novinarstvo s potpisom
Zacijelo su promatrači austrijskih izbora pod hitno morali prepravljati već unaprijed pripremljene komentare fokusirani na očekivanu pobjedu slobodarskog kandidata Norberta Hofera.
Računalo se da će Trumpova pobjeda u Americi iznjedriti domino-efekt, djelovati kao vjetar u leđa europskim desničarskim populistima.
Uzdasi olakšanja od Berlina do Bruxellesa! Samo da radost nije preuranjena!
Predsjednik Republike Austrije po Ustavu ima tek ceremonijalnu funkciju i ulogu ”državnog javnog bilježnika”, tj. Vlada priseže pred njim. Međutim, zato što predsjednik predstavlja Republiku Austriju – iako po Ustavu samo u inozemstvu – na njemu je kako široko ili usko shvaća tu svoju ulogu.
Ustav mu ne brani utjecati na političke snage i usmjeravati ih prema vrijednostima kojima se vodio u predizbornoj borbi (dosadašnji socijaldemokratski predsjednik tu je svoju ustavnu ovlast tumačio tako da je bio maksimalno aktivan te je svojevrstan diskretan pritisak vršio i na svoju socijaldemokratsku stranku (iako je morao biti iznad stranaka).
To da je Austrija – unatoč socijalnom darvinizmu treće snage u zemlji i Slobodarskoj stranci (FPÖ) s njenim socijaldarvinizmom – ostala socijalna država koja je iskazivala visok stupanj solidarnosti s izbjeglicama i prognanicima imamo zahvaliti i dosadašnjem predsjedniku (Heinzu Fischeru).
Novoizabrani predsjednik Alexander Van der Bellen (VdB), potomak ruske i estonske aristokracije, ali i izbjegličke obitelji, iako član Zelene stranke Austrije nije njezin proizvod i tipičan ”zeleni“ (pod tim nazivom su se okupljali vrlo različiti alternativci: ezoterici i ekolozi, asketi raznih usmjerenja, te politički disidenti vrlo heterogenog podrijetla).
Ostavio je za sobom njihov misticizam, no ne i sekularni humanizam: Za sada nemamo razloga strahovati da će se u njegovu mandatu ”zalediti” socijalna klima i da će truba oglasiti lov na ”socijalne parazite” (nezaposlene, zaposlene s nedostatnim plaćama, tzv. working poors, samohrane roditelje na pragu siromaštva, osobe s minimalnim mirovinama), poglavito ne prema azilantima, prognanicima i izbjeglicama).
Nadam se, a to je nada i optimizam svih onih koji su mu iskazali povjerenje. Vjerujemo da neće biti demonstracija tipa ”Austrija Austrijancima”, ”Stranci – marš van”, nego da će dobivati podršku oni, ne malobrojni, koji na takve transparente reagiraju parolom ”Stranci, ostanite – nazi, marš van!”
Međutim – u olakšanje zbog pobjede kandidata koji u inozemstvu uživa ugled, kako kao ličnost, tako i kao ekonomist (ne ekolog, kako je javio HRT 4.12., iako bi to bilo logično; no, realni život nije uvijek logičan!) – umiješala se spoznaja da poraženi kandidat sa svojih 47% usvojenih glasova predstavlja gotovo polovinu glasačkog tijela – polovina političkog naroda Austrije opredijelila se za kandidata koji sebe – i to s ponosom – deklarira kao ”nacionalistu”, zagovara ksenofobiju i najavljuje zaoštravanje ”borbe protiv socijalnih parazita” u koje svrstava sve koji – bez svoje krivice ili zbog nje – ovise o socijalnom sustavu.
To je zabrinjavajuće zato što ovog časa nema društvene snage u zemlji koja se takvima može suprotstaviti: socijaldemokrati su na koljenima, a stranka koju je nekad vodio epitet ”kršćanska” svaki je privid utjecaja kršćanske socijalne doktrine već davno odbacila; štoviše, žuri joj se približiti modelu ”slobodaraca”.
Prije svega – problemi zbog kojih je Norbert Hofer mogao voditi relativno uspješnu predizbornu borbu nisu nestali; i drugdje u Europi on i njegova stranka imaju podrške napretek.
Hofer se profilirao kao oštar kritičar Europske unije – to mu je nedvojbeno osiguralo velik broj glasova. I jedino se u tom segmentu mogu čak i složiti s njim.
Vidjevši s kojom strašću europarlamentarka Biljana Borzan (SDP) propagira etikete s opomenama na kutijama cigareta, ponovo mi na pamet pada pitanje: Pa zar Europska unija postoji zato da se brine o pušačima, o potrošačima, o normama za voće i povrće, o dječjima sjedalima u automobilima…?
Europsko ujedinjenje kao veliki mirovni projekt srozan na nadnacionalnu zaštitu s jedne strane trgovaca, s druge strane potrošača, kao donator stipendija i propagator intelektualnog vlasništva, itd., itd.?
Daleko od toga da to nisu važna pitanja – ali bavljenje njima oduzima interes i energiju za bitku za političku stabilnost, socijalni mir, usklađivanje interesa.
Izbjegličko pitanje je u fokus aktualnosti dospjelo 2004. godine (što znači da je postojalo već i do tada!), no Europska unija ga je 12 godina izbjegavala primati na znanje.
Zar je čudo da se politički život u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj, poglavito u Velikoj Britaniji, itd. odvija pod geslom ”Ljutnja na One tamo …”, tj. u Bruxellesu i Strasbourgu.
Ljutnja i bijes kao politička motivacija – Bože nas sačuvaj!
Izborni rezultat u Austriji znači da smo se ovaj put izvukli samo s masnicom. Neriješeni problemi će nas, ne brinite, sustići!