Dobri ljudi i korona-biznismeni

Krizne situacije izvlače iz ljudi ono najbolje – piše nizozemski povjesničar Rutger Bregman u “Ljudskom rodu”. Vraćam se ponovno toj knjizi obljavenoj krajem prošle godine u Hrvatskoj zato što mi se njena temeljna poruka iz dana u dan čini sve aktualnijom i važnijom za razumijevanje i odgovor na dva pitanja: što se to događa s ovim svijetom i kakvi smo, zapravo, mi ljudi.

U svom dokaznom postupku da su ljudi jedni prema drugima uglavnom dobri, Bregman je posegnuo i za primjerom katastrofalnog uragana Katrina koji je 2005. pogodio New Orleans.

Brojni članci u medijima tih dana navodili su na zaključak kako u New Orleansu nisu popustile samo brane i nasipi, nego i moralni principi po kojima se ljudi razlikuju od zvijeri.

Pljačkaške horde, psihopat koji snajperom gađa spasilačke helikoptere, a u najvećem prihvatilištu za desetke tisuća ljudi dvije bebe prerezanih vratova i sedmogodišnja djevojčica silovana i ubijena – sve su to bili dijelovi medijske slike o apokalipsi u New Orlenasu.

“Najviše me ljuti to što ovakve katastrofe često iz ljudi izvlače ono najgore”, izjavila je tada guvernerka Louisiane, a povjesničar Timothy Garton Ash u britanskom je Guardianu objavio ovakav zaključak: “Ako maknete osnovne elemente organiziranog, civiliziranog života – hranu, zaklon, pitku vodu, minimalnu osobnu sigurnost – za nekoliko sati naći ćemo se u hobbesijanskom prirodnom stanju, u ratu sviju protiv svih… nekolicina će se privremeno pretvoriti u anđele, a većina ponovno u majmune”.

“Ako maknete osnovne elemente organiziranog, civiliziranog života – hranu, zaklon, pitku vodu, minimalnu osobnu sigurnost – za nekoliko sati naći ćemo se u hobbesijanskom prirodnom stanju, u ratu sviju protiv svih… nekolicina će se privremeno pretvoriti u anđele, a većina ponovno u majmune”

Bregman pedantno navodi izvore svih ovih vijesti i zaključaka, ali isto tako i rezultata istraživanja koja su naknadno o tim događajima poduzeli novinari i znanstvenici dolazeći do sasvim drugačijih činjenica i zaključaka koji govore ne o poplavi “sebičnosti i anarhije”, nego “hrabrosti i dobročinstva”.

Ali, glasine i vijesti koje će se kasnije pokazati lažnima, također su odnosile živote.

Poznat je slučaj u kojem je policija zapucala na šestero nenaoružanih afroamerikanaca ubivši dvojicu, 17-godišnjeg dječaka i odraslog muškarca s intelektualnim poteškoćama. Opća histerija ih je navela na pretpostavku da je riječ o kriminalcima u pljačkaškom pohodu. Pretpostavka se pokazala pogrešnom i kobnom, kako za žrtve, tako i za policajce koji su završili u zatvoru zbog ubojstva.

Nudeći drugačije zaključke Bregman se poziva na rezultate velikog dugogodišnjeg istraživanja ponašanja ljudi u katastrofama prema kojima u takvim situacijama redovito “ne dolazi do vala sebičnosti”, “broj kaznenih djela uglavnom pada”, a pljačke, koje se također sporadično događaju, “ne mogu se  uspoređivati sa sveopćim altruizmom zbog kojega dolazi do besplatnog i masovnog davanja i dijeljenja robe i usluga”.

Savršeni argument u korist takvog zaključka je i sve ono što smo vidjeli, a mnogi i neposredno doživjeli, u prvim trenucima i danima nakon katastrofalnog potresa na Baniji.

Nizozemac zato rezolutno tvrdi da “krizne situacije izvlače iz ljudi ono najbolje”. I nastavlja: “Ne znam ni jednu drugu sociološku spoznaju koja je toliko potkrijepljena dokazima, a koja se istovremeno tako olako odbacuje”.

U čemu je onda problem?

Zašto je slika koja nam se nudi o nama kao ljudima i našoj ljudskosti toliko različita i mračnija od iskustva i stvarnosti koju nam oktrivaju brojne činjenice?

Vratimo se na potresom razorenu Baniju. Sjetimo se kako se država, čim se sabrala, osjetila ugroženom od samoorganiziranih ili oko raznih udruga okupljenih građana. S vrha države i HDZ-a, iz usta Andreja Plenkovića koji ih utjelovljuje, potekla je bujica optužbi za podrivanje državnih institucija i povjerenja u njih.

Takvo se ponašanje također savršeno slaže sa zaključkom koje u svojoj knjizi nudi Bregman dok ovako opisuje dinamiku za vrijeme katastrofa: “Nedaća pogađa cijelo društvo, nakon čega se ljudi udružuju kako bi si pomogli, vlastodršci se uspaniče i onda dolazi do druge katastrofe.”

Potom citira američku autoricu i aktivisticu Rebeccu Solnit koja tu drugu katastrofu definira kao “paniku elite” do koje dolazi zato što “osobe na vlasti promatraju čovječanstvo prema vlastitoj slici”. “Kraljevi i diktatori, guverneri i generali misle da su obični ljudi sebični, jer su oni sami često takvi”, dodaje Bregman.

Ima li boljeg načina da politika i političari, ta “uspaničena elita”, dokažu svoju spasonosnu nezamjenjivost od toga da nas uvjere kako smo mi ljudi općenito, u svojoj srži, pokvarenjaci koji čak i dok jedni drugima pomažemo to činimo s nekim podmuklo skrivenim i sebičnim namjerama?

Još jedan banijski primjer: samoorganizirani ugostitelji, kuhari, proizvođači i dobavljači hrane s jedne strane, a s druge javno-privatni državno-vojni sustav, u raznorazne interesne mreže i sukobe interesa zapleteni “Pleter”. U čistoću čijih namjera i postupanja u katastrofi više vjerujete?

Ili ovako, globalno: koja vam se katastrofa čini većom i pogubnijom, pandemija ili mjere koje ne donose, u konačnici, liječnici i znanstvenici, nego države i političari izabrani da ih vode?

“Krizne situacije izvlače iz ljudi ono najbolje”. I nastavlja: “Ne znam ni jednu drugu sociološku spoznaju koja je toliko potkrijepljena dokazima, a koja se istovremeno tako olako odbacuje”. U čemu je onda problem?

U posljednjim anketama uoči izbora, na koje ovog vikenda izlaze (kolumna je izvorno objavljena prije nedjeljnjih izbora, op. A.) dvije njemačke savezne države, povjerenje u vladajuću sestrinsku uniju CDU-a i CSU-a strmoglavo je palo nakon otkrića o basnoslovnim zaradama dvojice zastupnika tih stranaka u biznisu s maskama. Sasvim je izvjesno da će ih birači zbog toga zasluženo kazniti. A maske su, ne zaboravimo, u čitavom korona-biznisu najbagatelnija stavka.

Svaka generalizacija je pogrešna, neodrživa i pogubna. Niti su svi ljudi dobri, niti su svi političari pokvareni.

Upravo zato je vrlo korisno i potrebno promatrati i uočavati temeljna načela koja se otkrivaju u djelima kako svakog pojedinca, tako i političkih i svih drugih institucija koje svijetom upravljaju polugama moći i profita. Osobito ovog posljednjeg.

Profit u rukama malobrojnih od svakog se propitivanja najbolje brani tako da se svi mi ostali, koji ga ne zgrćemo, međusobno sumnjičimo, dijelimo i neprijateljski zakrvljujemo po svim mogućim osnovama – političkim, ideološkim, vjerskim, nacionalnim, spolnim, rasnim…

Ah da, sada još i prema mjeri straha koji imamo ili nemamo pred virusom.

Bilo što, samo da se ne dosjetimo ključne i jedine bitne crte podjele, na one koji nakon svake katastrofe imaju sve više, i one koji imaju sve manje.

(Prenosimo iz Večernjeg lista gdje je kolumna naslovljena: Profit se od svakog propitivanja najbolje brani tako da se svi mi koji ga ne zgrćemo međusobno sumnjičimo, svađamo i dijelimo).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

 

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora