autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

“Bleiburg” je sinonim ustaškog kolapsa i partizanske osvete

AUTOR: Drago Pilsel / 19.05.2024.

Foto: Novica Mihajlovic (Delo)

Propovijedajući ove godine na misi za žrtve “bleiburške tragedije” i križnih puteva hrvatskoga naroda ispred crkve Muke Isusove u Maclju, pomoćni zagrebački biskup Mijo Gorski reče da smo “zarobljenici neriješenih pitanja prošlosti”. Možda on, ja ne. Pojasnit ću ovom kolumnom zašto nisam “zarobljen” i zašto smatram potrebnim pridonijeti demitologizaciji “Bleiburga”.

Da su 8. svibnja, Dan oslobođenja grada Zagreba, ali i 9. svibnja, Dan pobjede nad fašizmom (odnosno nacizmom), ujedno i Dan Europe, vrlo važni datumi postao sam svjestan tek po dolasku u Hrvatsku. Dok sam živio u Argentini, do svibnja 1989. (i one godine koju sam proveo u Brazilu, 1985.), sve manje, svakako, kako sam sazrijevao, meni su bili u ovo doba (ovdje proljeća, tamo jeseni) u pažnji drugi datumi. Osobito su to bili 10. travnja, dan proglašenja NDH, i 15. svibnja, dan  (nikakva tragedija se oko poraženih formacija i civila nije dogodila na Bleiburgu nego na teritoriju Jugoslavije). To se u zajednici kojoj sam pripadao u Buenos Airesu nije promijenilo ni do dana današnjega.

Tko zna, da nisam žestoko intervenirao nakon što je tadašnji zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, sredinom studenog 2002. služio misu gledajući u ogromnu reljefnu kartu NDH u hrvatskom vjerskom središtu sv. Nikola Tavelić u Buenos Airesu, možda bi se i danas “Boga slavilo” s pogledom na podsjetnik na rečenu genocidnu i marionetsku državicu. Ali to što se ta, inače lažna argentinska relijefna karta (jer u teritoriju NDH ubraja Istru te sve drugo okupirano od fašista i nacista te satelita tijekom vladavine ustaša), prebacila u druge prostorije nije bitno utjecalo da se raspoloženje toga društva popravi i dovede u korelaciju s Ustavom Republike Hrvatske.

Pamtite, naime, kada se hrvatsku predsjednicu u Buenos Airesu 2018. dočekalo s pozivom, gotovo ultimatumom, da pokrene promjenu preambule hrvatskog ustava (naime, da se izbaci antifašistički sadržaj) ili da je iz Argentine ovamo poručeno kako “državotvorna hrvatska zajednica iz Buenos Airesa nikad nije nijekala svoju izvornu političku tradiciju nadahnutu starčevićanstvom ni svoja čvrsta protujugoslavenska, protuvelikosrpska i protukomunistička stajališta koje su strane autentičnom duhu borbe hrvatskog naroda za slobodu i nezavisnost, prouzročila samo štetu”. I tako dalje, i tome slično.

Zbog riječi kakvih ovdje i drugdje, sada i ranije u povodu toga i u vezi ustaša i NDH ispisujem ja sam persona non grata – nepoželjna, neprihvatljiva, nepoćudna osoba, osoba koja se ne cijeni, dapače, koju se mrzi.

Takav tretman uživam ne samo od strane pripadnika zajednice kojoj sam pripadao u Buenos Airesu, već od strane ne malog broja mojih sugrađana u Hrvatskoj te Hrvata u BiH. I ne samo to, doživljavam prezir i značajnog broja pripadnika i političkih i crkvenih hrvatskih struktura.

Koji je moj grijeh? Dirnuo sam u svetinju onih koji me preziru, u ustaše i NDH, odnosno ne mogu trpjeti kada im govorim da je koketiranje s ustaštvom neprihvatljivo, ili kada kažem da Crkva debelo kasni u isprici građanima (i Srbima gdjegod bili) zbog sekundiranja Paveliću i ustašama, kada podsjećam na nedosljednosti i manjkavosti biskupske službe Alojzija Stepinca i drugih (sarajevskog nadbiskupa Ivana Šarića, npr.), kada upozoravam na pogrešnost nacionalističke mitomanije.

Je li to što oni žigošu moj grijeh ili moja vrlina? Jer, što, ja se držim ispravne teologije, progovaram kao politički i moralni teolog, kao onaj koji upozorava na herezu, a nacionalizam i šovinizam jesu hereze, kao onaj koji bi želio dati doprinos da hodimo “prema civilizaciji ljubavi” (kako ju je opisao najveći hrvatski teolog, fra Tomislav Janko Šagi Bunić), kao onaj koji se buni jer crkvene/vjerske strukture (dakle, ne samo katoličke) ne uviđaju da postoji jako puno onih koji “vjeru shvaćaju ozbiljnije od onoga što zatiču u crkvama” (češki teolog Tomáš Halík), kao onaj koji se pita “može li biti da Crkva ne preobražava svijet i ne izvozi svoj duh slobode i ljubavi, nego uvozi strane pojmove podvrgavanja i straha, kontrole i podvrgavanja svoje savjesti, dominacije i autoritarizma, dok njezini članovi nisu dovoljno duhovno zreli da ih spriječe?” (grčki teolog Pantelis Kalaitzidis).

Ali, dosta samohvale! Poanta ovoga teksta je istaknuti što je to što treba razumjeti kada se kaže “Bleiburg”, i gdje je Hrvatska danas.

Austrija je zabranila “paradu” na Bleiburškom polju jer se ondje odavala “počast fašističkom režimu” i veličalo ustaše. Izostanak zabrane značio bi kršenje austrijskih zakona. To je sažeti opis mišljenja na 110 stranica koje je na zahtjev Ministarstva unutarnjih poslova Republike Austrije sastavio tim stručnjaka iz područja prava, politologije i povijesti, uz predstavnike nadležnih austrijskih crkvenih i političkih vlasti.

Trebalo je dosta godina da se Hrvatska biskupska konferencija, ako je shvatila poruku i civilnih i crkvenih vlasti u Austriji, odluči za komemoraciju na realnom mjestu stradanja, a koje se poštuje na teritoriju Varaždinske biskupije (i nikome nije sporan, pa tako ni hrvatskim antifašistima i lijevim političarima), u Maceljskoj šumi kod Krapine (gdje se komemoriralo ove subote 18. svibnja), i to kako bi trebalo – bez pretvaranja molitvenog skupa u pozornicu za kojekakve političke i ideološke obračune. Kažem dosta jer se lutalo, preko Sarajeva i Udbine u Lici, odašiljući i dalje krive poruke.

Tadašnji gospićko-senjski biskup, Zdenko Križić, 2021. godine, na primjer, dakle u Udbini, pretvorio je ustaške zločince, što je bila tradicija bleiburških okupljanja, u “nedužne žrtve”. Crkva ustrajava, vidjet ćemo hoće li i kada napustiti taj narativ, u to da je “Bleiburg početak tragedije hrvatskog naroda”.

Ne, tragedija je trajala, a ona simbolično počinje u Zagrebu 10. travnja 1941. godine. Čak je i kardinal Bozanić u svojoj homiliji 2015. na Bleiburgu isključivo govorio o “nedužnim žrtvama”, kao da drugačijih nije ni bilo.

“Rat je u Europi bio gotov, osim u Sloveniji, gdje Oružane snage NDH, osobito one u kojima su bile ustaše, još vode rat nakon rata. Pretpostavljaju da im jedinice NOVJ-a, po eventualnoj predaji, vjerojatno ionako ne bi poštedjele živote, pa se uporno i bezobzirno bore do kraja. Divljački maltretiraju zarobljene partizane i u pravilu ih ubijaju. Po slovenskim selima masovno pljačkaju, pale kmetije i nemilosrdno ubijaju njima sumnjive seljake i njihove cijele obitelji”. (Ivo Goldstein, “Globus”, 13.5.2018.).

Svi su pobijeni bili žrtve, ali svi sigurno nisu bili i nevini. Koljači iz Jasenovca, likvidirani bez suda, mogu biti žrtve, ali ih ništa ne može učiniti nedužnima! “Bilo je među njima i mnogo ustaških i endehaških dužnosnika, poput onih iz logora Jasenovac – Miroslav Filipović Majstorović, Ivica Matković, Josip Mataija, Tihomir Kordić, Marko Pavlović, Marija Buždon-Slomić, Mirko Slišković Slomić, Dragutin Pudić – Paraliza, Ante Zrinušić, Josip Šantić i mnogi drugi. Oni bi na svakom poštenom suđenju dobili najtežu kaznu” (Goldstein, isto).

Da bi došlo do promjene u narativu, Katolička Crkva u RH i u BiH, potpomognuta konsenzusom političkih stranaka, mora jasno i otvoreno osuditi NDH i ustaški pokret kao nacifašističku diktaturu koja je počinila masovna zlodjela u ime ekstremnog nacionalizma koji nije utjecao samo na nacionalne manjine već i na hrvatski narod.

Crkva, također, oklijeva osuditi ustaški pozdrav “Za dom – Spremni!”, mirno promatrajući kako ga (ekstremna) desnica i dalje pretvara i u simbol prepoznavanja Domovinskog rata.

Poručivali su i ponavljali da je Bleiburg “polje hrvatske nade” i “zalog novog zajedništva”. Ne, ono je bilo, nažalost, mjesto fašističke agitacije i ne vjerujem da možemo biti ujedinjeni oko cilja rehabilitacije Ante Pavelića, njegova režima i njegovih krvnika.

Zato je dobro što je austrijska vlast intervenirala i s kamenog spomenika na Bleiburškom polju nedavno maknula rečenicu kojom se veličalo ustaške formacije (“U čast i slavu poginule hrvatske vojske”) te, kao poruku desnici, i hrvatski grb s prvim bijelim poljem (ali ne i islamski polumjesec).

Na Bleiburgu se, gotovo u pravilu (bilo je izuzetaka), krivo propovijedalo. Tako je spomenuti Bozanić tada za oltarom, koristeći ga kao političku tribinu, rekao: “U našoj Domovini, posebno zadnjih godina, ponovno se žele oživjeti sukobi i stare ideološke podjele za koje se vjerovalo da su dijelom prevladane; raspiruje se mržnja, nameće se netrpeljivost i isključivost. Naime, nekima kao da je stalo produbljivati neistine ne bi li se produžio sukob i nasilje iz vremena totalitarizma”.

To može biti rečeno na političkoj tribini. Ja, naime, ne vidim problem u tome da se bilo koji (nad)biskup posveti diskusijama takve prirode. Kako bi dobro bilo, recimo, da Josip Bozanić izađe Ivi Goldsteinu, Tvrtku Jakovini ili Hrvoju Klasiću na intelektualni megdan. Ali tijekom liturgijskog slavlja govoriti treba tako da se naviješta Evanđelje, da ga se tumači, da se potakne na vjeru, na milosrđe i na pokajanje.

Godine 2014. na Bleiburškom polju je propovijedao tadašnji dubrovački biskup, sada nadbiskup riječki, Mate Uzinić. Pozivajući da se konačno završi Drugi svjetski rat, doslovce je zavapio: “Prestanimo jedni drugima biti neprijatelji i postanimo jedni drugima braća i sestre”.

Smatram važnim citirati pokojnog predsjednika Hrvatskog sabora Borisa Šprema (pratio sam Danijela Ivina kada se molilo Šprema da se ukine pokroviteljstvo nad komemoracijom na Bleiburgu): “Smatramo da su žrtve do kojih je došlo bile žrtve na Križnom putu kroz Hrvatsku i Sloveniju (…) Nevinih žrtava je bilo, jer je do njih došlo bez suđenja, na stratištima i grobnicama kroz put Križnog puta. Smatramo da treba obilježavati, dati počast i pun pijetet tim žrtvama na stratištima i grobnicama Križnog puta”, istaknuo je Šprem odnosno predsjedništvo Hrvatskog sabora kada je 17. aprila 2012. donijelo odluku da Sabor ukida političko pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu.

Pokroviteljstvo je vraćeno kada je HDZ opet stvarao vladu i imao većinu u parlamentu, ali sramota se nastavila. Austrija je konačno dala svoj pravorijek.

Opće je prihvaćeno, u to sam uvjeren, da postoje žrtve ne samo Križnog puta, nego da postoje i mnoge nevine žrtve koje su stradale na način da im nije suđeno, osvetnički, iz mržnje. Imam člana obitelji, potpuno apolitičnog konobara, mlađeg brata moga djeda po majci, kojeg je OZNA ubila u ljeto 1945. godine u Zagrebu. Ne znamo mu grob. Svi bismo trebali osuditi one koji su počinili i koji su uzročnici tih žrtava, ali je važnije shvatiti da žrtve zaslužuju puno poštovanje i pijetet, da je nebitno čije su i kako se zovu te žrtve, jer sve su žrtve naše ili Kristove, ako hoćete, i to je ono s čim vas također želim ostaviti da razmišljate.

I zločinac i njegova žrtva u Bogu su rođeni, njemu pripadaju, on je umirao na križu za svakog pojedinačno. Tako je platio cijenu, ono što zovemo Otkupljenje. Ta žrtva je zadovoljština za sav grijeh svijeta.

Ako Katolička Crkva podupire Europsku uniju, a podupire (osobito daje veliki doprinos njenoj izgradnji za trajanja posljednjih triju pontifikata), ako je Unija utemeljena na pobjedi nad fašizmom i nacizmom, a je, i ako ne možeš istodobno biti podupiratelj Unije i slijep na “zločine komunizma”, onda treba imati snage da okrenemo stranicu i progovorimo o nadi za novu Europu. Ta novost je u sposobnosti da napustimo strukture grijeha, svako nasilje, svaku vrstu obespravljivanja.

Ne samo Europa, sada ugrožena zbog rata u Ukrajini i ruske agresije, nego i mi moramo ponovno otkriti naš pravi identitet. A on se ispisuje kao jedinstvo u različitosti, kao društvo/a pomirenih i otvorenih ljudi. Tih 8. i 9. svibnja 1945. u srcima pobjednika je titrao ideal slobode, želja za mirom.

Meni je jako žao što o ovome ne čujemo gotovo ništa na “komemoracijama”. Dapače, neki hrvatski biskupi o tim datumima govore isključivo kao o porobljavanju Hrvata. Slaveći misu za “žrtve komunizma u Zagrebu” ovog 8. svibnja pomoćni zagrebački biskup Ivan Šaško je rekao baš to, da je 8. svibnja Zagreb “pao”.

Hajmo se baviti faktografijom. To je i posao nas novinara. Crkvena vlast u Koruškoj misu na Bleiburškom polju nije zabranila, civilna je to učinila, premda je Crkva u Austriji otkazala gostoprimstvo hrvatskim biskupima. Hrvatski (nad)biskupi pristali su sudjelovati u nečemu što organizira proustaški Počasni bleiburški vod i što ima krajnju namjeru veličati propalu i zločinačku NDH i njene oružane snage kojima je podignut spomenik koji se nalazi tik do oltara na Bleiburškom polju i pred kojim se iz godine u godinu događao skandal da se u ime Republike Hrvatske komemorira ustaška vojska. Simple as that.

Bleiburški vod, inače, ne odustaje od borbe da se komemoracija vrati na bleiburško polje i da sve bude kao prije! I izjavljuje to pred predstavnicima Ckrve na tiskovnoj konferenciji u Zagrebu.

Katolička Crkva, kojoj su nominalno sve žrtve iste, nikad se nije usudila s najviših instanci pomoliti se za žrtve ustaškog režima ili suočiti se s vlastitom ulogom u to doba. Nitko normalan nema ništa protiv molitve za žrtve rata i poraća. Ali se moramo buniti protiv dvostrukih mjerila, protiv nedosljednosti Crkve na ovim prostorima, protiv nedistanciranja od ustaških zločina, kada već tako furiozno crkveni prvaci osuđuju “komunističke zločine”.

Meni je osobito neprihvatljivo to niveliranje ustaške i partizanske krivnje koje se neprestano čuje. I nije u redu što Crkva prešućuje historiografski rad. Ne mogu (nad)biskupi biti neupoznati, na primjer, s publicističkim radom pokojnog Slavka Goldsteina i njegova sina, profesora povijesti Ive Goldsteina.

Drsko je i što Crkva ignorira “Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u Zagrebu 12. travnja 2006. – Bleiburg i Križni put 1945.”, izdanje Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, što osobito ističem i ponavljam kao činjenicu koju Crkva sustavno prešućuje, naime, da su hrvatski antifašisti (prilozima Jurja Hrženjaka, Ive Goldsteina, Ive Josipovića, Petra Strčića, Tvrtka Jakovine, Igora Graovca i drugih) itekako samokritički i precizno jasno progovorili o događajima koji su prethodili Bleiburgu i uslijedili nakon toga (“Osuda zločina nosi i snažnu moralnu poruku”, Ivo Josipović).

Fakti! Na samom Bleiburškom polju nije bilo masovnih likvidacija. Hrvatska odavno zna (sasvim sigurno od 1990. i izdanja zagrebačkog Starta, koji je uredio Marko Grčić – “Otvoreni dossier Bleiburg”) da je pokojni, izuzetan demograf Vladimir Žerjavić ustanovio realniju brojku umorenih od one koja se koristi (između 300.000 i 400.000 mrtvih): oko 40.000 zarobljenih ustaša i domobrana i oko 17.000 civila s teritorija NDH. Povjesničarka i ekspertica za pitanje Bleiburga Martina Grahek-Ravančić kaže kako je život “u Bleiburgu i na križnom putu” moglo izgubiti oko 50.000 ljudi.

U svakom slučaju, i uzimajući u obzir korekcije koje su nužne i koje se događaju, Grahek-Ravančić (pozivajući se na Žerjavića, Vladimira Geigera i druge stručnjake) ustvrđuje “da bi ukupna brojka stradalih (dakle, ne samo Hrvata, nego svih naroda zajedno, op. D. P.) mogla biti oko 80.000 do 90.000”.

Hrvatska ekstremna desnica rado za Bleiburg koristi termin “genocid”. Pojam genocid definiran je u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida koju je Opća skupština UN-a prihvatila 9. prosinca 1948. godine. Preuzet je u hrvatsko zakonodavstvo nakon osamostaljenja, potvrđivanjem ratifikacije Konvencije SFRJ. Zločin genocida unesen je u Kazneni zakon RH (KZ, 1997.). Za zločine genocida danas je nadležan Međunarodni kazneni sud (ICC).

“Genocid: Tko s ciljem da potpuno ili djelomice uništi neku nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku skupinu, zapovijedi da se članovi skupine ubijaju ili da im se nanose teške tjelesne ozljede ili da im se teško narušava tjelesno ili duševno zdravlje, ili da se pučanstvo prisilno raseljava, ili da se skupina stavi u takve životne uvjete koji bi doveli do njezina potpuna ili djelomična istrebljenja, ili da se primijene mjere kojima se sprječava rađanje između pripadnika skupine, ili da se vrši prisilno preseljavanje djece u drugu skupinu, ili tko s istim ciljem počini neko od navedenih djela, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora” (KZ, 88).

Čak i kada bismo mogli zanemariti formalno-pravne aspekte (da je genocid kao kazneno djelo definirano tek 9. prosinca 1948.), to jest, da ne postoji mogućnost, nije pravno dopuštena retroaktivnost, desnica zna, ali očito prešućuje, da su partizani bili mješovita nacionalna vojska, odnosno da teza o genocidu pada u trenutku kada biva jasno (a to znaju čak i Argentinci) da hrvatski partizani tada ubijaju Hrvate ustaše, recimo, ili slovenski partizani ubijaju slovenske kvislinge, ili da srpski partizani ubijaju četnike i ljotičevce itd.

Genocid postoji kada se želi istrijebiti jedan narod. To se na našem terenu tada dogodilo sa Srbima, Romima, Židovima. Bleiburg je vrlo težak zločin, ono što je uslijedilo od 16. svibnja 1945. na dalje, ali nije genocid nad Hrvatima (kao što tvrdi i majka zastupnika HDZ-a Davora Stiera, prof. Marija Lukač de Stier).

Monstruozan redoslijed zločina Titovih partizana koji poznajemo kao “Bleiburška tragedija” prešućivao se 40 godina, ali već u drugoj polovini ’80-ih se o tomu kod nas piše. Godine 1990. nastaje prva knjiga, ovdje navedena i odmah rasprodana, kao i njeno drugo izdanje, tri tjedna nakon prvog.

Ja sam netko tko može svjedočiti o stanovitom, možda još i nedovoljno uvjerljivom, procesu kajanja među antifašistima zbog navedenih i drugih “komunističkih zločina”, ali dužnost mi je upozoriti kada se stavlja još jedna cigla na bedem agresivne reustašizacije koja je krenula i koja traje svih ovih desetljeća života.

I ove godine, 15. svibnja, ustašonostalgičari su se još jednom, po 79. put prisjetiti jednoga mita jer na spomeniku postavljenom na Bleiburškom polju u njihovim glavama stoji “U čast i slavu poginule hrvatske vojske”. Zašto mit? Pa zato jer u Bleiburgu nije stradala nikakva “hrvatska vojska” nego ustaška banda koji nije položila oružje već je ubijala pred sobom punih tjedan dana nakon kapitulacije nacista koji su ih naoružali i cijeli rat bili sponzori Pavelićeve soldateske.

Kao što rekoh, želim se ovdje pozabaviti “fenomenom Bleiburga”, demontirati taj mit jer on više nema nikakvog smisla pošto će pametni shvatiti da se žrtve odmazde partizana nad zarobljenim vojnicima i civilima komemorira, tako i treba, na hrvatskom teritoriju, u Macelju.

Napuhavanje bleiburške priče nema, to ću dokazati, nikakvog smisla osim u glavama onih koji žale za propalom “NDH”.

Rano ujutro u subotu 5. svibnja 1945. iz Zagreba je poletio avion prema jugu, prema Jadranu i Italiji, kojim su upravljala dva zarobljena američka pilota u pratnji dvojice ustaških časnika. Oni su nosili tek sastavljeni Memorandum vlade tzv. NDH s potpisima svih ministara, upućen glavnom komandantu Savezničkih snaga na Sredozemlju, engleskom maršalu Alexanderu, koji se nalazio u Caserti pokraj Napulja. Za svaki slučaj, dva do tri sata nakon prvog, poletio je i drugi avion, također s primjerkom rečenog Memoranduma. Nosio ga je osobno jedan od potpisnika, ministar Vjekoslav Vrančić.

Ustaška vlada u tom dokumentu izjavljuje da “slobodno područje Hrvatske” stavlja pod zaštitu zapovjednika Savezničke vojske u Sredozemlju te predlaže da se u to područje uputi vojska pod njegovim zapovjedništvom “kojoj će se pridružiti hrvatske oružane snage”.

Vjerovali ili ne, točno tako: ustaše će se pridružiti – ponavljam, pridružiti, a ne predati – Savezničkoj vojsci, i to na slobodnom području Hrvatske; znači, oslobođenog od partizana, koji su inače komunisti, pa kao takvi valjda pravi neprijatelji zapadnih saveznika, dok su ustaše – valjda zbog “sličnog načina razmišljanja” – pravi saveznici.

Mi smo u Argentini bili godinama indoktrinirani da mrzimo sve što jugoslavenski diše i miriše kao “izdaju”. Ako je netko nekoga izdao s ove i s one strane Atlantika, onda je to bio Ante Pavelić – izdao je svoj vlastiti narod i gurnuo ga u novu klaonicu.

Dakle, nevjerojatno, ali doista tako, crno na bijelo. Nakon što su četiri godine bili najvjerniji sluge Hitlerove Njemačke, i kao takvi objavili rat zapadnim silama, nakon što su u vlastitoj zemlji počinili besprimjerne i neopisive zločine i osramotili hrvatski narod, ustaški su kvislinzi smatrali da se mogu pozivati na Atlantsku povelju zapadnih demokracija, i to u ime hrvatskog naroda!

Odmah nakon što je taj jadni Memorandum odaslan, ta ista ustaška vlada donosi odluku – kao da je već samom tom odaslanom ponudom sve sređeno! – da sljedećeg dana započne sveopći odlazak vojske i civila prema austrijskoj granici. Ustaški propagandist i novinar Vinko Nikolić zapisuje u svoj dnevnik: “Na granici će nas prihvatiti Anglo-Amerikanci. Tamo ćemo biti preuređeni i naoružani, opskrbljeni svim potrebnim sredstvima modernog rata, pa onda krenuti natrag u borbu za oslobođenje, što bi imalo uslijediti za nekoliko dana, dapače, neki misle, da bi Englezi mogli u Hrvatsku stići i prije”.

Da je to uvjerenje, što su ga posijali ustaški predvodnici, bilo sveopće rašireno, svjedoči nam i pjesnik Srećko Karaman (vidi knjigu “Bleiburška tragedija hrvatskog naroda”, str. 289.): “Čim pređemo granicu Austrije, opasnost će minuti. Tamo su Saveznici, nema komunista ni Titovih partizana. Dolazimo svijetu koji misli kao i mi”.

Znači, u tom mnoštvu tisuća i tisuća vojnih, političkih, civilnih bjegunaca, koji su dva dana prije svršetka Drugoga svjetskog rata napuštali Zagreb pred Titovom vojskom, a među kojima je bio i moj djed po majci, zagrebački ustaša Erih Pavlinec, postojalo je uvjerenje da oni, ustvari, bježe ususret onima “koji misle kao i mi”. Doslovno tako. Budući su im razmišljanja sličnija njihovom nego “partizanskom”, Amerikanci i Englezi kao da su njihovi saveznici, pa ih čekaju raširenih ruku.

Među mnoštvom bjegunaca bio je i šesnaestogodišnji Drago Truhli koji je kasnije napisao (na 235. stranici knjige “Otvoreni dossier Bleiburg”) kako se “nekakva priča širila, da je to, zapravo ugovoreno, da je ugovoreno da ćemo se mi predati Englezima”. Tu je, negdje u toj približno 50 kilometara dugoj koloni, bila i devetnaestogodišnja Slavica Kumpf iz Vukovara koja (na 251. stranici iste knjige) svjedoči: “Rečeno nam da smo krenuli ususret Englezima”.

Da to nije bila nekakva maštarija mladih ili neupućenih, svjedoči nam opet Vinko Nikolić. Opisujući treći dan svojeg bjekstva iz Zagreba prema Bleiburgu (u knjizi “Tragedija se dogodila u svibnju”, str. 97.), kaže: “Jedino što je u tom našem stanju djelovalo utješno, bile su glasine: ‘Englezi su već tu blizu, pa ćemo možda već i danas natrag u Zagreb’.” Nikolić tada nije bio ma tko, nego poznato ime kulturnog života Hrvatske, prilično upućen u namjere vodstva svoje “države” koja čini pravi zločin prema vlastitom narodu, odvodeći ga prevarom u bjekstvo iz domovine.

Još i upućeniji od njega ustaški je pukovnik Danijel Crljen. On je bio u samom komandnom vodstvu te kolone od približno 150 hiljada očajnika, među kojim je bio znatan broj žena i djece, kao doista sramotna zaštita zločinačkog kukavičluka.

Prema njegovim zapisima, na osnovu vlastitog dnevnika (objavljenog u Hrvatskoj reviji 1966. godine, str. 274.), on navodi: “Moramo sebi prokrčiti put do Engleza ili Amerikanaca, makar i uz cijenu očajničkih okršaja”. Potom nastavlja kako su ih zaustavile partizanske jedinice na granici kod Dravskog mosta te postavile ultimatum bezuvjetne predaje; u žurbi prikupljeni dijelovi ustaške legije iz kolone odgovaraju žestokim napadom, odbacuju partizansku ili jugoslavensku vojsku, nanoseći teške gubitke u mrtvima i ranjenima – sve to se događa nekoliko dana po završetku Drugoga svjetskog rata u Europi! Borbenošću očajnika kolona se probila preko granice u Austriju, sve do Bleiburga.

Maršal Tito, 14. svibnja, shvaćajući valjda kakvi sve neobuzdani bjesovi mogu biti izazvani ovakvim pogibijama, ponavlja svoje upozorenje izdano prije desetak dana doslovce riječima: “Poduzmite najenergičnije mjere da se po svaku cijenu spriječi ubijanje ratnih zarobljenika!”. Emigracija i ustašonostalgičari neće nikada povjerovati u iskrenost ovih Titovih riječi.

“Kad je saznao da njegova zapovijed nije poštovana, Tito nije ništa poduzeo. Nije odobravao što se dogodilo, pogotovo jer se otelo kontroli i preraslo u anarhiju, pa je tražio izvještaje i razjašnjenja, ali i opravdanja i razumijevanje za osvetnički gnjev protiv ‘bandi’ koje i nakon završetka rata još ratuju i nanose gubitke ‘našim ljudima’. Naposljetku je preko svega prešao u govoru na mitingu u Ljubljani 27. svibnja 1945.: ‘Što se tiče ovih izdajnika… to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla je već ogromnu većinu…’.” (Goldstein, isto).

Prof. Goldstein zaključuje i ja se u potpunosti slažem da za masovno ubijanje razoružanih zarobljenika nema pravnih ni moralnih opravdanja. Radi se o zločinu za koji punu odgovornost snosi vrh tadašnje vlasti na čelu s maršalom Titom.

Sljedeći dan, u utorak 15. svibnja 1945., u podne, već spomenuti Crljen napokon stiže do engleskog generala Patricka Scotta, koji kaže hladno i kratko: “Engleska vojska vas ne može primiti. S vama bi trebalo postupati kao s ilegalnim bandama jer ste po ugovoru o primirju trebali već prije osam dana položiti oružje pred partizanskim jedinicama, a nastavili ste s borbom”.

Zaprepašten neočekivanom hladnoćom i odbojnošću ovih riječi, Danijel Crljen (moj nekadašnji susjed u Buenos Airesu, kao i general Ivan Herenčić, još jedan “pregovarač” na Bleiburgu), na kraju dodaje s očitim nerazumijevanjem dalekosežnosti onoga što zapisuje: “Začudilo me je da nitko nije vodio nikakav zapisnik”.

Izuzetno snažan šok nije jedini razlog Crljenovu trenutačnom nesnalaženju ili nerazumijevanju zašto je taj kratki razgovor vođen bez službenog zapisnika. On, naime, nije mogao znati, ili nije bio siguran – posthumno neka uživa tu našu sumnju – da je onaj primjerak Memoranduma ustaške vlade, s kojim su odletjela dva američka pilota prije 10 dana rano u zoru 5. svibnja, već prijepodne istog dana stigao u Casertu do savezničkog komandanta Sredozemlja maršala Alexandera te da je ovaj, u dogovoru s tamo prisutnim ministrom britanske vlade, Haroldom Macmillanom, Memorandum smjesta proslijedio u Beograd britanskom ambasadoru Stevensonu s molbom da ga hitno uruči osobno maršalu Titu.

Na taj način maršal Alexander i ministar Macmillan nisu željeli pokazati Titu samu hitnost ili važnost tog dokumenta, koliko svoje potpuno odbijanje da ga uopće razmotre, pa stoga nisu uručili samo uobičajenu diplomatsku obavijest o tom dokumentu i o svojem odbijanju, nego su učinili presedan u diplomaciji (čak i kada su u pitanju saveznici): jedva su taknuli Memorandum ustaške vlade prije nego što ga je ambasador Stevenson, još istoga dana, 5. svibnja, nešto poslije 6 sati navečer, stavio na stol pred maršala Tita.

Prema tome, prije nego je iz Zagreba uopće krenulo mnoštvo u bjekstvo prema austrijskoj granici – predvođeno doista pravim zločincima na čelu s Vjekoslavom Maksom Luburićem, prvim komandantom Jasenovca – vrhovni zapovjednik Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije, maršal Tito, već je imao u rukama ustašku ponudu britanskoj armiji za pregovore o predaji ili pridruživanju te odbijanje prihvaćanja te ponude kao najbolji dokaz da tako nešto za zapadne saveznike uopće nije dolazilo u obzir.

Zato je 10 dana potom nedaleko Bleiburga ustaškom pukovniku Crljenu nepostojanje ma kakva zapisnika trebao biti određen i jasan znak, ili potvrda, da se odbijaju čak i sami pregovori o predaji. Međutim, uskoro je sve postalo itekako blistavo jasno i razumljivo: prema sjećanjima i Crljena osobno i prisutnog pregovarača NOV-a za predaju, potpukovnika Milana Baste, politički komesar 51. vojvođanske divizije, general Scott je, kako bi prekinuo svaki daljnji razgovor s ustaško-domobranskim izaslanicima, naglo ustao i okrenuvši se Basti rekao: “Gospodine potpukovniče, moji tenkovi su vam na raspolaganju!”. Bleiburg je, dakle, sinonim kolapsa ustaških snaga.

Potpukovnik Basta na tomu se zahvalio jer da mu tenkovi nisu potrebni. A ni sat potom, negdje oko 4 sata poslijepodne, tog utorka 15. Svibnja 1945., posvuda okolo Bleiburškog polja – gdje u tom trenutku nije dospjela ni polovina putem prorijeđene kolone dugačke preko 40 kilometara, ili oko trećine od onih koji su krenuli iz Zagreba – počele su se pojavljivati bijele zastave, odnosno razne svijetle krpe, košulje, majice…

Jedna grupa ustaša, u namjeri da pobjegne od zarobljavanja, sukobila se s drugom grupom koja se tome protivila te je nakon njihovog međusobnog okršaja izbrojano 16-ero poginulih. Neki kažu da tom broju treba pridodati još desetak ubijenih u stražarskom pripucavanju na pojedine pokušaje bjekstva, pa prema svim raspoloživim podacima o mogućim zbivanjima na polju pred Bleiburgom broj mrtvih nije mogao prijeći brojku 40 do 50.

Brojne ustaške jedinice su se predavale, pa čak i među onima koji se očajnički uporno nikako nisu htjeli predati te se i dan-danas tvrdi da to nikada i nisu učinili. Stariji civili, žene i djeca, svjedoče kako su potjerani kućama, dok je oko 35.000 zarobljenika odvedeno preko Celja u Maribor, gdje su koji dan potom počinjeni doista brojni zločini. Naročito u Teznom.

Ovdje želim napomenuti da literatura o bleiburškoj mitologiji već godinama na stotine načina ponavlja i varira kao glavnu krivicu za hrvatsku sudbinu na Bleiburgu takozvanu izdaju britanske vojske, odnosno britanske politike prema Hrvatima; dakle, ne samo da je krivac onaj koji je počinio djelo izdaje nego – što je još i važnije – da je onaj nad kojima je počinjeno djelo izdaje žrtva, pa je stoga i nevin.

Međutim, da bi se taj smisao mogao održati, potrebno je spomenute neistine posložiti u konstrukciju cijelog niza kauzalnih neistina, počevši od ustaško-domobranske predaje engleskoj vojsci, pa se onda činjenica njihove stvarne predaje Jugoslavenskoj armiji može nazivati izručenjem, što je također neistina, nakon koje slijedi da je takvo izručenje ustvari izdaja, što je dodatna neistina, iz koje slijedi da su oni koji su na taj način izdani logično, prema tomu, i nevini, što je još jedna neistina, a budući su tako nevini izručeni svojim progoniteljima, pa je to onda još i zločin. A onaj nad kojim se vrši zločin žrtva je, te stoga ne može biti zločinac, pa je tom logikom valjda i amnestiran od svih zločina počinjenih u prethodne četiri godine!

Ostaje tako na Bleiburškom polju za budućnost duh “časne i slavne ustaške vojske Nezavisne Države Hrvatske” koja se zapravo nikome nikada nije predala, a zločinci su jedino oni koji su je tamo izdali i zarobili. Evo, to je smisao mitologije o Bleiburgu.

Pak, ako je na Bleiburškom polju izvršeno tek jedno sramotno zarobljavanje neobičnoga mnoštva ljudi, vojnika i civila, među kojima je bio i prilično velik broj itekako okrvavljenih – onda Jasenovac postaje ono što je uvijek i bio: stravično osamljen i neusporediv zločin u povijesti hrvatskoga naroda.

Suočiti se s tom istinom nije lako, ali je časno i korisno zbog zdravlja onih kojima je bleiburška mitologija značila čitavo njihovo hrvatstvo. I ja sam bio među njima. Ja sam se s time morao suočiti!

Moja je velika nada da će jednog nedalekog dana i svi moji argentinski prijatelji, koji su mi okrenuli leđa, shvatiti da se iz toga mita trebaju izvući ne samo oni, već i svi oni koji u mitu još uvijek žive.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     30 je godina od, možda, najboljeg intervjua u mojoj karijeri
     Mons. Ivo Martinović, dostojan sljedbenik Srećka Badurine
     Jürgen Moltmann: Nema progresa bez ekološke pravednosti
     Papa nije rekao ''pederčine'', već ''pederi'',  pa što?
     35 godina života u Hrvatskoj, 30 godina mrzilačkih napada
     UN neće proglasiti Srbe za počinioce genocida u Srebrenici
     Revizija ugovora s Vatikanom ostaje NE temom: HBK se slaže
     Pismo ljutim (neo)ustašama koji ne poznaju Evanđelje
     Jasenovac, NDH i pitanje hrvatske krivnje
     Predlažem da se smirite i razmislite o velikoj koaliciji

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija