autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Priopćenje nuncijature o Hraniću kao dokaz dekadencije

AUTOR: Marko Vučetić / 29.03.2023.

Marko Vučetić

Apostolska nuncijatura u Republici Hrvatskoj se oglasila, kako to piše u priopćenju, o mnogim pitanjima vezanima za nadbiskupa Đuru Hranića. Poznato je da je ovaj nadbiskup pokazao svo moguće razumijevanje prema svećeniku optuženom za pedofiliju, no, nakon ovog priopćenja, razvidno je da i Apostolska nuncijatura u RH pokazuje isto takvo razumijevanje prema nadbiskupu Hraniću.

Ako ovo priopćenje nije pisao sam Hranić, ono je, zasigurno, nastalo iz iste škole koju je on pohađao, a to je škola benevolentnosti prema svećenicima pedofilima. Dovoljno je napomenuti kako se u priopćenju navodi da je ”poželjno razriješiti dužnosti onoga koji je optužen za tako teški zločin”.

Ako je netko, a taj netko je svećenik, optužen za ”teški zločin” pedofilije, i ako je pedofilija uistinu teški zločin, onda razrješenje svećenika nije u domeni poželjnosti nego nužnosti i moralne dužnosti.

Bilo bi puno bolje, za žrtve pedofilije, nadbiskupa Hranića, ali i Katoličku Crkvu da su Hranić i Crkva prihvatili Kantovu etiku. No kako se to nije dogodilo, imamo ovo što imamo – dekadenciju i bešćutnost.

Hranić ne samo da nije razriješio župničke službe svećenika, nego je, rječnikom Apostolske nuncijature, zaključio kako ga je ”poželjno” zadržati na istoj župi i nakon što je ispunio kanonsku dob, odnosno nakon što je ispunio uvjete za odlazak u mirovini. Ovom svećeniku je, sekularnim govorom, poslodavac, zbog posebnih zasluga, omogućio da radi prekovremeno.

Meni je posebno zanimljiv dio priopćenja u kojem se, pozivajući se na papu Franju, Apostolska nuncijatura navodno ispričava i traži oprost od svih žrtava ”koje su bile izložene neprimjerenom ponašanju pokojnog svećenika”, a te žrtve su ”znane i neznane”.

Svećenika se, dakle, ne navodi kao osumnjičenika ili optuženika, nego kao nekoga za koga se, bez imalo sumnje, može reći da je svojim ponašanjem stvarao žrtve.

Također se priznaje, na razini kolektivnog identiteta Katoličke Crkve, da to katoličko mi, nije u stanju ”učiti iz pogrešaka iz prošlosti”. Naravno da netko tko pripada tome ”mi” koje je u povijesti, sasvim nekažnjeno, činilo mnoge greške, odnosno zvjerstva, nije u stanju učiti iz grešaka, takve greške uče. I to, koliko vidim, sasvim uspješno.

Da se, kojim slučajem, ne ostvaruje familijarna bliskost s počiniteljima zločina, onda bi se taj zločin osudio, kao i počinitelj. Sve dok je počinitelj dio nas, sve dok je on sastavni dio našeg ”mi”, ne postoji niti minimalna šansa da žrtva postane središte našeg humaniteta, a žrtve to jesu.

One su središte naše humanosti, s njima suosjećamo, zbog njih djelujemo s njima se solidariziramo i one s nama tvore naše ”mi”. ”Mi” u koje ulaze pedofili ne može biti ”mi” koje suosjeća sa žrtvama pedofilije. To su dva različita ”mi” – ”mi” zločinca i ”mi” žrtve.

Priopćenje koje nastaje kao posljedica povijesti solidariziranja sa zločincima zbog kojih se i nije ništa naučilo iz prošlosti, nije moglo završiti drugačije od onoga kako je i započelo – isticanjem i priznanjem autoriteta nadbiskupa.

On je, što se tiče Apostolske nuncijature u RH, početak i kraj ove priče, sve ostalo se nalazi između: žrtva pedofilije, papa Franjo, svećenik pedofil, zakonitost i suosjećanje.

Zato se i zaključuje kako je Hranićevo djelovanje bilo zakonito, iako nedovoljno empatično prema žrtvi, a što se tiče Apostolske nuncijature, empatija se ”ne može nametati”, ona je, kada je riječ o Katoličkoj Crkvi, fakultativna aktivnost – ako netko želi biti empatičan, može, ali u vlastitoj režiji, Crkva u tome nema namjeru sudjelovati.

Dva puta sam pročitao ovo priopćenje i moram reći da nitko nikada nije bolje opisao stanje u Katoličkoj Crkvi od autora ovog priopćenja, a to je stanje potpune dekadencije.

Ovakva Katolička Crkva nije u stanju nikome ponuditi spas, odnosno, sve dok nudi spas i utočište pedofilima koji su svojim ponašanjem stvarali ”brojne, znane i neznane žrtve”, sve dok joj suosjećanje ne postane imperativ, a ne tamo neki nebitni dodatak, ostat će ukopana u dekadenciji.

Katolička Crkva je, makar prema onome što se pripisuje da je Isus Krist govorio i radio, ustanovljena upravo zbog žrtava – ne da ih stvara, nego da ih zastupa, tješi i razumijeva, da bude s njima.

Zašto se odlučila da u povijesti djeluje tako da stvara žrtve – od spaljivanja ”vještica”, iniciranja ratova, zabranjivanja knjiga i progona autora tih knjiga do silovanja djece i pružanja zaštite silovateljima, nije nikakva nepoznanica, Katolička Crkva je institucionalizirala vjeru kao osobnu dimenziju, svela ju je na institucionalni posluh i prepustila je dekadenciji.

Dekadentna vjera je prisutna kod Hranića, kod autora priopćenja Apostolske nuncijature, ali i kod saborskih zastupnika koji su, na razini uvjetovanog podražaja, reagirali na govor Anke Mrak Taritaš o Crkvi.

Dekadentna vjera, institucionalno pohranjena u kolektivnom ”mi” koje u pedofilima vidi svećenike, u uzimanju posjeda brigu za nebeske pašnjake, a u financijskom iscrpljivanju državnog proračuna, prvorazredni iskaz domoljublja, kršćanskog siromaštva, odricanja i odsustva potreba, refleksno je natjerala Stipu Mlinarića, Marina Miletića, Antu Kujundžića i Stephena Bartulicu da obrane crkveno pravo na posjede i moć, prikazujući to skromnošću i brigom Crkve za državu. Crkva nas, naprosto, voli, i to dekadentno.

Budući da dekadentnoj vjeri odgovara i dekadentni razum, navedeni zarobljenici kršćanskog ”mi” (koje ne umije učiti iz pogrešaka jer to ”mi”, brani one koji čine te pogreške, a pogreške su, razumije se, zločini), ne shvaćaju koliko su komični kada tvrde da Crkva voli ovu državu i da joj ova država duguje zbog onoga što joj je oduzela prethodna država, koju Crkva nije voljela i borila se protiv nje pristajući da joj ta država uzima posjede.

Dakle, kada Crkva nekoga ne voli, šuti dok joj taj nešto njezino uzima. Kada Crkva, naprotiv, nekoga voli, traži da je taj voljeni trajno i neizmjerno obeštećuje za sve ono što joj je nevoljeni uzeo.

Dekadentnoj vjeri i dekadentnom razumu odgovara i dekadentna ljubav. A što nama odgovara? Dekadentna država.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Umro je Jürgen Moltmann, ali nada nije umrla
     Bartulica gura Hrvatsku u kulturološko dužničko ropstvo
     Tomislav Buzov i Ivan Čavčić veći su od svih moralnih sustava
     Zaslužili smo upravo ovakvu Vladu i ona treba biti što gora
     Hrvatsko društvo se ne može odvojiti od smetlišta
     Plenković je kapitulirao pred najprimitivnijim nacionalizmom
     Ni Srbima ni ženama ne piše se dobro u Hrvatskoj
     Opozicija ne shvaća da se nominalizmom ne ruši HDZ
     Kad će Hrvatska priznati svoju krivicu za masakr u Ahmićima
     Ranjivom pojedincu suicid je moguć spas od brutalnog društva

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1