkom predsjedniku Georgeu W. Bushu na dar ju je odnio tadašnji hrvatski premijer Ivo Sanader, a tadašnji je glasnogovornik Vlade Ratko Maček rekao kako je Charles Billich iznimno poznato ime u svijetu suvremenog slikarstva.

 

Struka je o državničkom daru imala nešto drugačije mišljenje. “Poklon koji je Sanader dao američkom predsjedniku kompromitira hrvatsku kulturu i umjetnost i Hrvatsku koja pretendira biti dijelom Europe”, rekao je tada kolegici Patricji Kiš za Jutarnji list povjesničar umjetnosti Zvonko Maković. Galerist Damir Grubić Billicha je ocijenio kao “sladunjavog slikara veduta i aktova koji je čak i unutar akademske manire prosječan, te koji se preko veza uspio nametnuti međunarodnoj kič klijenteli”. Takve su otprilike ocjene i australskih kritičara.

Meni i mnogim drugima imponiralo bi da je naš premijer posjetio svjetsko čudo od Opere u Sydneyu. Mogao je, recimo, baš toga dana umjesto u Billichevu galeriju otići na izvedbu opere ‘‘Jevgenij Onjegin“ i provjeriti nije li mlada sopranistica Nicole Car, koju australski i svjetski kritičari hvale na sva usta, možda također hrvatskog podrijetla

 

Izbjegavajući klubove australskih Hrvata na čijim zidovima još uvijek vise portreti Ante Pavelića, Milanović je tako završio pred Billichevim portretom Josipa Broza Tita koji bi zasigurno svaki australski ustaša rado objesio odmah do Pavelića. U putopisnom prilogu HTV-a lijepo smo vidjeli nakaradnog Tita s krvavom petokrakom urezanom na čelo, krvoločno iskeženim vampirskim zubima i ogrlicom od ljudskih lobanja.

 

Charles Billich, za kojeg piše da je kao student proveo dvije godine u mariborskom zatvoru zbog političkog delikta, ima, dakako, pravo na svoj likovni komentar komunističkih zločina. Ali, bez obzira na taj politički segment, premijer Milanović je zbog dobrog ukusa i kulturoloških razloga mogao, morao zaobići i tu galeriju kad već za svog mandata nije kročio ni u jednu drugu, kao ni u kazalište ili na neki koncert klasične glazbe.

 

Naravno, meni i mnogim drugima imponiralo bi da je naš premijer posjetio svjetsko čudo od Opere u Sydneyu. Mogao je, recimo, baš toga dana umjesto u Billichevu galeriju otići na izvedbu opere ‘‘Jevgenij Onjegin“ i provjeriti nije li mlada sopranistica Nicole Car, koju australski i svjetski kritičari hvale na sva usta, možda također hrvatskog podrijetla. Ovako je samo o državnom trošku napravio besplatnu reklamu svjetski poznatom majstoru samopromocije i kiča te svojim odabirom imponirao nekom drugom dijelu javnosti i biračkog tijela.

 

Kulturni neukus i neznanje iz istog je koša nekompetentnosti kao i skandal u Agenciji za istraživanje nesreća u zračnom, pomorskom i željezničkom prometu i sve druge brljotine ove Vlade. Komentirajući na Facebooku Milanovića kod Billicha, Zvonko Maković je to i ovaj put točno i precizno sažeo: “Kakva Vlada, takav i slikar kojega se posjećuje. Sve je tu savršeno kompatibilno! Nema greške!” Neznanje i kič se vole, privlače.

 

(Prenosimo sa partnertskog portala Večernjeg lista)

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora