Društveno omraženi psihijatri trebaju korigirati političare

U prethodnoj kolumni pisala sam zbog čega mislim da ne bi bilo zdravo za društvo niti dobro za demokraciju da se psihijatrijska procjena upliće u izbor političara.

Nažalost, takve ideje psihijatrizacije društvene stvarnosti podržava literatura koja post festum pretenciozno objašnjava političke fenomene medicinskim pa i psihijatrijskim stanjima.

Omiljeni junaci takvih uradaka su Hitler i Staljin čija se povijesna zlodjela dovode u uzročnu vezu s njihovim djetinjstvom, mamom, tatom, redoslijedom rođenja, ranim identifikacijama, frustriranom seksualnošću, kompleksima inferiornosti i ostalim općim mjestima iz psihodinamske razvojne teorije.

Pri tom ostaje u sjeni i višestoljetni europski antisemitizam koji je paradigma svih rasnih, nacionalnih i vjerskih mržnji, i robovsko feudalni tlačiteljski sustav ruskih dinastija koje su neviđenim nepravdama i okrutnostima stvarale mogućnosti nasilnih prevrata vlasti, revolucija i komunističkih društvenih eksperimenata.

Znanstvena literatura tog tipa kompleksne povijesno društvene uzroke ratova i genocida u 20. stoljeću pojednostavljeno objašnjava karakternom strukturom tih političkih zločinaca kao da su oni djelovali u povijesnom vakuumu bez brojnih drugih aktera koji su ih podržavali.

Takve teorije, koje sasvim krivo eksploatiraju psihijatriju i psihologiju, su nevjerojatno popularne jer dramaturgijom sapunica opisuju propast ljudskih napora da stvore dobro društvo.

U nevjerojatnom kaosu ljudskih ustrašnih i bolnih egzistencija, koje je najbolje vizualno ovjekovječio Hieronymus Bosch, djeluju psihijatrijske koncepcije, teorije i metode liječenja koje uvijek kaskaju za stvarnošću bolesnog iskustva kojim se bave. Nije lako pomoći čovjeku kojeg boli duša, ali to, više ili manje uspješno, psihijatrijska struka pokušava

Jednostavnost je bajkovito umirujuće ugodna jer ekskulpira sve nas ostale (ili naše pretke) koji smo u tim vremenima živjeli bez svijesti i odgovornosti za događaje kojima smo svjedočili i u kojima smo na različite načine sudjelovali.

Opća percepcija psihijatrije kao struke je oduvijek bila izrazito ambivalentna.

S jedne strane psihijatrima se pripisuje moć da ”čitaju ljude” (potpuna glupost), te da tom svojom mogućnošću, podebljanom s moći koju im je udijelilo društvo, a ne znanost na koju se pozivaju, manipuliraju ranjivim ljudima u korist vladajućih.

Nasuprot toj slici omnipotentne profesije već više od 200 godina gomilaju se kritički osvrti koji demoniziraju psihijatriju kao da je instrument autoritarnih i totalitarnih politika ili je u potpunosti negiraju antipsihijatrijskom metodom dokidanja psihičke bolesti uopće.

Ove zabludjele teze psihijatriju dominantno vide kao instrument političke represije bilo zbog magijske moći koju ona, po mišljenju jednih, sadržava ili zbog društvenih aspekata njenog djelovanja i pri tom izostavljaju ono što je bitno i najvažnije da su to pojedinci koji imaju psihičke smetnje i njihova subjektivna patnja koja vapi za pomoć.

Pravi predmet psihijatrije su psihički poremećaji koji pojedincima život pretvaraju u pakao i uzimaju im mogućnosti postizanja samoaktualizacije i povezivanja s drugim ljudima što je jedini način postizanja ispunjenja i sreće.

Kako je ispravno istaknuo francuski psihoanalitičar Jacques Lacan (osobito popularan među slovenskim filozofima – Žižek, Dolar) čovjek postoji u odnosu s drugim, pa stanja koja ometaju ili onemogućavaju taj odnos oštećuju individualno zdravlje i kvalitetu života.

U nevjerojatnom kaosu ljudskih ustrašnih i bolnih egzistencija, koje je najbolje vizualno ovjekovječio Hieronymus Bosch, djeluju psihijatrijske koncepcije, teorije i metode liječenja koje uvijek kaskaju za stvarnošću bolesnog iskustva kojim se bave. Nije lako pomoći čovjeku kojeg boli duša, ali to, više ili manje uspješno, psihijatrijska struka pokušava.

Od brojnih zloupotreba psihijatrijske teorije i prakse svakako je među najgorima njena upotreba u političke svrhe. U većem broju se ta devijacija nalazila i nalazi se u autoritarnim i totalitarnim režimima, ali je nažalost prisutna u svim društvima kroz povijest.

Povijesna praksa izolacije psihički bolesnog pojedinca od ostatka društva izrodila je vrlo praktičnu ideju uklanjanja politički nepodobnih na način da ih se proglasi psihički poremećenim, zatvori bez suda na neodređeno vrijeme i ”liječi”.

Najekstremnija je bila nacistička praksa provođenja ”rasne higijene” ubijanjem psihički bolesnih koja se u nacističkom birokratskom žargonu nazivala ”T4 program eutanazije”. T4 u tom programu se odnosio na adresu Tiergartenstraße 4 u Berlinu od kud se koordinirao taj program koji je aktiviran početkom Drugog svjetskog rata.

Prije rata, odmah nakon dolaska na vlast, nacisti su donijeli zakon po kojem se provodila prisilna sterilizacija mentalno poremećenih osoba koja je kao praksa zadržala i nakon Drugog svjetskog rata, čak i u nekim saveznim državama SAD-a.

Mozgovi ubijenih ”T4 programom eutanazije”, cirka 300.000 odraslih i djece, većinom su preparirani za istraživanje i dijelom se još i danas nalaze u prostorima instituta Max Planck u Münchenu, Kölnu i Frankfurtu.

Godinama se radi na identifikaciji tih uzoraka ljudskih mozgova koji su sačuvani kao patološki preparati (čitavi mozgovi u formalinu i isječci, režnjevi pripremljeni za mikroskopiranje). Nacističko pervertiranje i medicine i psihijatrije zaista je bez premca u krvoločnoj ljudskoj povijesti.

Također postoji pouzdana obilna dokumentacija psihijatrijskog ”liječenja”, naravno nakon zatvaranja u ludnice, političkih protivnika i disidenata u Sovjetskom Savezu i u drugim zemljama nekadašnjeg Varšavskog pakta, te na Kubi i u Kini.

U Sovjetskom Savezu je sustavno zloupotrebljavana psihijatrija na osnovi tumačenja političkog neslaganja sa službenom dogmom kao psihijatrijskog poremećaja. Isto je definirano u sovjetskom kaznenom zakonu temeljem kojeg je psihijatrija instrumentalizirana za direktnu političku represiju.

Štoviše, psihijatar Andrej Snežnevski je u klasifikaciju psihijatrijskih poremećaja uveo novi entitet ”troma shizofrenija” kojom su etiketirani oni koji se ne slažu s režimom.

S jedne strane psihijatrima se pripisuje moć da ”čitaju ljude” (potpuna glupost), te da tom svojom mogućnošću, podebljanom s moći koju im je udijelilo društvo, a ne znanost na koju se pozivaju, manipuliraju ranjivim ljudima u korist vladajućih

Simptomi kao pesimizam, loša socijalna prilagodba, sukobi s vlastima i religioznost bili su dovoljni za postavljanje dijagnoze ”trome shizofrenije” i posljedične izolacije ”bolesnika” zatvaranjem na psihijatrijske odjele (psihuške) ili psihijatrijske bolnice na neodređeno vrijeme.

Ovako je NKVD, a kasnije KGB izbjegavao neugodna javna suđenja proglašavajući svako neslaganje sa sovjetskom vlašću proizvodom bolesnog uma.

Političari su puhali u isti rog pa je tako Nikita Hruščov, u govoru objavljenom 24. svibnja 1959. u novinama Pravda, ”objasnio” da ljudi koji se protive komunizmu nisu normalnog mentalnog zdravlja. Hruščov je, navodno, bio bolji od Staljina o kojem se, pak, in extenso u literaturi psihijatrijskim uzrocima objašnjava njegovo zastranjenje u zločine.

Čini se ipak da se radi o inherentnom feleru u samoj osnovi komunističke ideologije i prakse što se zamagljuje psihijatrizacijom sovjetske povijesti (povijesnih lidera).

Žrtve ove ”znanstvene orijentacije” sovjetske psihijatrije su bile brojne, a među ”liječenim bolesnicima” bili su pjesnik Josif Brodski, pjesnik i matematičar Aleksandar Jesenjin Volpin (vanbračni sin Sergeja Jesenjina), vojni zapovjednik Pjotr Grigorenko, biolog i povjesničar Zhores Medvedev, književnik Andrej Sinjavski, psihijatar Anatolij Korjagin, književnik i aktivist Vladimir Bukovski i mnogi drugi slobodno misleći pojedinci kojima se ne zna broj.

Kako je iz Sovjetskog Saveza, unatoč hermetičkoj zatvorenosti, tu i tamo procurila neka vijest, sedamdesetih godina 20. stoljeća se kumulirala količina informacija i dokaza temeljem kojih je 31. kolovoza 1977. godine Svjetsko psihijatrijsko društvo (WPA) na kongresu u Honoluluu osudilo praksu političke zloupotrebe psihijatrije u SSSR-u.

Ova rezolucija WPA je bila prva osuda velike sile od strane jednog međunarodnog profesionalnog udruženja za što je sovjetska delegacija po povratku u domovinu optužila cioniste!

Nakon te rezolucije, suočeno sa sve glasnijim i brojnijim kritikama i prijetećim izbacivanjem iz WPA, Sovjetsko psihijatrijsko društvo istupilo je 1983. iz WPA vrativši se u članstvo tek početkom perestrojke 1989. s uvjetom da se oslobode žive inkarcerirane žrtve sovjetske psihijatrijske prakse.

Ove strahote sovjetske psihijatrije sustavno je osamdesetih godina prošlog stoljeća istraživao Robert van Voren, osnivač i voditelj Geneva Initiative on Psychiatry koji je evoluirao u Global Initiative on Psychiatry (GIP).

GIP je danas aktivna organizacija koja se bavi političkom zloupotrebom psihijatrije i kršenjem ljudskih prava u psihijatrijskoj praksi u svijetu, osobito u komunističkim zemljama kao što su Kina i Kuba, te u postkomunističkim zemljama koje su, kao Ruska Federacija, na primjer, zadržale tu sramotnu praksu (Vidi izvješće).

U SFRJ je bilo zloupotreba koje nisu dosegle sovjetske razine zločina politizacije psihijatrijske struke. Zanimljive podatke o toj temi nalazimo u radu Srđana Cvetkovića ”Ko je ovde lud? – primeri političke (zlo)upotrebe psihijatrije u SFRJ” koji je objavljen u časopisu Istorija 20. veka, br. 2, 2013., str. 145-167.

Važno je naglasiti da su se kritičari režima češće psihijatrijski ”tretirali” u razdoblju od sedamdesetih godina prošlog stoljeća do demokratske tranzicije kad je popustila stega i kad je SFRJ gradila svoj pozitivan imidž ”socijalizma s ljudskim licem” u koji su vjerovali ljudi, ali i istraživači.

Prije toga su disidentski glasovi ekspresno završavali na Golom otoku i sličnim ”popravilištima” mišljenja i govorenja.

Nakon raspada SFRJ i demokratskih promjena u novonastalim državama znanstveno je temeljitije obrađivano kršenje ljudskih prava tih prvih 25 godina socijalističkog postojanja bivše zajedničke države nego posljednjih 20 godina tijekom kojih je sudsko psihijatrijska suradnja često, tankoćutno, efikasno i teško dokazivo ”sređivala” protivnike režima.

Rat u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, koji je pratio disoluciju SFRJ, obilježila je intenzivna ”znanstvena” psihijatrijska aktivnost koja je tumačila zaraćene strane/nacije psihodinamskim terminima bez ikakve povijesne kontekstualizacije što je rezultiralo nestručnim, štetnim i ratnohuškačkim tekstovima koje je dnevni tisak obilno reciklirao potpirujući tako već uzburkane nacionalističke strasti u regiji.

Na sreću, ta psihijatrijska nacionalistička ”znanstvena” orijentacija je uglavnom napuštena zbog intervencije, kritike, svjetskih medicinskih i psihijatrijskih institucija.

Međutim, psihijatrija je zbog svoje teorijske nedorečenosti i praktične nesavršenosti, a ponajviše zbog dijagnostičke fluidnosti, i u današnjoj demokratskoj Hrvatskoj upadala u kontroverze sudjelovanjem u rješavanju javnih prijepora.

Povijesna praksa izolacije psihički bolesnog pojedinca od ostatka društva izrodila je vrlo praktičnu ideju uklanjanja politički nepodobnih na način da ih se proglasi psihički poremećenim, zatvori bez suda na neodređeno vrijeme i ”liječi”

Poznat je slučaj desničarskog publicista i aktivista Marka Frančiškovića koji je zbog Facebook prepiske s tadašnjem SDP-ovim ministrom Rankom Ostojićem, koja je proglašena kao prijetnja, 3. kolovoza 2013. godine pritvoren i nakon toga prisilno hospitaliziran na psihijatriji.

Psihijatrijski je prvi put vještačen u zatvorskoj bolnici kao paranoidna shizofrenija (dr. Anica Biško) te mu je određeno liječenje po odluci suda (prisilno liječenje).

Prvih pet mjeseci je bio u zatvorskoj bolnici u Svetošimunskoj gdje je prisilno dobivao antipsihotičnu terapiju, a onda je četiri mjeseca boravio u Neuropsihijatrijskoj bolnici ”Dr. Ivan Barbot” u Popovači gdje mu je bilo lakše jer ga nisu silili da uzima lijekove.

Nakon ponovnog vještačenja u Klinici za psihijatriju ”Vrapče” i pritiska nevladinih aktivista, prvenstveno Sanje Sarnavke, 3. svibnja 2014. je pušten iz bolnice.

Medijski je taj događaj obrađivan kao primjer političke zloupotrebe psihijatrije što nije najtočnija kvalifikacija budući da su u procesu pogrešnih i ispravnih poteza u cijeloj sagi sudjelovali ljudi s oprečnim političkim stavovima.

Ovdje je došla do izražaja neprecizna definiranost psihijatrijskih entiteta i moć psihijatrijske dijagnoze da odstrani iz društva te moralno i intelektualno diskreditira osobu koja strši u javnosti zbog kontroverznih izjava i stavova koje je Marko Frančišković te iste godine 2013. plasirao kao svoj politički program kad se kandidirao za zagrebačku Skupštinu (Index, 8. svibnja 2014.).

Naš ugledni forenzički psihijatar dr. Miroslav Goreta je govoreći o pogreškama hrvatske psihijatrije (Jurica Körbler, Jutarnji list, 10, siječnja 2016.) naveo, među ostalim, slučaj Marka Frančiškovića, Mirjane Pukanić, Zdenke Kvesić, Tončija Majića i Ane Dragičević.

Slučaj Ane Dragičević je osobito bizarno okrutan jer je Ana od njene 16. do 21. godine bila prisilno u Psihijatrijskoj bolnici Lopača gdje je liječena jer je lezbijka!

Šefica PB Lopača, dr. Mirjana Vulin je 2017. nepravomoćno osuđena na deset mjeseci bezuvjetnog zatvora zbog nesavjesnog liječenja i nanošenja štete zdravlju osobe, Ane Dragičević, koju je od 9. rujna 2005. do 13. svibnja 2008. bez valjane psihijatrijske indikacije i bez odluke suda, kao punoljetnu, prisilno držala na psihijatriji i ”liječila”.

Znači, dr. Vulin je suđena samo za zadržavanje Ane Dragičević na psihijatriji od kad je postala punoljetna (tri godine), a one dvije godine što je kao maloljetna bila zatvorena u istoj bolnici zbog homoseksualne orijentacije se valjda ne računa!

Pored psihijatrije i pravo nas često iznenadi s apsurdnim odlukama.

Godine 2015. Marko Frančišković je izdao u vlastitoj nakladi ”Fejsijadu i Odiseju – zatvorski dnevnik snova u devet pjevanja” (615 stranica) koju je promovirao po cijeloj Hrvatskoj pa i u Zagrebu.

Na zagrebačkoj promociji govorio je moj kolega dr. Milan Košuta koji je kao psihijatar i svjedok tog vremena izrazio žaljenje i ispriku zbog iskustva psihijatrijskog ”liječenja” koje je doživio Marko Frančišković.

Često sam o toj psihijatrijskoj sramoti razgovarala s dr. Košutom koji mi je dugogodišnji dobar prijatelj. Bili smo osupnuti sporošću psihijatrijskog i pravnog sustava čiji su nositelji, unatoč ranoj detekciji te velike sudsko-psihijatrijske pogreške, bili nedopustivo neefikasni u nastojanjima da umanje štetu i puste Marka Frančiškovića sa psihijatrije i stave ga u zatvor ako je prekršio zakon.

Za preispitivanje odluke kojom se nekog drži na psihijatriji i ”liječi” bez medicinskih razloga trebalo im je 9 (devet) mjeseci uz sav pritisak medija i nevladinih aktivista i odvjetnice koja je branila Marka Frančiškovića.

Ta indiferencija institucija prema ljudskom životu, prema povredi nečijeg dostojanstva, prema danima i mjesecima koje je Frančišković provodio zatvoren na psihijatriji gdje su ga ”liječili” zbog političkih stavova, bila je zapanjujuća. Svijest i savjest profesionalaca upletenih u taj slučaj je teško pristojno komentirati.

Ako sagledamo opisane psihijatrijske povijesne i današnje dogodovštine ne čudi me tako agresivno negativna percepcija psihijatrije čije se metode liječenja i danas promatraju kroz prizmu neslavnih pokušaja u prošlosti (lobotomija).

Omiljeni junaci takvih uradaka su Hitler i Staljin čija se povijesna zlodjela dovode u uzročnu vezu s njihovim djetinjstvom, mamom, tatom, redoslijedom rođenja, ranim identifikacijama, frustriranom seksualnošću, kompleksima inferiornosti i ostalim općim mjestima iz psihodinamske razvojne teorije

Ono što zamjećujem kao nepravdu prema nama psihijatrima je činjenica da se, na primjer, internistima nikad ne prigovara da su im kolege nekad visoki tlak liječile pijavicama, a plućni edem puštanjem krvi.

Unatoč svim ”dječjim bolestima” psihijatrije ipak su unazad 50 godina uvedene brojne dobre promjene, prvenstveno zahvaljujući pokretu za ljudska prava, napretku neuroznanosti i psihofarmakologije, a većina psihijatara predano, motivirano, etično i humano obavlja svoj posao.

Međutim, i dalje smo mi krivi što raste broj depresivnih pojedinaca u društvu (kao da ih mi regrutiramo uz nagovor farmaceutskih kompanija) i što depresivni ljudi piju antidepresive (što i trebaju piti ako su depresivni, jer depresija nije ni tuga ni nezadovoljstvo već bolest koja remeti mentalne i tjelesne funkcije i koja se dokazano najbolje liječi antidepresivima).

Negativna stigma i projekcije prate našu profesiju što otežava liječenje, a ni nama psihijatrima nije ugodno biti Pedro kojeg svatko proziva jer mi nemamo metodu koja uklanja patnju iz ljudskog postojanja.

Paradoksalno je da se od struke, koja je uglavnom demonizirana u svijesti ljudi i u javnosti, očekuje da korigira političare, bilo da ih postavlja na vlast nakon što ih ”stručno provjeri”, ili da ih miče s vlasti ako su ”ludi”.

Ovakvi pretjerani stavovi o nama, društveno omraženim psihijatrima, stišali su se od kad je aktualna pandemija korone pa su Oskara za ulogu glavnog negativca u društvu preuzeli epidemiolozi.

Međutim, pozivi i zahtjevi psihijatrima za psihijatrijski probir i liječenje političara su i dalje aktualni.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Grubo ignoriranje bullyinga
    •  Hrvatska u protekloj sezoni kiselih krastavaca
    •  Olimpijsko prigovaranje
    •  Još uvijek nam nedostaje iskreno kajanje na tugu u Jasenovcu
    •  Predsjednik svih građana Hrvatske je nezreli maligni narcis
    •  Sve strukture za skrbništvo su Severini nanijele nepravdu
    •  Predsjedničko denunciranje i hrvatski kulturološki cirkusi
    •  Religije i mir na Zemlji – Mir, mir, mir do neba
    •  Antisemitizam se može koristiti kao pogonsko gorivo za mlažnjake
    •  Brutalno zlostavljanje Klare nije Buntiću prvi nasilni čin

> Svi tekstovi ovog autora