autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Bešćutne poruke Damira Kajina: Arapi natrag!

AUTOR: Snježana Pavić / 24.08.2015.

Snježana Pavić

Ti ljudi ne žele u Hrvatsku, nego u Njemačku, Finsku i Švedsku, civilizirane zemlje koje suosjećaju sa žrtvama rata i političkih progona. Ne, ne zanima ih Hrvatska. Možda su i čuli da je naša domovina najljepša zemlja na svijetu, u kojoj žive najgostoljubiviji ljudi na svijetu, ali iz njihove perspektive stvari izgledaju drukčije.

Dok su Grčka, Italija, Makedonija i Srbija preplavljene izbjeglicama iz Sirije, Iraka i Afganistana koji se žele dokopati zapadne Europe, Hrvatska ne bilježi porast, nego pad broja ilegalnih imigranata.

Nije nam teško zamisliti što su ti ljudi prošli u Iraku ili Siriji jer smo i sami proživjeli rat. Dvadeset pet godina poslije izbjeglice iz Sirije došle su nam kao ogledalo: tko je pobijedio, agresor ili žrtva? Ljudsko suosjećanje ili bešćutnost?

I umjesto da im makar kurtoazno izrazimo suosjećanje, jer valjda mi znamo što to znači biti žrtva agresije i bježati da spasiš glavu, iz Hrvatske se čuju bešćutne poruke da nam ti ljudi ne trebaju i neka se nose otkuda su došli! Ili još gore, neka idu u Saudijsku Arabiju, kako im je to jučer poručio bivši IDS-ovac Damir Kajin, sada predsjednik Istarskih demokrata, iznerviran najavom da bi mogli biti smješteni u bivše vojarne u Puli.

Društvene mreže preplavljene su porukama mržnje prema izbjeglicama. Naravno da nismo nacija svetaca, nitko ne očekuje da poklonite svoju kuću i sve što imate razdijelite siromasima, kako su to učinili sveti Ante i sveti Roko. Ali ako se većina stanovništva izjašnjava da su vjernici, katolici, ne bi li bilo logično očekivati makar minimum izraza ljubavi prema bližnjemu svome? Koju ljubaznu riječ, izraz suosjećanja, obećanje da ćemo učiniti sve što je u našoj moći da olakšamo patnju ljudima koji su ne svojom krivnjom ostali bez svega? Makar kurtoazno, s distancom, bez namjere da doista otvorite granice i svoja srca – tek toliko da se ne sramite pred vlastitom djecom.

Umjesto da im makar kurtoazno izrazimo suosjećanje, jer valjda mi znamo što to znači biti žrtva agresije i bježati da spasiš glavu, iz Hrvatske se čuju bešćutne poruke da nam ti ljudi ne trebaju i neka se nose otkuda su došli! Ili još gore, neka idu u Saudijsku Arabiju, kako im je to jučer poručio bivši IDS-ovac Damir Kajin, sada predsjednik Istarskih demokrata, iznerviran najavom da bi mogli biti smješteni u bivše vojarne u Puli

Ili se ono “ljubi bližnjega svoga” ili “što god ste učinili najmanjemu od moje braće, meni ste učinili” odnosi samo na Hrvate? Nikako ne na ljudska bića iz Sirije, bili oni muslimani ili kršćani?

Ne, ne možemo se izvlačiti da nas se ne tiče: ako vam u prošlom ratu kuća nije zapaljena, opet imate nekoga u obitelji tko je u posljednjih nekoliko generacija bježao od nesreće na drugi kraj svijeta.

Nije nam teško zamisliti što su ti ljudi prošli u Iraku ili Siriji jer smo i sami proživjeli rat. Dvadeset pet godina poslije izbjeglice iz Sirije došle su nam kao ogledalo: tko je pobijedio, agresor ili žrtva? Ljudsko suosjećanje ili bešćutnost?

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Još tekstova ovog autora: