autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Capak i njegovi vjeruju da virusa nema na svetoj misi

AUTOR: Miljenko Jergović / 13.12.2020.
Foto: AB FB stranica Miljenka Jergovića

Foto: AB FB stranica Miljenka Jergovića

Nije prošlo ni pola sata od stupanja na snagu odluke o zabrani rada ugostiteljskih objekata, kada je u kafić ušla policijska patrola, kojoj se suprotstavio visoko pozicionirani dužnosnik, državni tajnik u Ministarstvu branitelja.

Kako je objavio Sindikat policije, psovao im je mater četničku, pa je razbijao policijsku stanicu. I sve se to, naravno, zbivalo u Vukovaru.

Kako je ovo bio jedan od onih događaja u kojima stvarnost kao da je nastajala u loše napisanom romanu kakvog diletanta, i nastavak je morao biti u istom duhu: iste noći premijer se povlači u samoizolaciju, jer mu je žena zaražena koronom.

To je izvanredno dobro po njega, jer će o slučaju gospodina državnog tajnika moći šutjeti taman koliko bi želio, jer je zaštićen misterijem covida-19, osluškivanjem svoga tijela i iščekivanjem bolesničkih tegoba.

Dan ili dva ranije, nakon što je Vlada već donijela mjere, katolički politički vođa, povratnik iz emigracije John Vice Batarelo slavodobitno je, nad zabranom cjelokupnog društvenog života, uz iznimku crkvenih svečanosti i rasprodaja u velikim trgovačkim centrima, objavio elektronsku poslanicu s ovim riječima: “Nadam se da će jednostavno biti (puno) više Svetih Misa u svakoj župi svaki dan, kao i mogućnost za ispovijed. Isus Krist je odgovor za sve, On je jedini spasitelj svakog čovjeka i Hrvatske.”

U isto vrijeme raspadao se zdravstveni sistem, čemu su svjedočili oni nevoljnici koji su u ambulantu ili u bolnicu trebali zbog nečega drugog osim zbog covida-19, pa se zbog hitne operacije kuka ili kralježnice, ili zbog jednostavnog ultrazvuka srca moglo čekati dok epidemija prođe, ili se, baš kao da smo u Sjedinjenim Američkim Državama, plaćalo privatnog liječnika…

John Vice Batarelo slavodobitno je, nad zabranom cjelokupnog društvenog života, uz iznimku crkvenih svečanosti i rasprodaja u velikim trgovačkim centrima, objavio elektronsku poslanicu s ovim riječima: “Nadam se da će jednostavno biti (puno) više Svetih Misa u svakoj župi svaki dan, kao i mogućnost za ispovijed. Isus Krist je odgovor za sve, On je jedini spasitelj svakog čovjeka i Hrvatske

Kako je do svega ovoga došlo? Uglavnom tako što se manja skupina muškaraca i žena, dobrih i marljivih đaka, s dobrom memorijom i s ponešto elementarnih rasudbenih talenata i vještina, koji su im omogućili da svrše ne baš sasvim jednostavan studij na Medicinskom fakultetu, odvažila da vladajućim političarima podari snagu i sadržinu svojih autoriteta u njihovoj političko-zdravstvenoj borbi protiv epidemije covida-19.

Ili, jasnije rečeno, svoje medicinske diplome i specijalizacije priložili su ostvarenju tuđih, a onda i svojih vlastitih političkih ambicija, kojih prethodno, možda, nisu bili ni svjesni.

Nije to ni naročito nova stvar kod diplomiranih medicinara: istom su se rabotom, također u ime nacije, vjere i države, bavili u nesrazmjerno velikom broju neki do tada ugledni liječnici, profesori na medicinskim fakultetima, stomatolozi, tako da se na kraju te njihove doktorske petljavine s nacijom, vjerom i državom robijašnica u Scheveningenu mogao od optuženika za ratne zločine formirati jedan vrlo pristojan liječnički konzilij.

Zaista – što reče Isukrst, frekvencija svršenih medicinara je među ratnim zločincima devedesetih bila daleko najveća među svom visokoobrazovanom ratnozločinačkom čeljadi. Bilo ih je skoro koliko i zločinaca s diplomama jugoslavenskih vojnih akademija.

Naravno da to ništa ne govori o samim liječnicima, ali zato govori o načinu na koji ih zajednica tretira. A onda govori i o još nečemu: među njima je mnogo onih koji su se za svoj poziv i odlučili upravo zbog moći i utjecaja na zajednicu. Onog što je zapravo blisko političkoj moći i utjecaju.

Liječnik je u očima mnogog bolesnika, i mnogih bolesničkih familija, gospodar života i smrti, kao što je i političar u nedemokratskom društvu i u nedemokratskoj vladavini, gospodar života i smrti.

Između rata i epidemije, barem s političkog i državnog stanovišta, velike razlike nema. Epidemija se, kao i rat, vodi s idejom o žrtvama, o ljudskim glavama koje je nužno žrtvovati da bi se došlo do pobjede. Ali rat se, kao ni epidemija, u nas ne vodi s jasnim i jednoznačnim ciljem. Jedno se kazalo građanima, a za drugim se zapravo teži.

Građanima se, recimo, reklo da će biti poduzete one mjere koje će najefikasnije zaustaviti širenje virusa. A premijer Plenković je u svom ekspozeu s prijekorom svojstvenim Aleksandru Vučiću pridometnuo i to da je mjere nužno uvesti jer se nismo držali onih prethodnih. Da bi cijela stvar djelovala uvjerljivo, potrebni su liječnici. Kao što su u ratu potrebni oficiri.

Liječnici će u ovom slučaju političkoj odluci pružiti stručni i znanstveni smisao. Ti liječnici su, da više ne generaliziramo, Vili Beroš, ministar zdravlja, Krunoslav Capak, stožernik, Alemka Markotić, stožernica, te niz muškaraca i žena, nacionalnih i lokalnih stožernika, članova kojekakvih savjeta, epidemiologa, virusologa, liječnika raznih specijalizacija, koji u pravom trenutku nastupaju s podrškom političkim odlukama koje se donose u uvjetima epidemije. (Inače, nije sasvim bezopasno ni pisati o tom svijetu: oni su ovog trenutka zaštićeni elementima nacionalnog zanosa, strahom od bolesti, žudnjom za izlječenjem, upravo kao što su naši generali i časnici zaštićeni u ratu.)

Ono za što su oni zaduženi nije, međutim, baš toliko nedohvatljivo umu i razumu obična čovjeka. Na njima je da utvrde odakle se epidemija širi i kako ju najefikasnije zaustavljati.

Brojevi kojima se u svojim nastupima služe su javni, tako da javnost može pratiti i njihov rast, kao i događaje koji koincidiraju s njihovim naglim skokovima. Također, oni znaju, čak i kada se prave da ne znaju, znaju, čak i kada ne govore istinu, ili kada, narodski rečeno, lažu, gdje su svih ovih mjeseci nezaustavljiva vrela epidemije. Kao što znaju i ono drugo: s kojih se mjesta epidemija ne širi.

Međutim, ono što gospoda Beroš i Capak kao liječnici, te kao odrasli ljudi sposobni da se posluže razumom, dobro znaju, kao i ono što kao liječnica zna gospođa Markotić, u najvećoj je mogućoj mjeri u suprotnosti s onim što gospoda Beroš i Capak, te gospođa Markotić, žele znati kao promotori i branitelji jedne politike, i njezinoga idealnog svijeta.

Problem nastaje zato što se ta politika nije u stanju boriti protiv epidemije, jer bi se borbom protiv epidemije ugrozio njezin idealni svijet. Koji je, na neki način, i svijet rečene gospode doktora. A to je, opet, paradoksalno, jer u tom idealnom svijetu pobjeđuje bolest, a ne zdravlje. I u tom idealnom svijetu ne liječi medicina, nego Isus Krist, koji je odgovor na sve.

Nije to ni naročito nova stvar kod diplomiranih medicinara: istom su se rabotom, također u ime nacije, vjere i države, bavili u nesrazmjerno velikom broju neki do tada ugledni liječnici, profesori na medicinskim fakultetima, stomatolozi, tako da se na kraju te njihove doktorske petljavine s nacijom, vjerom i državom robijašnica u Scheveningenu mogao od optuženika za ratne zločine formirati jedan vrlo pristojan liječnički konzilij

To da se ova gospoda i gospođe bave politikom, i to onom najbrutalnijom, politikom koja kalkulira s brojem mrtvih, koji su potrebni za ostvarenje njezinih ciljeva, bilo je više nego jasno krajem listopada i početkom studenog, kada su se brojevi novozaraženih u Hrvatskoj već mjerili tisućama, a brojevi mrtvih desetinama.

Primjerice, u subotu 31. listopada, jednoga sasvim običnog i neincidentnog dana, objavljeno je 2769 novozaraženih i 15 mrtvih. Ali gospodin ministar i gospoda i gospođe stožernici kao da su tog dana, i svih tih dana, bili u stanju nirvane. Kao da su imali potrebu da ove brojeve učine što beznačajnijim. Ili, tačnije rečeno, da ih učine – normalnim.

Sedam dana kasnije, opet je bila subota, Ivan Đikić je na Radio Sljemenu udario po Capaku i društvu, te je najavio da će do kraja mjeseca biti 1500 mrtvih. Capak mu se tad narugao, osporio je njegove stručne kvalifikacije za situaciju epidemije, a oko broja mrtvih je s visine konstatirao da Đikić – pretjeruje. Ali kada je došao kraj mjeseca, bilo je skoro 1800 mrtvih.

Capak se, međutim, nije uznemiravao, jer je on, za razliku od Ivana Đikića, obavio svoju političku, nacionalnu i državnu misiju. U čemu se ta misija sastojala?

Misija se sastojala u tome da se u praktično nemogućim, nestvarnim i suludim uvjetima, kako epidemiološkim, tako i društveno-političkim, sve do obilježavanja vukovarskog memorijala, 18. studenog, odgađa bilo kakvo postrožavanje protuepidemijskih mjera, da bi se odmah zatim, munjevito, išlo na zaključavanje, ali opet samo onog što neće narušiti nedodirljivost nacionalnih i nacionalističkih ceremonijala, Crkve i krupnih kapitalističkih sustava.

Capak i družina nastoje uvjeriti građane da se virus ne dobiva na misi, nego isključivo u kafiću, u restoranu, pa i u kazalištu.

Na dan memorijala, 18. studenog, bilo je 3251 novozaraženi i 38 mrtvih. Međutim, gospoda stožernici su stali iza izvanrednog ublažavanja mjera, pa su dopustili da se u Koloni sjećanja nađe 500 ljudi. Na kraju ih neće biti 500, nego ne manje od 5000. Na televizijskom smo prijenosu gledali čitave patriotske skupine, recimo splitsku Torcidu, koje su demonstrativno marširale Vukovarom bez maski.

Kada deset dana kasnije u Vukovaru dođe do značajnog skoka broja novozaraženih, ali i skokovitog pomaka nacionalne krivulje, vukovarska će epidemiologinja, u duhu nacionalnostožeraške politike, aforistično zaključiti kako to nije od Kolone sjećanja, nego od svinjokolje.

Zaraženi će biti i policajci koji su osiguravali kolonu. Bit će da su i oni klali svinje.

Otpočetka, epidemija covida-19 u Hrvatskoj teče kao velika kampanja opravdavanja ovakvih događaja i opravdavanja politike u epidemiologiji. Virus se doživljava kao nacionalno svjesna politička jedinka, koja djeluje, ili ne djeluje u skladu s državnim interesima, te vjerskim i nacionalnim osjećajima. A kako je duhovni prostor vjerskih i nacionalnih osjećaja nepregledno širok, što smo vidjeli kada je gospođa Markotić obrazlagala mjeru totalne liberalizacije Kolone sjećanja riječima – “Svi znamo što je Vukovar!”, pridodavši kako ona “vjeruje” da će sve biti u redu, tako se virus slobodno i nesmetano širi Hrvatskom.

Onoga u što “vjeruju” gospođa Markotić i gospoda Capak i Beroš, a što se, eto, do posljednje riječi slaže s vjerom vladajuće stranke i Crkve, toliko je mnogo da ne postoji baš nikakva šansa da se epidemija zaustavi.

Ali zato se uspijeva u nečemu drugom: uništavaju se ljudske egzistencije, ljudima se zabranjuje rad, uništava se nacionalna kultura, tojest onaj njezin pretežiti dio koji ne proizlazi iz Crkve i crkvenih ceremonijala…

I sve to se čini, a da se ljudima ne ostavlja baš nimalo nade da će se stvari popraviti, da će epidemija minuti.

Zaista – što reče Isukrst, frekvencija svršenih medicinara je među ratnim zločincima devedesetih bila daleko najveća među svom visokoobrazovanom ratnozločinačkom čeljadi. Bilo ih je skoro koliko i zločinaca s diplomama jugoslavenskih vojnih akademija

Neće minuti, jer će uvijek biti Torcide, Kolone sjećanja, Velike Gospe, važnih nogometnih utakmica, domoljubnih okupljanja, svadbi i sahrana, nakon kojih će virus živnuti i povratiti se.

Lako je gospodinu Plenkoviću zatvarati kafiće i restorane, lako mu je uništavati nacionalnu kulturu, kada zna da ga to neće koštati vlasti. Lako je gospođi Markotić uzvikivati kako svi znamo što je Vukovar, kada se nitko, osim Ivana Đikića, neće odvažiti da ustvrdi da gospođa upravo krši Hipokratovu zakletvu. Ona ima tu generalsku moć da ukalkulira broj mrtvih u ostvarenje velike državne, političke i nacionalne ideje.

Ali hoćemo li se usuditi to reći? Možda, ipak, bolje ne!

Nemamo baš nimalo straha da bi se Isus Krist mogao naći na njezinoj strani, ali odistinski strepimo od toga što bi se dogodilo kad bi nas gospođa tužila sudu. Ona, ili netko od hipokratovaca i inženjera ljudskih duša u bijelim mantilima, koji fabuliraju protuepidemijske mjere.

Evo što je Hrvatska u prvim danima prosinca 2020: ljudi se po kućama nalaze s prijateljima i poznanicima, sjede na svojim trosjedima, s gropom u želucu i smrtnim strahom u grudima, čekaju da im njihova hiperaktivna djeca iz škole donesu virus.

Radi se od kuće, ili se bizarnim javnim prijevozom probija do posla. Ili se ne radi nikako. Stižu računi koje nitko ne može platiti, stižu prijetnje ovrhama.

Crkve rade punom parom, nitko ne kontrolira brojeve nazočnih, pjevaju se predbožićne mise, slavi se Božjega sina, i u tom slavlju putuju virusi, uglavnom po zapadnome, rimokatoličkom obredu.

Oni koji, pak, nemaju djece i ne idu u crkvu mogu računati na to da će prije ili kasnije virus pokupiti slučajno i usput, u liftu, u prolazu, na ulici.

Lako je predvidljiva i budućnost protuepidemijskih mjera: one će, ovakve kakve jesu, trajati do pred Božić. Tada će doći do nagle liberalizacije, pri čemu će se, kao i svaki put dosad, ignorirati brojevi, ali i elementarna logika kretanja virusa, pa će se za Božić virus slobodno širiti uz melodiju zvončića, zvončića, što zvone cijelu noć, a kada se dobro proširi, i kada se sve lijepo proslavi, negdje prvoga siječnja popodne, bit će donesene nove mjere o zatvaranju svega što je dotad bilo otvoreno – naravno, uz izuzetak crkava, dok će veliki trgovački centri poći na jednomjesečni kolektivni godišnji odmor, nakon solidnog prometa u prosincu – i Hrvatska će ući u savršeno korizmeno razdoblje, kada će se, napokon, protuepidemijske mjere sastati sa samom biti crkveno propisanog odricanja.

I doista, tad će Isus Krist biti odgovor na sve, i jedini spasitelj svakoga čovjeka i Hrvatske. Samo što to neće biti Isus Krist, ali tko bi to mogao objasniti gospodinu Johnu Vici i gospođi Alemki…

Strašno doba nastupi kad god se liječnici prestaju baviti medicinom, i prelaze na bavljenje vjerom i nacijom.

Strašno doba nastupi kad liječnici s liječenja ljudi prelaze na liječenje zajednice, na stvaranje i rastvaranje države.

Naravno, ne govorimo o svim liječnicima, nego o onima koji su ovog časa najčuveniji i u koje su uložene najveće narodne nade. Oni drugi, pak, o kojima nije riječ, i o kojima zapravo nikad nije riječ, liječe ljude, nad ponorima ništavila love njihove živote, hvataju ih šakama kao klizave ribe, i žive svoje nemoguće i svete iscjeliteljske živote, na jedini način na koji je i moguće čestito se baviti njihovim zvanjem.

Između rata i epidemije, barem s političkog i državnog stanovišta, velike razlike nema. Epidemija se, kao i rat, vodi s idejom o žrtvama, o ljudskim glavama koje je nužno žrtvovati da bi se došlo do pobjede. Ali rat se, kao ni epidemija, u nas ne vodi s jasnim i jednoznačnim ciljem. Jedno se kazalo građanima, a za drugim se zapravo teži

Liječništvo nije profesija, liječništvo je oblik redovništva. Postoje redovnici duše, a liječnici su redovnici tijela. Njihova logika duboko je protivna logici svake politike, protivna je naciji i vjerskoj instituciji.

Liječnici su mistici, oni su u izravnoj vezi s Bogom, njihov posao ne podnosi posrednike. Liječnici nemaju vremena za njih, jer bolest ne čeka, bolesnici nemaju vremena i ništa za liječnika nije važnije ni preče od njih.

Nema te politike ni tog Vukovarskog ceremonijala, nema te Kolone sjećanja ni te slavne ni bolne prošlosti zbog koje će liječnik, ako je stvarno liječnik, činiti štetu svojim pacijentima.

Iz njegove perspektive, naime, prošlost je bezvrijedna, besadržajna, prošlost postoji samo kroz povijest bolesti.

Iz perspektive liječnika prošlost se ne slavi, jer se sva vjera i nada ulaže u budućnost.

Iz perspektive liječnika sve što je zaista važno tek će se dogoditi.

Ta perspektiva duboko je suprotstavljena svakoj nacionalnoj politici, kao što je u biti suprotstavljena i vjeri.

Redovnici duše u život vječni vode nas kroz našu prošlost. Redovnici tijela produžavaju nam život u budućnosti.

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez dozvole autora. Prenosimo s autorova portala).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

 

Još tekstova ovog autora:

     Zašto hrvatski maturanti ne znaju hrvatski jezik?
     Frano Prcela, izazov za lijenost duha
     O genocidu možeš govoriti samo ako je počinjen i u tvoje ime
     Sandra Hemme, žena koja je najduže nedužna provela u zatvoru
     Rasističke svinjarije Joška Jeličića stavovi su cijelog HRT-a
     Je li moguće samospaljivanje na Markovu trgu bez političke pozadine
     Kako nejunačnom svijetu ispričati priču o tragičnom junaku
     Židovski heretik, nezakonito dijete, buntovnik Isus Krist
     Žena, muškarac i nebinarno čeljade
     Baby Lasagna čita Pismo lijevom krilu jedne nogometne momčadi

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija