Dignitetno dočekan mitropolit

Zagreb je lijepo, s poštovanjem i dostojanstveno dočekao novog zagrebačko-ljubljanskog mitropolitu Srpske pravoslavne crkve Porfirija (Perića). Imao sam čast kao osobno pozvani ekumenski gost sudjelovati na svečanom bogosluženju ustoličenja u Sabornom hramu Preobraženja Gospodnjeg te tako izbliza pratiti ovu značajnu inauguraciju, a poslije nje i u okviru svečanog ručka razgovarati s većim brojem srpskih crkvenih i političkih visokodostojanstvenika.

 

Značajno je što je Hrvatska televizija (po prvi puta) uživo prenosila trosatnu svečanost ustoličenja mitropolite te tako još jednom potvrdila svoju europsku orijentaciju, afirmaciju vjerskog pluralizma u Hrvatskoj i nadasve potrebnu ekumensku edukaciju našeg naroda. Veliki dio duhovno i liturgijski nedovoljno opismenjene javnosti je vjerojatno slabo ili nikako razumio živopisni, ali sadržajem njima nerazumljiv (naj)duži dio liturgijskog ”pojanja i kajanja”, a neki prisutnici su se odmah složili sa mnom kako je pravoslavlju pod hitno potrebna liturgijska reforma slična katoličkoj s Drugog vatikanskog sabora.

Počasni gosti su znakovito svjedočili o nekoj novoj vrsti ”bratstva i jedinstva” jer su u prvim redovima osim vatikanskog nuncija sjedili kardinal Bozanić, nadbiskup beogradski Hočevar, izaslanica predsjednika Republike Srbije Nikolića, srpski ministar vanjskih poslova Dačić i niz drugih ekumenskih gostiju i istaknutih srpskih političara iz Beograda i Bosne

 

Počasni gosti su znakovito svjedočili o nekoj novoj vrsti ”bratstva i jedinstva” jer su u prvim redovima osim vatikanskog nuncija sjedili kardinal Bozanić, nadbiskup beogradski Hočevar, izaslanica predsjednika Republike Srbije Nikolića, srpski ministar vanjskih poslova Dačić i niz drugih ekumenskih gostiju i istaknutih srpskih političara iz Beograda i Bosne. Sličnu smo sliku vidjeli i na svečanom ručku gdje je predsjednik Josipović sjedio pokraj patrijarha Irineja, a za svakim stolom zajedništvo dijelili klerici i laici različitih vjera i narodnosti.

 

U Hrvatskoj je domoljubnoj javnosti s određenom zebnjom očekivan prvi ovogodišnji posjet patrijarha Irineja i njegove visoke arhijerejske pratnje. Početkom godine je, naime, na nož dočekana patrijarhova božićno-novogodišnja poslanica u kojoj je nakon duhovnog uvoda na etnofiletistički način ratobornom retorikom krenuo u obranu svetosavskog srpstva ”svih i svuda” izvan Republike Srbije i anatemizaciju onih koji ga realno ili prividno ugrožavaju.

 

Hrvati su bili zgroženi patrijarhovom polušešeljevskom geografijom u toj čestitki koju je uputio ”svoj braći i sestrama u Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji, Lici, na Kordunu i u Baniji, koji ponovno doživljavaju, kao i pre 20 godina progone i stradanja zbog svog imena, pisma i jezika”.

 

Uz pomoć razbijački raspoloženih vukovarskih stožeraša i otvorenu podršku nekih hrvatskih biskupa patrijarh je tada nastavio: ”Čitav slobodoljubivi svet stoji nem i zapanjen pred činjenicom da se brutalno progoni jedno pismo, u ovom slučaju ćirilica, pismo svete braće Ćirila i Metodija. Posebno smo zabrinuti pred činjenicom da se pitanje ćirilice koristi kao paravan za nastavak progona srpskog naroda u Hrvatskoj, za zastrašivanje Srba i njihovo odvraćanje od povratka na ognjišta.”

Najavio je da će se rukovoditi s tri načela: dijalogom, praštanjem i pomirenjem te da će ugledom na Krista intencionalno graditi mostove između ljudi, vjera i naroda

 

Ta je svečana poruka (supotpisana od svih episkopa) integralno čitana na pravoslavni Božić u svim srpskim crkvama, pa je zgražanje u Hrvatskoj nakon medijskog prijenosa bilo još veće i razumljivije. Jedino je tadašnji mudri i neprežaljeni mitropolit Jovan izuzetno hrabro i politički mudro posegnuo za nedopuštenim cenzorskim škaricama, pa su pri čitanju poslanice u ovom istom hramu gore citirane optužbe ispuštene.

 

To je dovelo do ozbiljnog prijepora između Zagreba i Beograda i teških optužbi na račun (neki su čak napisali ”pro-ustaškog”) mitropolite Jovana. Ne izostaju interpretacije da su u tome nanijete boli dovele do neočekivane Jovanove smrti nekoliko mjeseci kasnije.

 

Predinauguracijskim napetostima je pridonijelo i nedavno pismo patrijarha Irineja upućeno papi Franji kao protest protiv najavljene kanonizacije od SPC još uvijek demoniziranog kardinala Stepinca.

 

U tom kontekstu je način na koji je patrijarh vodio svečanu liturgiju i sam čin ustoličenja bilo pravo osvježenje i navjestitelj nade obnove povjerenja između dviju crkava i naroda. Svetom arhijerejskom sinodu se mora čestitati na izboru Porfirija za zagrebačko-ljubljanskog metropolitu. Bio je to politički i duhovno gledano mudar izbor mlađeg, politički razboritog, duhovno i intelektualno visoko profiliranog i izuzetno sposobnog crkvenog lidera.

Bilo bi predivno da pravoslavni zajedno sa svima nama koji nosimo ime Kristovo u Hrvatskoj i šire na Balkanu pozorno prisluhnu i radosno se odazovu onom prekrasno izrečenom pozivu u Liturgiji istočne crkve: ”Budite uskršnji ljudi koji su našli novi put što vodi u neslućene daljine, izvucite se iz svoje skučenosti i potražite svjetlo

 

Porfirije iz svoje Vojvodine donosi umjerenost i toleranciju, ali i pozitivno iskustvo u suradnji s tamošnjim katolicima i protestantima različitih nacionalnosti. U svom vizionarski impresivnom i osobnom toplinom prožetom nastupnom govoru naglasio je da u Zagreb dolazi s radošću, bez predrasuda i otvorena srca. Najavio je da će se rukovoditi s tri načela: dijalogom, praštanjem i pomirenjem te da će ugledom na Krista intencionalno graditi mostove između ljudi, vjera i naroda.

 

Znakovito je što je svoj životni put usporedio s Petrom Preradovićem na čijem trgu se nalazi pravoslavni hram u kojem je ustoličen. Na vrlo simpatičan način je u kontekstu svoje želje da se on i ”beli Zagreb grad vole javno” citirao i Arsena Dedića ”koji čini čast hrvatskoj i srpskoj kulturi”.

 

Slušajući Porfirija prisjetio sam se (opet!) evangeličkog teologa Dietricha Bonhoeffera: ”Nije na nama da proreknemo  – ali taj dan će doći – kada će ljudi biti ponovo pozvani da Božju Riječ izgovore tako da ona mogne promijeniti i obnoviti svijet. Bit će to govor nove pravednosti i istine, govor koji naviješta mir među ljudima i približavanje Božjeg kraljevstva”.

 

Bilo bi predivno da pravoslavni zajedno sa svima nama koji nosimo ime Kristovo u Hrvatskoj i šire na Balkanu pozorno prisluhnu i radosno se odazovu onom prekrasno izrečenom pozivu u liturgiji istočne crkve: ”Budite uskršnji ljudi koji su našli novi put što vodi u neslućene daljine, izvucite se iz svoje skučenosti i potražite svjetlo. Dođite, pustite da kroz vas djeluje Krist Gospodin, uskršnji pobjednik. Naučite tajnu velike ljubavi i kličite s nama Aleluja”!

    •  Michael Novak – nedvojbeno jedan od najvećih
    •  Kardinal Kuharić bi nam trebao ostati uzorom
    •  Hristos vaistinu vaskrse
    •  Cvjetnica je i poruka – Obratite se i vjerujte u Evanđelje
    •  Velikani koje je svijet nepravedno i prebrzo zaboravio
    •  Teologija u Osijeku nekad i danas
    •  Božića nema u ranom krščanstvu
    •  Neke religiološke pouke iz akademskog Bostona
    •  Uz Dan Reformacije - Luther nije podijelio kršćanstvo
    •  Glad je zločin kada se koristi kao oružje rata

> Svi tekstovi ovog autora