Bojkot trgovačkih lanaca ili štednja

Sad već drugi petak zaredom hrvatski kupci složno (koliko je to moguće) bojkotiraju trgovačke lance zbog visokih cijena na nagovor jednog portala za koji – do prije petnaest dana – nitko nije čuo.

”Halo, inspektore” prometnuo se u stranicu koja je osjetila puls hrvatskog pučanstva, što je do sada uglavnom protestiralo iz fotelja svojih domova, s ekrana mobitela i kućnih kompjutera, ne namjeravajući se pomaknuti ili ne daj Bože izići iz kuće i fizički pokazati nezadovoljstvo.

Hrvati, naprosto, izgledaju kao super sretan i zadovoljan narod i da nema društvenih mreža gdje povremeno prazne svoje nezadovoljstvo promatrač bi pomislio da to i jesu. Sretan narod.

Ali, pokazalo se da je ”Halo, inspektore” dobro procijenio stupanj nezadovoljstva i da je u pravom trenutku pozvao na bojkot trgovačkih lanaca, čemu se odazvalo zaista mnogo ljudi.

Najbolji odaziv je bio u Zagrebu, što ne čudi, jer se radi o velikom gradu i najosvještenijem stanovništvu. U Zagrebu ima najviše studenata koji osjećaju da im je budućnost potpuno neizvjesna. U Zagrebu ima najviše mladih obitelji koje jedva vezuju kraj s krajem, pogotovo ako imaju djecu. U Zagrebu ima najviše radnog stanovništva čija su primanja daleko ispod onih statističkih podataka kojima se hvale premijer i njegovi ministri. U Zagrebu je i najveći broj umirovljenika, koji mogu samo sanjati o porastu mirovina koje bi uhvatile korak s inflacijom…

Ista je situacija u cijeloj Hrvatskoj, gradovi su bojkotirali trgovačke lance, naprosto zato što je postalo nemoguće izdržavati razularene cijene i podivljalu inflaciju. Ljudi u manjim sredinama i na selu ne ovise toliko o supermarketima jer u svojim vrtovima proizvode nešto hrane. Ali podjednako ih tuku cijene energenata, komunalni nameti i niz troškova koji su se namnožili, a koji omogućavaju da golemi državni aparat živi – k’o bubreg u loju. Nedodirljiv u svojoj zaštićenosti.

Nije tajna da Hrvatska u eurozoni prednjači inflacijom, stoga se izjava guvernera HNB-a Borisa Vujčića kako ne razumije zašto je to tako doima kao da se radi o pukom amateru koji je političkom voljom premijera zasjeo u fotelju prvog bankara Hrvatske.

Svakome iole obrazovanom jasno je da inflaciju generira previše novaca u opticaju. Sjetimo se samo devedesetih, kada je Slobodan Milošević – kako bi dobio glasove svog stanovništva, povećao plaće i mirovine tiskajući enormnu količinu novca. Na taj je način obezvrijedio novac i generirao galopirajuću inflaciju, sličnu onoj u vrijeme velike krize tridesetih godina u Njemačkoj, pa su ljudi u Srbiji za svoju plaću mogli kupiti tek nekoliko osnovnih artikala, a i to samo ako su ih kupili istoga dana. Jer, već sutradan novac nije vrijedio ništa…

Iako Hrvatska ne može donijeti odluku o tiskanju novčanica eura jer nemamo svoju kovnicu novca, ipak Vlada može permanentnim zaduživanjem i povećanjem plaća svojim službenicima povući veću količinu eura u opticaj.

A državni aparat je pregolem, pogotovo za jednu ovako malu zemlju, koja gotovo da i nema vlastite proizvodnje, uvozi čak i hranu, a bazira ekonomiju na turizmu. Toj i takvoj zemlji državna administracija (s golemim plaćama i vojskom načelnika, pročelnika, župana i svih koji s njima idu u paketu) predstavlja nepodnošljiv uteg.

Primanja radno sposobnog stanovništva i umirovljenika nominalno rastu tek za neke sitne postotke ili ni toliko, dok su državni čelnici – dobili krajem prošle godine povećanje plaća od 70 do 80 posto i – znatno poboljšali ukupnu platežnu moć Hrvata. Barem statistički.

Upravo zahvaljujući tom drastičnom povećanju osobnih dohodaka pripadnicima nerazmjerno velikog državnog aparata, Hrvatska ima trenutačno najveće povećanje plaća u eurozoni što generira inflaciju koja je pak guverneru Hrvatske narodne banke – nedokučiva!

I dok se državna administracija ležerno odnosi prema stvarnosti, hrvatsko stanovništvo je sve siromašnije, kupovna moć sve slabija, a potrošačka košarica s najnužnijim namirnicama – sve skuplja. Za neke nedostižno skupa.

Stoga je poziv na bojkot trgovačkih lanaca, koji u cijeloj Europskoj uniji imaju niže cijene nego u Hrvatskoj, naišao na plodno tlo, iako su se počeli javljati i stručnjaci koji kažu da je takva metoda – kontraproduktivna. Što je sa stanovišta tržišne ekonomije istina. O održivosti malih trgovina s namirnicama da ne govorimo. One će potonuti prve u općem bojkotu.

O tome se, međutim, Vlada ne oglašava, ministri štoviše podržavaju otpor pretvarajući se da su na strani siromašnog stanovništva iako je svima jasno da oni uopće ne mogu razumjeti kako živi prosječni Hrvat kojem je SVE, ali doslovce sve preskupo.

Fingirajući razumijevanje situacije, Vlada donosi popis o zaštiti cijena 70 namirnica, a da nitko pritom nije kao osnovicu postavio neke umjerene cijene artikala, već su – na opće razočaranje – mnoge cijene više nego ih nalazimo u trgovačkim lancima. Što znači, da će one trgovine koji trenutačno prodaju jeftiniji maslac moći podignuti cijenu da dohvate limit koji je propisala Vlada!

Ništa u tom potezu Vlade nije promišljeno ni opravdano, jer se limitiranjem cijena 70 artikala neće ništa postići, osim sputavanja slobodnog tržišta u koje se naša Vlada kune.

A prava nevolja hrvatske Vlade je u tome što se bliže lokalni izbori, pa oni pokušavaju udobrovoljiti glasače tvrdnjom da sve rade za njihovu dobrobit.

Ipak, bojkot trgovačkih lanaca ukazuje na to da je i Hrvate moguće organizirati, samo ako se nađe pravi način. A taj način nije da ih se pozove da iziđu na ulice, pokazalo se da najbolje pali poziv da ostanu kod kuće!

Kao svakog potrošača u Hrvatskoj i mene zanima da se cijene zauzdaju iako ni u primisli nemam njihovo vraćanje na vrijeme prije uvođenja eura. O tome maštaju utopisti, a ja ne spadam među njih.

Ono što bi bilo jednako teško ali izvedivo, jest preodgoj stanovništva.

Odgoj je općenito dugotrajan proces, ali prilika je idealna jer ljudi više nemaju zaliha novca u koje će posegnuti. Hrvati su sistematski osiromašen narod, jedino što imaju – barem oni starije generacije – je vlastiti krov nad glavom i poneka vikendica ili naslijeđen stan, izgrađen u mračnom socijalizmu.

Ali hrvatska Vlada im i to želi oduzeti ili barem opteretiti dodatnim nametima, što će – vidjet će se to vrlo skoro – zagorčati život malim iznajmljivačima koji su turizmom krpali svoj kućni budžet, a neće povećati stambeni fond Hrvata, niti oboriti cijene.

U vremenu opće inflacije SVE cijene divljaju pa će tako i cijene stambenih kvadrata nastaviti svoj uspon. A stranci koji kupuju objekte na obali samo će povećavati uzgon cijena.

Dakle, preodgoj. Ali kako?

Ako se cijene i ne mogu vratiti, svaki potrošač može barem odgovorno kupovati.

Tijekom posljednjih desetljeća, a krenulo je to još u socijalizmu, navikli smo svakodnevno svraćati u trgovine, kupovati namirnice za dnevnu potrebu, najčešće nabrzinu, nakon posla, na povratku kući. I kuha se nabrzinu, a to je najskuplje. I potiče konzumerizam. Tako se ponašaju bogati narodi. A siromašni štede.

Osobno, ovaj bojkot trgovina vidim kao štednju i kao početak odgovornog ponašanja prema hrani. Svaki dan koji nismo otišli u kupovinu namirnica dobitak je za kućni budžet, iako neke osnovne stvari moramo kupiti – kad-tad!

Ali možemo biti kreativniji, ne pripremati samo standardne recepte i jela već iskoristiti sve što imamo kod kuće u vidu raznolikih kombinacija koje će zadovoljiti potrebe za stolom, a neće nas odvesti u kupovinu.

Najbolja jela su ona iskombinirana neplanski od namirnica koje već imamo kod kuće, makar da se jelovnik prošara neuobičajenim sljubljivanjem. Tu će svaka mama, tata, ili djed i baka imati kreativni zadatak da izvuče na stol i ono što je zaboravio da ima, a ukućani će uživati u šarenoj ponudi!

I društvene mreže u takvoj kombinatorici Hrvatima bi mogle biti od velike pomoći. Umjesto žalopojki i kritika, trebali bismo dijeliti korisne savjete i ideje za jelovnike iz smočnice ili frižidera, recepte s fotografijama koje će pomoći onima manje maštovitima da sklope privlačno jelo od onoga što imaju.

A nije na odmet pitati ChatGPT-ija! Napišete pilotu što imate od namirnica kod kuće i on vam u tili čas smisli jelovnik! Treba iskoristiti krizna vremena i naučiti nešto korisno. A može biti i zabavno. Uostalom, Hrvati se tako vole družiti virtualno, a ovo je prilika i zato. Dobar tek!

I ne kupujte hranu dok ne iskoristite i posljednje jaje iz frižidera, možda se negdje sakrio i komad pancete; ispraznite frizer od mesa, smrznutog graška, artičoka, gljiva, kruha… Ne idite u kupovinu dok ne pojedete zadnju limenku tune, graha, slatkog kukuruza, posljednju bocu pelata, zadnji paket špageta, dok ne potrošite svu majonezu, kisele krastavce, paštetu koju ste kupili ”za ne daj Bože”…

Što rjeđe budete posjećivali trgovine – bit ćete sretniji i zadovoljniji, osjećat ćete pozitivno urotničko raspoloženje, a i kartice će vam biti zahvalne što ih ne peglate tako često.

Da, skoro sam zaboravila: Pažljivo odložite limenke i prazne boce negdje uz kante za smeće – netko će ih pokupiti i, euro po euro, kupiti sutradan burek za ručak.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Željka i Boris Rogić – zaljubljenici u obojenu svjetlost
    •  Rijeka ne prepoznaje svoje potencijale
    •  Zaborav je oružje diktature, a neznanje opasno po narod
    •  Zabranite Jugoslaviju
    •  Otvorenje Olimpijade – između ushita i uvrede
    •  Zlostavljanje kao kazališna tema i naša zbilja
    •  Ujedinilo nas je sjećanje na Valtera Dešpalja i Cellomaniju
    •  Ne ljutite se na kazalište
    •  Dubravka Vrgoč: Želim teatar u gradu i grad u teatru
    •  Rockeri i filharmoničari na dočeku Nove. U čemu je problem?

> Svi tekstovi ovog autora