autograf.hr

Giambattista Vico u knjizi ”Načela nove znanosti” navodi poredak ljudskih stvari: prašume, čistine, sela, gradovi i akademije. Sukladno ovome, akademija dolazi na kraju zato što je najudaljenija od života.

Semezdin Mehmedinović u djelu ”Ovo vrijeme sada”, na jednom mjestu, navodi kako je ”rat teško istjerati iz tijela”. Rat je zagospodario našim tijelima, ugasio razum i uništio osjećaj za moral. Kada se rat nastani u tijelo, nestaje čovjek, a onaj ljudski lik pred našim očima nije ništa drugo nego opunomoćenje prostora na kojem se i […]

Razlika između kabinetskog i egzistencijalnog pristupa životu i društvu očituje se u tome što kabinetski pristup kultivira čisti um, koji misli život, ali ne djeluje i, samim time, ne sudjeluje u životu, dok egzistencijalni pristup počiva na stalnoj interakciji između uma i života – um misli život, djeluje u životu i oblikuje ga, da bi […]

Hrvatsko društvo u osnovi je duboko podijeljeno i konfliktno. No te podjele, sve dok ostaju zarobljene unutar granica utemeljujućeg mita o državi, formiranog početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, nisu u stanju biti izvorom društvenih i političkih promjena. Politička pozicija i opozicija uspostavile su odnos koji sliči trajno povezanim sijamskim blizancima koji ne mogu opstati jedan […]

Izlaganje o vjerskoj slobodi između solidarnosti i egoizma zapravo je razotkrivanje onoga što mi uistinu jesmo i onoga što kažemo da jesmo, odnosno suočavanje s pojavom, koja može biti lažna, i s onim što pojavi daje istinitost ili lažnost, a to je realitet nas kao osoba.

Da Hrvatska nije demokratska država nego država obične svjetine, nije nikakva tajna, to je naša stvarnost. Građani se na svakom koraku suočavaju s trijumfom volje svjetine koja uništava njihove živote i uskraćuje im prava.

Ovih dana je Nikanor, episkop banatski, prokleo premijerku Srbije zbog, po sudu ovog branitelja kršćanstva kao srpstva, njezine dvostruke teološke greške. Naime, Ana Brnabić ima, kako to svi transfuzijski nacionalisti na prostoru nekadašnje Jugoslavije vole reći, ponešto nečiste krvi, a za srpske nacionaliste najnečistija krv je hrvatska.

Prednost Hrvatske je što je riječ o malenoj državi koja može biti uređena po načelu obiteljske zajednice u kojoj se članovi obitelji međusobno podržavaju, raduju uspjesima i tješe u teškim trenutcima. Prokletstvo Hrvatske proizlazi iz toga što se javne politike, iz dana u dan, pretvaraju u prostor uništen divljanjem, manje ili više, humanoidnog, nacionalističkog čopora.

Plemensku svijest obilježava trajna nemogućnost suočavanja s povijesnom istinom, životom i projekcijom budućnosti koja u sebi uvijek nosi element nepredvidivosti. Plemenu je sve jasno, zato se ne obraća životu nego isključivo smrti. Umjesto projekcije budućnosti ili mišljenja novog, sadašnjost se doživljava kao nepromjenjivu točku rata, smrti i žrtve.

Svečanost otvorenja Pelješkog mosta bilo je uprizorenje svega onoga što je Hrvatska bila i što sada jest. Pred našim očima odvijalo se uprizorenje mnoštva pojava, baš kao što se razotkrivalo i mnoštvo onoga što se, kako se to u filozofiji kaže, u pojavi pojavljivalo.

Prošlotjedna Povorka ponosa u Splitu prošla je mirno, ali su mnogi komentari ovog događaja lišeni mira, ali i razuma. Branitelji hrvatstva redovito nastupaju i kao branitelji heteroseksualnosti odnosno kao borci protiv homoseksualnosti. Siguran sam da takvi nisu čuli za poznatog dominikanca, danas zasigurno najuglednijeg i najutjecajnijeg intelektualca u tomističkim krugovima, Adriana Olivu, a kamoli da […]

O genocidu u Srebrenici političari govore kao o ”porazu humanosti”. Ovo je, naravno, istina, ali samo ako ovu istinu ne izriču nacionalistički političari, jer su upravo oni ti koji su porazili humanost i politiku, oni su ti koji trajno i uvijek poražavaju ljudskost.

Nema vremenskog perioda koje nije obilježeno nekom krizom, a 21. stoljeće je stoljeće za koje već sada možemo ustvrditi da je obilježeno krizom obrazovanja. Čovjek je biće krize, on krize proizvodi, ali ih i nadvladava te, u stanovitom smislu, žudi za krizom. Krize nam služe ili da se razvijemo ili da nestanemo.

Suvremeno društvo se, već pedeset godina, susreće s problemom politike koja se sve više pretvara u biopolitiku. Jasno, Hrvatska zahvaljujući svom zakašnjelom ulasku u demokratske procese i nikad dovršenoj političkoj tranziciji, o biopolitici i ne pomišlja. Mi politiku doživljavamo kao soteriološku i eshatološku disciplinu, želimo da politika nas i naše istomišljenike spasi, a da svima […]

Ako promatramo na koji način se naši političari odnose prema antifašizmu, posebno prema obilježavanju Dana antifašističke borbe, razvidno je da među njima možemo razlikovati bića osmišljenog vremena skrbi o životu od besmislenih bića kojima vrijeme služi kako bi mogli producirati smrt i nepravdu.

Uglavnom me ne zanimaju tzv. velike, vječne istine. One su nedostižne i, samim time, neostvarive. Ideali nam služe kako bismo mogli realizirati i vrednovati naše male, egzistencijalne istine s kojima se u potpunosti identificiramo jer našem životu daju ili oduzimaju smisao.

Povorka ponosa je, najkraće, zalaganje da svijet postane stvaran svijet ili, drugačije rečeno, svijet za sve. Jedino takav svijet nema ostatka. Sadašnji svijet je svijet s ostatkom. Pripadnicima LGBTIQ+ zajednice, u mnogim državama među kojima je i Hrvatska, namijenjeno je mjesto izvan svijeta, oni su svedeni na nepoželjni ostatak.

Što sam stariji, sve više razmišljam o tome što mi prisutnost u vremenu daje ili, točnije, oduzima. Mnogi filozofi razmišljali su o smrti, no smrt je samo puki, konačni nestanak iz svijeta. Taj nestanak nikada ne nastaje naglo, odjednom.

Na ovotjednom zadarskom simpoziju posvećenom obilježavanju stogodišnjice rođenja Franje Tuđmana, održao sam izlaganje o odnosu povijesti i utemeljujućeg mita. Povijest je govor o prošlosti, kada se tom govoru pridruži znanstvena metodologija, nad prošlošću se uspostavlja racionalna moć koja opisuje što se zbilo i razumijeva, pod vidom povijesnih procesa vođenih snagom kauzaliteta, zašto se nešto zbilo. […]

U pluralnom, demokratskom društvu ne postoji strah od drugih, pa, samim time, ni želja da se druge zabrani i poništi. Ovogodišnji zagrebački Hod za život ne smijemo promatrati s razine osobnih preferencija, nego s razine javnog uma.