Čini mi se da sam se i umiješao i izrekao što se imalo reći

Nisam čestito ni počeo, doduše iznova, pisati kolumne za Autograf, a već se osjećam prezasićeno. Indisponirani mizantrop u meni otkazao je daljnje pisanje za Hrvatski glasnik iz Tuzle, pa sad razmišljam da završim i s Autografom: ”Već sam sit pisanja. Sve isto, uvijek isti akteri… Psujem: idioti, kreteni, kriminalci, licemjeri… Što više pisati? Kome više pisati? Što će mi to? Pogotovo nakon moje knjige Globalno zaglupljivanje!”, a onda od ozbiljnih čitatelja počnem dobivati poruke pune komplimenata i oduševljenja.

Prestar sam da bih podlegao tomu, tim ”prejakim rečima” (B. Miljković), ma koliko bio u pravu Sydney Waterlow koji je rekao kako je najgore s pisanjem to što čovjek toliko ovisi o pohvalama. Onda sumnju u čitanost i potrebu pisanja počnem istinski propitkivati, asocirajući na Abrahamovo (Post. 18, 24) zauzeto pogađanje s već rezigniranim Jahveom: treba li prestati pisati i ako budeš imao samo petnaest, deset, pet čitatelja? Ili jednog jedinog pravog?!

Doduše, nikad nisam pisao za čitatelje, nego samo i jedino za sebe (Nedavno sam vidio kako isti stav izriče i Dag Solstad!), pa i to samo onda kad bi me od viška (kreativne) nervoze ili manjka pameti ”prsti zasvrbjeli”. Naročito u slučaju kolumni…

I umjesto da mi laskaju svi ti javnosti nevidljivi komplimenti, postadoše mi razlogom više da prestanem, da ušutim, jer tamo kamo ide današnji svijet, riječ zadugo više ništa neće ni značiti, a pogotovo ne vrijediti.

Svjedoci smo tome svaki dan, gotovo svaki sat iznova. Jer, osjećam da je na neko vrijeme, dokad (?), u meni posve ispražnjen smisao dviju misli, dvojice njemačkih nobelovaca, koje su me vodile u mome pisanju kolumni, ona Heinricha Bölla koji je napisao: ”Umiješati se jedina je mogućnost ostati realističan!” i Thomasa Manna: ”Jer mislima kakve ti gajiš svojstvena je želja da ih se izrekne.”, a sve više narasta misao da, zajedno s Rubljovom i Tarkovskim, moram zašutjeti, jer ”ja s ljudima nemam više o čemu razgovarati.”

Naravno, ne s onima koji u svome ludilu svakodnevno i zadugo (trajno?) uneređuju svijet, jer se takvi ne zaslužuju ni zvati homo sapiensom, nego s onima koji ih u kulturi poslušničko-laktaškog podaništva i vlastita kukavištva slijepo prate, a sve su to, gle, spremni ovjeriti i svojim religijskim istinama, djelujući izvan svake racionalne i moralne sfere, gledajući u svome vođi istovremeno i papu, i ajatolaha, i nositelja priznanja Nobelove nagrade za mir, pa čak – ništa manje – i samog iznova utjelovljenog Isusa.

Blasfemije me pritom ne zanimaju, ni ludilo sve ”luđih careva”, pa čak ni mase, jer o njima se nema što misliti (Truman ih je davno dijagnosticirao rekavši da ako želiš pobijediti na izborima, moraš osvojiti glasove glupih, jer oni su većina u svakom narodu.), koliko oni najbliži u njihovu okruženju, što gajeći kult moći i kult ličnosti svojih ”šefova” đubre vlastitu glupost, a da o njihovoj pameti i moralu i ne govorim.

Ambijent u kojemu je moguć takav nekakav, po svemu najveći u historiji, osvajač Kanade, Kube, Grenlanda, Venezuele, Panamskog kanala, osloboditelj Irana i zaustavljivač osam ili jedanaest (još je nejasno) ratova, javni procjenjivač koeficijenata inteligencije (drugih), procjenjivač umjetničkih vrijednosti (filmske i glazbene umjetnosti) jednog Roberta De Nira, Georga Clooneya, Bruce Springsteena, Susan Sarandon, Eminema…, procjenjivač arhitektonskih vrijednosti (rušenje dijela Bijele kuće), a u stvarnosti tek velika neznalica i bijedna kukavica koja puže pred Putinom, ništa više nije vrijedno…

Prvi čovjek Sjedinjenih Amnezijskih Država (Gore Vidal), čovjek s najslikanijim autogramom u povijesti, glavni izvor zarazne bolesti zvane bahata inkompetencija i sâm invazivni korov što se agresivno širi svijetom, sve do naših prostora, do naših naglo uspravljenih autoritarnih lidera, ustvari donekle prosvijetljenih apsolutista iz ”ludnice karijerizma”, razlog je ili barem dobar povod za reći: Čini mi se da sam se i umiješao i izrekao što se imalo reći i da je sad vrijeme, zajedno s Rubljovom se povući u klauzuru šutnje i čitanja, onamo gdje bi još jedino riječ imala kakav-takav smisao.

Paralele s najzlokobnijim iz prošlosti s ovim iz našeg vremena zastrašujuće su podudarne. Da ovdje ne pobrajamo dobro znane svjetske slučajeve, možda ih ponajprije treba prepoznati u svome okružju.

Agresivni napadi na Jergovića ili Dežulovića i odlazak na poklonstvo pjevaču iz Zagore, samo su vrh ledenjaka prema kojemu streme naši (regionalni), do srži korumpirani, politički autokrati, u izgradnji autoritarnih režima, političkih titanika, svejedno s koje strane Dunava, Mure, Save, Drine ili Une oni bili.

Ponovno mi je, i ne samo asocijativno, referentan Konclogor na Savi Ilije Jakovljevića (da druge ne spominjem), gdje čitam o ”umnoj zaostalosti i moralnoj labilnosti” vladajućih, o ”vječno pijanim Kvaternicima”, gdje je još prije 75 godina inaugurirano da ”Luburić šamara Miškinu”, jer ”ne diše ustaški”. To je bilo moguće jer je iza svega stajao vođa kao ”ustaški Bog” koji se izruguje i s Hrvatskim državnim saborom dok mu trabanti povlađuju. Ta, zna se, što je i kakav je Sabor kad je ”Pavelićeva volja vrhovni zakon”, a njemu (i takvima) uza sve ostale (Cigane, Srbe, Židove, komuniste), smetaju, zamislite, i hrvatski pisci, svi ti Jakovljevići, Barci, Miškine… Pamet i kreativnost do koje oni i njihovi slijepi poslušnici ni tada, kao ni danas, ne mogu ni blizu dobaciti.

Treba li dalje, više, konkretnije? Još paralela i asocijacija? Domaćih i stranih? Stvar ne može biti bjelodanija i današnjim vremenima primjerenija…

Odavno je takvo stanje identificirao Augustin Aurelije napisavši Ablata iustitia, quid sunt regna nisi magna latrocinia… (Kad se pravda oduzme, što su kraljevstva nego velike pljačke?) S tim da u današnjoj ”crkvi u Hrvata” nema gotovo nitko, osim ponekog Uzinića, ni blizu slovu ”A”, a kamoli gromadi od dva ”A” – Aureliju Augustinu… Dakako, nećemo o njihovu Isusu, s kojim se potiho, za razliku od američkih nacionalističkih kršćana i vlastodržaca, u nas već godinama (e, ovdje me blasfemija zanima!) bogohulno izruguju…

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pandemija ''ludih careva''
    •  Thompsonova reconquista!?
    •  Odlazak fra Stjepana Pavića, veliki latinista
    •  Kriminalno domoljublje: HDZ drži zaposlen Remetinec
    •  Naknadno spašavanje nadbiskupa Šarića
    •  Pjesma stvorova kao ekološka pobudnica
    •  Ignorancija na hrvatski način
    •  Novi prilozi bošnjačkoj mitomaniji
    •  Glupost i mi migranti
    •  Iz pogreške u pogrešku...

> Svi tekstovi ovog autora