Jago u premijerskoj fotelji

Ništa kao zavist tako vješto ne uočava i ne preuveličava mane drugih. Uz bahatost i potpun izostanak samokritičnosti hrvatskog premijera krase, nažalost, i Jagine osobine. Kako drugačije, osim ljubomorom i zavišću, objasniti njegovu fiksiranost na najuspješnijeg, a po anketama i najpopularnijeg ministra u Vladi – Slavka Linića. To što ministru čini protekla dva-tri mjeseca predsjednik Vlade školski je primjer nevjerojatne taštine, samodopadnosti, sebeljublja i zavisti da bi mu i maćeha iz Snjeguljice pozavidjela.

 

Lider socijaldemokrata nikako ne može otrpjeti popularnost koju među građanima uživa veteran SDP-a usprkos krajnje nezahvalnoj poziciji. Ulozi koju obnaša u Vladi Kukuriku koalicije od koje je premijer svojom neprincipijelnošću, konformizmom, neprestanim uzmicanjem pred oporbom načinio kokošinjac u kojemu se ministri-pijetlovi međusobno čerupaju: Maras Linića, Vrdoljak Marasa, itd.

 

No najgori je upravo predsjednik Vlade. Stječe se dojam da gotovo sadistički uživa u blaćenju ministra financija, pubertetski nesvjestan da kod svih mislećih ljudi izaziva upravo oprečan efekt – odbojnost.

Da Linić, kao što to premijer sam kaže nije old school političar, mogao je istog momenta stati pred kamere i uzvratiti: što ozbiljan premijer na skupom dvotjednom izletu o trošku poreznih obveznika radi u ateljeu čovjeka koji je, prema siječanjskome izvješću, ozbiljan porezni dužnik. Hoće li kvalitetom sporni Charles dug Republici Hrvatskoj, iz kojeg se alimentiraju i ovakva besmislena turistička putovanja, otplatiti, kao što je najavio, premijerovim portretom…Predlažem odoru Shakespearovog Jaga. Simbolika će i bez vampirskih zubi i lubanja biti kristalno jasna

 

Dok ministar Linić pred saborskim zastupnicima, očitome sukobu usprkos, principijelno brani neobranjivo – izostanak premijera sa sjednice o rebalansu proračuna – argumentom da je riječ o stavu svih članova Vlade, pa tako i njezina predsjednika i da nema ništa strašno u njegovu izostanku, premijera ni tisuće kilometara udaljenosti ne priječe da se instalira pred kamere u ateljeu kič slikara Karla Bilića (Charlesa Billicha) i pred portretom Tita s vampirskim očnjacima i lubanjama oko vrata prepotentno docira o tome što bi ministar trebao upitati svog prijatelja protiv kojega je karlovački DORH podignuo optužnicu za događanja stara pet godina… Ma fuj!

 

Da Linić, kao što to premijer sam kaže nije old school političar, mogao je istog momenta stati pred kamere i uzvratiti protupitanjem: što ozbiljan premijer na skupom dvotjednom izletu o trošku poreznih obveznika radi u ateljeu čovjeka koji je, prema siječanjskome izvješću, ozbiljan porezni dužnik. Hoće li kvalitetom sporni Charles dug Republici Hrvatskoj, iz kojeg se alimentiraju i ovakva besmislena putovanja, otplatiti, kao što je najavio, premijerovim portretom…

 

Predlažem odoru Shakespearovog Jaga. Simbolika će i bez vampirskih zubi i lubanja biti kristalno jasna.

 

No nije se naš bezgriješni premijer zaustavio na bukvici upućenoj iz daleke Australije. Nesvjestan da će mu se strelice neprincipijelnosti i narcisoidnosti kao bumerang vratiti, da će tu zaljubljenost u prazne floskule tipa “političar nema i ne može imati prijatelje” platiti cementiranjem pozicije u vrhu nepopularnosti, prvi svoj javni istup po povratku ponovo koristi da nas pouči da je on, i samo on, mjera svih stvari. On bi svog prijatelja pogledao u oči, on bi se i rođenog brata odrekao kad bi DORH podigao optužnicu, bla, bla…Prestrašno. Ne bih rado bila Zokijev brat – Krešimir Milanović.

 

Slavko Linić, koji se odbija ponašati po Milanoviću očito dragom principu da je moralno ono što se mora, beskrajno nervira ovog neprincipijelnog ljubitelja prodika…Zamislite, ne želi biti trbuhozborac, odbija slijepu poslušnost! Nedopustivo! Do te mjere da premijer zaboravlja svoje pravničko obrazovanje i preko kamera o optužnici  karlovačkog Državnog odvjetništva progovara kao da je riječ o pravomoćnoj presudi…

 

I osrednji novinari crne kronike znaju da je to tek sumnja, opravdana sumnja i da je do presude, koja nekoga može proglasiti krivim, ali i osloboditi krivnje – dalek put.

Slavko Linić, koji se odbija ponašati po Milanoviću očito dragom principu kako je “moralno ono što se mora”, beskrajno nervira ovog neprincipijelnog ljubitelja prodika…Zamislite, ne želi biti trbuhozborac, odbija slijepu poslušnost! Nedopustivo do te mjere da premijer zaboravlja svoje pravničko obrazovanje i preko kamera o optužnici karlovačkog Državnog odvjetništva progovara kao da je riječ o pravomoćnoj presudi…

 

Zašto je Milanoviću u ovom slučaju stalo prejudicirati krivnju, a u nekim drugima mu to nije bio cilj. Čačića je do presude držao u Vladi. Ivana Jakovčića kojeg je Povjerenstvo za sukob interesa, kao i Šegona, proglasilo krivim predlaže na listi za Europski parlament ispred Tonina Picule…Koliko je to etično. Smiju li se građani i Linić pred kamerama zapitati kakvu nam to poruku šalje slikanjem ispred portreta zbog kojeg bi ga i Karamarko prigrlio, odlaskom u atelje čovjeka koji u Hrvatskoj duguje pozamašan porez, visokim rangiranjem koalicijskoga partnera za kojeg je utvrđen sukob interesa  (Kajin bi štošta dodao)? Valjda časnog i moralnog političara! Koja je količina sebeljublja potrebna da toga ne budeš svjestan.

 

Umjesto da stane iza svog najuspješnijeg ministra, da osudi posvemašnju estradizaciju i skandalizaciju politike, medijsku hajku kojoj je vladin financijaš kontinuirano izložen – ovaj diplomirani pravnik na privremenom premijerskome zadatku namjerno krivo tumači Linićevo obrazloženje novinarima da mu podmeće paraobavještajno podzemlje. Interpretira to kao da je ministar  govorio o DORH-u i optužnici podignutoj protiv njegovog prijatelja, a ne o tretmanu tog prijateljstva u medijima. Ruga se Linićevom poimanju prijateljstva, ne suosjeća, dapače, optužuje ga da se želi prikazati žrtvom.

 

I jest žrtva, ali nesposobnog i taštog premijera kojemu je vrhunski domet skupi izlet u dijasporu, koji je po povratku brzopleto nazvao “poslovno patriotskim putovanjem”. U četrdeset i osmoj otkrio je, eto, hrvatstvo i hercegovačko porijeklo. Prvo se uputio u Mostar, preživio generalku u Hercegovini i ohrabrio za žešće doze – one australske. Sve u nadi da će mu to donijeti koji bod i bolju poziciju na ljestvici popularnosti. Lakše je zapjevati u Australiji nego raditi, gombati se u domovini s rebalansom, Zakonom o radu, reformom zdravstva… Po povratku dijeli packe onima koji rade, ne i onima koji otpuštaju trudnice (čitaj Lorenzin).

 

Premijer bi na pola i kusur mandata sam sebi trebao dati savjet! Stati pred zrcalo, pogledati se u oči i zapitati ne kao dosad samodopadno: Ogledalce, ogledalce, tko je najljepši na svijetu?, već: Zašto me nakon dvije i pol godine umjesto šarmantnog i od mnogih biranog Zokija iz ogledala promatra od ljubomore na Linićevu popularnost zelen Jago? Možda upravo stoga što usprkos pedesetima nije naučio biti prijateljem sebi, bratu, kolegi ministru – biti prijatelj građanima.

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora