Da je radoznalost opasna dio je kulture koja je još uvijek naša!

Mnogim će se ljudima naslov ove (nove) kolumne, shvate li ga ozbiljno, činiti opisom promašenoga života, neljudskoga odmaka od njegove punine. Nešto će manji broj takav naslov smatrati oznakom specijalizirane djelatnosti praćenja književne produkcije, što ih možda ne zanima, ali je posve uobičajeno i prihvaćeno.

I ja imam poštovanje za takvu pomalo nestalu djelatnost, ali odmah najavljujem i nešto manje skromnu namjeru. Ona počiva na uvjerenju da su knjige važne za život. I to je na prvi pogled razmjeno nesporno; knjige su još uvijek priznati medij prenošenja znanja i informacija, pa i tzv. vrijednosti.

No ako sada počnem pisati kako su knjige o kojima želim pisati izravno značajne za naše snalaženje u životu, upravo ne nešto dodatno i naknadno, već život sam u koncentriranom i ekonomičnom obliku, to ću morati dobro obrazložiti i onima koji nisu prestali čitati – općenito u životu, a posebnu ovu kolumnu.

U kolumni ću se ponajprije baviti knjigama koje su u svojoj vrsnoći ipak obilježene uvjetima nastanka: borbom za opstanak u uvjetima obilja ponude i promjena u medijskoj kulturi. Kasnije ću možda pisati i o ponekoj koja nije posve dostigla taj status ”kulturnog” bestselera

Ima mnogo knjiga koje ne zavrjeđuju da budu primjerci tako sjajnoga otkrića kao što je prvo pismo kao kulturna tehnika, a onda i kodeks, uvezena knjiga koju lako listamo, a koju su po prilagođenosti svrsi s pravom usporedili s čašom ili viljuškom. Danas ima više mrtvorođenih knjiga nego ikada.

U kolumni ću se ponajprije baviti knjigama koje su u svojoj vrsnoći ipak obilježene uvjetima nastanka: borbom za opstanak u uvjetima obilja ponude i promjena u medijskoj kulturi. Kasnije ću možda pisati i o ponekoj koja nije posve dostigla taj status ”kulturnog” bestselera.

Autori koje sam izabrala su bez obzira na samorazumijevanje i formaciju polihistori, sveznalice koje predlažu način snalaženja sa znanjem, ali nedostatnim znanjem i zbunjenošću koje pretpostavljaju kod svojih čitatelja.

Stephen Greenblatt, čijom knjigom ”Uspon i pad Adama i Eve” (The Rise and Fallof Adam &Eve, London 2017.) počinjem, harvardski je profesor, kod nas poznat i prevođen i kao popularni autor i unutar uže struke u kontekstu rasprava o novom historizmu. ”Skretanja” s podnaslovom ”Kako je svijet postao moderan” te ”Will u svijetu” s podnaslovom ”Kako je Shakespeare postao Shakespeare” sigurno su djelovale i kod nas na shvaćanje povijesnih obrata i dugoročne procese recepcije.

”Uspon i pad Adama i Eve” je, kao prvo, prikaz jedne od priča koje su oblikovale svijet. Ne samo zbog svojega mjesta u Knjizi postanka niti samo unutar religije. Kao dio svete knjige objavljene religije jamačno je imala zajamčeno mjesto, ali neumitno postaje predmet sporova. Ne zauzima previše mjesta u Bibliji, ali je izazivala mnoge nedoumice – ne samo u izvanjskoj procjeni onih koji iz različitih razloga čitaju Bibliju kao književnost – nego upravo vjernicima.

Implikacije osnovne situacije, poteškoće shvaćanja Božje namjere u rajskom svijetu u kojemu je spoznaja zabranjena – a još prije stvaranje Adama i obrazloženje potrebe za društvom zbog kojega mu pridružuje Evu – već su rano unutar kršćanstva, primjerice, pobudila sklonost alegorijskom a ne literalnom, doslovnom tumačenju.

No najkasnije s Augustinom takvo je tumačenje proglašeno herezom i istočni grijeh postao određenjem ljudske egzistencije, zajedno sa smrtnošću, mukotrpnim radom i rađanjem u mukama.

Koliko god doslovna tumačenja Biblije danas smatramo doslovno fundamentalističkima, imaginativni elementi priče o Adamu i Evi paradigmatični su sastavni elementi tisućljeća patrijarhata, prisutni podzemno ili u farsičnom obliku populističkih političkih parola.

Implikacije osnovne situacije, poteškoće shvaćanja Božje namjere u rajskom svijetu u kojemu je spoznaja zabranjena – a još prije stvaranje Adama i obrazloženje potrebe za društvom zbog kojega mu pridružuje Evu – već su rano unutar kršćanstva, primjerice, pobudila sklonost alegorijskom a ne literalnom, doslovnom tumačenju

Knjiga Stephena Greenblatta, međutim, nije napisana u potporu ispravljanja nepravdi, iako može pružiti korisne uvide i za to.

Kao prvo, bavi se na temeljno komparativistički način drugim mitovima o stvaranju svijeta i njihovim međusobnim djelovanjem, a kao drugo upravo varijantama same priče, likovnim i književnim.

Naravno, i njihovim učinkom i posljedicama.

Za hrvatske će čitateljice i čitatelje posebno značajna biti poglavlja o ”Izgubljenom raju” Johna Miltona, knjizi čija je recepcija u našoj kulturi stoljećima vrlo slaba i na čudan način tek malo ojačana velikim utjecajem engleske književnosti i engleskoga jezika.

Priča o Adamu i Evi je upravo sjajan povod za demonstriranje metode stjecanja sposobnosti razlikovanja bez kojih nemamo pristupa ni vlastitoj ni tuđoj prošlosti.

U ovako kratkom prikazu ističemo same neke stvari: preciznost u određivanju prijenosnika: tko, kada i gdje je imao pristupa tekstu, prijevodima, tko je bio pismen, a tko nije i tome slično.

Kao drugo, prikaz strukture vjerovanja i intelektualnoga napora da se izađe na kraj s očitim proturječnostima u onome u što se želi vjerovati. Tako je ova knjiga i svojevrsna rekonstrukcija odnosa vjerovanja i racionalnoga utemeljenja, vjere i znanosti: ne u polemičke svrhe, nego u kognitivne.

U tom kontekstu se pojavljuje i moment koji je za mene najznačajniji, pa ću ga dovesti i do preporuke za nastavak čitanja: motiv radoznalosti i njezine osude.

Zabrana radoznaloga upoznavanja svijeta danas je toliko strana prevladavajućim misaonim obrascima da si teško predstavljamo argumente kojima je osuditi: osim na posve trivijalnoj, svakodnevnoj osnovi.

Priča o Adamu i Evi je upravo sjajan povod za demonstriranje metode stjecanja sposobnosti razlikovanja bez kojih nemamo pristupa ni vlastitoj ni tuđoj prošlosti

Ali stav da je radoznalost opasna, da vodi na stranu zla dugo se provlačio kulturom koja je još uvijek naša.

Osim Greenblattove upečatljive priče o tome svakako piše knjiga Alberta Manguela (u Hrvatskoj poznatom po ”Povijesti čitanja”), (Curiosity, New Haven, 2015.) a za one kojima je stalo do više povijesne građe i manje književne knjiga Joyce Appleby ”Obale znanja” (Shores of Knowledge) o učinku tzv. otkrića Novoga svijeta i znanstvenoj imaginaciji.

Appleby mirno i detaljno opisuje napore integriranja novoga, ljudi, faune i flore u postojeće misaone okvire.

Naravno, moguće se o tome poučiti Montaigneovim esejem o kanibalizmu ili radovima klasika povijesti ideja kao što je Hans Blumenberg.

Predložene knjige su ipak dobro i poticajno štivo, iako s više prilagođavanja mogućem čitateljstvu nego što nalazimo kod klasičnih autora.

    •  Kako nastaje institucionaliziranje stečenih pozicija moći
    •  Nada bez optimizma
    •  Kako nastaje institucionaliziranje stečenih pozicija moći
    •  Nada bez optimizma
    •  'Što će biti s ljubavlju koja o sebi tako mnogo zna?
    •  Kad granice prosvjetiteljskoga modela služe legitimiranju moći
    •  Rushdie nas kuša kako osmisliti bolji način života
    •  Istinsko provjeravanje onoga što se može pouzdano tvrditi
    •  Pozdravimo novo: ''Ranije je bilo bolje!''
    •  Presudna činjenica našega vremena: zidovi rastu

> Svi tekstovi ovog autora