Čudna jada od mog rodnog Mostara

Ovih se dana navršilo dvadeset osam godina od tragičnog događaja – rušenja Starog mosta u Mostaru. Tada mi niko nije mogao reći usred Sarajeva pod opsadom, ali poslije rata mnogo puta sam čuo da su svi koji su ga ikada vidjeli, a tada živjeli širom svijeta, plakali kao da im je umro najrođeniji rod.

Stari most nije bio samo prelijep kulturno-istorijski spomenik, bio je on dio života ne samo nas Mostaraca nego i svih kosmopolita. Znam da su plakali i Zagrepčani i Beograđani.

Sjećam se Affana Ramića, velikog slikara hercegovačkih motiva. Iako rođen podaleko od Mostara, u Doboju, slikar je na svojim platnima ipak donosio snažne ”otiske” sivog hercegovačkog krša, koji je u najboljim trenucima njegove lucidije zrcalio neku čudesnu svjetlost imanentnu samo Hercegovini i Mostaru.

Najosetljiviji doživljaj likovnosti vezane za dešavanja u ratu bio je onaj kada je Ramić na dva ogromna platna donio stravični prasak granate koja je srušila luk Starog mosta u Neretvu. Toj slici, kojoj nisu odoljeli ni mnogi svjetski priznati autoriteti, a bila je izložena i na Milenijumskoj svjetskoj izložbi u Parizu, koja je pokazala stravični ponor ljudske svijesti, slikar se stalno vraćao, govoreći prijateljima i medijima uvek isto da će dvije polovine te slike, koje je izlagao razdvojene, spojiti onog dana kada Stari most bude ponovo izgrađen.

U međuvremenu uz nemalu pomoć država, prijatelja Bosne i Hercegovine, obnovljen je ovaj simbol grada na Neretvi i Radobolji, UNESCO-m verificirani i zaštićeni spomenik. Moj rodni Mostar tako je ponovo dobio most rijetke atrakcije. Ali, činjenica da su spojene dvije obale najatraktivnijim od svih mostarskih mostova nije ništa promijenila u ratom uvriježenoj stravičnoj logici da ne treba prelaziti ”tamo”. Samo je Affan Ramić ispunio svoj zavjet.

Oživljeni klerikalizam, nastojanja da se dokaže kako su ”oni tamo preko Neretve” primitivni i zli uveliko cvjeta, nepritajena nastojanja da se grad drži u podijeljenosti i dalje pokazuju da nacionalistički centri moći u bliskoj suradnji s pojedinim vjerskim službenicima iz Sarajeva i Zagreba diktiraju ritmove zaostajanja Mostara i njegove evidentne deeuropeizacije

U Mostaru koji je prije agresije na Bosnu i Hercegovinu bio prepoznatljiv u nekadašnjoj Jugoslaviji po najvećem broju mješovitih brakova, rat nije ostavio samo ruševine, ostavio je ponore u dušama ljudi na dvjema obalama Neretve. Danas, dvadeset osam godina od pada luka Starog mosta u nabujalu i plahovitu Neretvu, pojedini roditelji u Mostaru zabranjuju djeci da odlaze preko mosta.

Takva fašistoidna, necivilizacijska logika ustrajno je ”uzgajana” u podijeljenom gradu permanentnim radom nacifašističkih stranaka,  Stranke demokratske akcije (SDA) i Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) koje su grad držale u stalnim blokadama.

Paralelizmi institucija (dva komunalna poduzeća, dvije Hitne pomoći, dva kazališta, dva teatra lutaka…) nije donijela ništa dobroga građanima, grad je permanentno stagnirao i stagnira, a ni na vidiku nema naznaka da će dvije ”zaujedene” obale uskoro ponovo živjeti kao jedinstvena cjelina.

Nekada ”crveni” Mostar izgubio je taj prefiks jer lijeve i socijaldemokratske snage koje u BiH pokazuju stravičnu organizacijsku insuficijenciju, u samom Mostaru manifestuju iz dana u dan sve snažniji nedostatak orijentacije i temeljnog političkog rezona.

Oživljeni klerikalizam, nastojanja da se dokaže kako su ”oni tamo preko Neretve” primitivni i zli uveliko cvjeta, nepritajena nastojanja da se grad drži u podijeljenosti i dalje pokazuju da nacionalistički centri moći u bliskoj suradnji s pojedinim vjerskim službenicima iz Sarajeva i Zagreba diktiraju ritmove zaostajanja Mostara i njegove evidentne deeuropeizacije.

Svojedobno, usred opsade Sarajeva, pokojni profesor Tomislav Durbešić, redatelj i književnik, kazao mi je najljepšu metaforu o gradu u kojem sam odrastao i proveo nezaboravne mladićke dane: ”Mostar je maketa raja koju je dobri Bog poslao na zemlju”.

Sve je u Mostaru i danas, pogotovo za proljetnih i ljetnih dana, isto kao u Durbešićevim razmišljanjima, nije se promijenila ni istina iz misli književnika i Mostarca Hamze Hume da ”od Cima do Rima nema boljeg vina” od onog uzgajanog u mostarskom vinogorju.

A opet ništa više nije isto kao u Mostaru moga djetinjstva.

Rijetka mjesta druženja kao ona u restoranu ”Radobolja”, koji su svojedobno otvorila trojica Mostaraca različitih nacionalnosti, samo pokazuju da su to zapravo mjesta velike nostalgije.

Dok zapisujem ove retke bliješti svojevrsni kaleidoskop u mojim mislima.

Vidim slike, jarke, nikad ugasle ”mostarskosti”: Enver Marić, Franjo Vladić i Dušan Bajević, nadaleko poznati mostarski BMV haraju jugoslavenskim nogometnim arenama, dok na čelu armije navijača Rođenih, što je bio sinonim za fudbalski klub Velež, sadašnji čelnik HDZ-a BiH i Hrvatskog narodnog vijeća, nekadašnji direktor vojne industrije Soko, Dragan Čović, maše crvenom Veležovom zastavom… Vidim tu i šereta Vasu Kisu, vidim slikare i pjesnike…

Sad u ovu kolumnu ulaze oni koji se rijetko pominju u suvremenom, ovovremenom Mostaru. Jer Mostar, kao ni cijela Bosna i Hercegovina, nije Mostar bez stabilnog tronošca. Ulazi tradicija, ali i suvremenost onih bez kojih ovaj grad nikada ne bio kosmopolitski. Od vremena Alekse Šantića i Svetozara Ćorovića do danas njihova etnička grupa bila je dio multietničke konstitucije grada na Neretvi i Radobolji.

U Mostaru koji je prije agresije na Bosnu i Hercegovinu bio prepoznatljiv u nekadašnjoj Jugoslaviji po najvećem broju mješovitih brakova, rat nije ostavio samo ruševine, ostavio je ponore u dušama ljudi na dvjema obalama Neretve. Danas, dvadeset osam godina od pada luka Starog mosta u nabujalu i plahovitu Neretvu, pojedini roditelji u Mostaru zabranjuju djeci da odlaze preko mosta

Možda baš oni danas, iako malobrojni kao zajednica imaju šansu, povijesnu šansu biti čvrstim ”lijepkom” koji bi vezao druge dvije grupe.

Grad nazvan prema mostarima koji su na obalama plahovite Neretve čuvali pristupe mostu, živi, tačnije bi bilo priznati preživljava, opet, kao i cijela Bosna i Hercegovina, stanje ni mira ni rata.

Stare strahove od sukoba podgrijavaju lokalna nacionalističko-fašistička huškala, ali ubijeđen sam da nada postoji, da nade ima.

Ima, jer nedavno je ”nedopustivo mlada” Mostarka, plivačica Lana Pudar počela obarati europske rekorde, ima jer u nastupima kulturnih društava Preporod, Napredak, Prosvjeta i Gusle nastupaju mladi iz svih etničkih grupa, jer je FK Velež i dalje multinacionalni klub, jer se otvaraju i novi restorani koji slijede primjer ”Radobolje”, koju su Mostarci u poraću zvali ”Jugoslavija”.

Promjena nacionalističke paradigme nije moguća samo utjecajem europskih i američkih političkih moćnika.

U slučaju Mostara dok ne proradi tersluk mostarski, koji će pobijediti sve strahove, dok na obalama Neretve ne bude recitirana poznata poema Pere Zupca ”Mostarske kiše”, dok ne bude ponovo i zapadnim Mostarom odjekivala sevdalinka ”Ej, Sulejmana othranila majka” neće biti sreće ni za koga u Mostaru.

Traje ovo vrijeme ”pasje”. Doba ni rata ni mira.

Dok prolazim ulicama današnjeg Mostara, čekajući tu nadu što je ima, kao da odnekud dopire u moje uši, misli, a bogami i do srca pjesma ”Čudna jada od Mostara grada”.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Demostarizacija Alekse Šantića
    •  Sinan Gudžević, genij s Golije
    •  Suvremenost pripovjedanja Svetlane Broz
    •  Pero Zubac nije pjesnik jedne pjesme
    •  Sve moje ulice ili od Lacine do Partizanske
    •  Mostarske intelektualne i umjetničke okomice
    •  Sarajlijama je i nakon 40 godina olimpijska bajka u venama
    •  Stazama tuzlanske Thalije
    •  Periklovo doba mostarskog nakladništva
    •  Monsinjor Franjo Topić bio je i ostao jedinstvena osobnost

> Svi tekstovi ovog autora