Dugo odgađani korak u pravom smjeru

Predstava se odigravala istovremeno i izvan i unutar Sabora. Na vanjskoj pozornici su ulice koje vode ka Saboru bile blokirane barikadama i interventnom policijom. Zid sačinjen od policije i metala propuštao je samo nekolicinu privilegiranih – turiste i novinare. Žena i dva muškarca uvjeravali su policiju da su na popisu onih koje treba propustiti. Prošlo je više od sat vremena kad je jedan od ”Robocopovaca” napokon provjerio listu. I doista su bili.

Trojac je požurio kroz barikade i prošao kraj glavnog izvora tih jakih sigurnosnih mjera: grupu muškaraca u trapericama, umornih od cjelonoćne okupacije crkve ispred skupštine.

Posjetitelji su ušli u zgradu hrvatskog zakonodavnog tijela i zauzeli prva mjesta kako bi svjedočili izglasavanju zakona koji bi im mogao promijeniti živote. Gotovo u istom trenu kad su se smjestili polovica parlamentaraca je ustala i napustila dvoranu. Svi iz HDZ-a! Posjetitelji su ostali povrijeđeni i ljuti. Žena je kasnije izjavila da svoj glas, iako je do sada glasala za HDZ, više neće dati toj stranci. Podržavajući branitelje, HDZ-ovci su okrenuli leđa ”kolateralnim žrtvama rata”, uglavnom ženama koje su 20 godina čekale da im se prizna primjeren status.

Predstava se odigravala istovremeno i izvan i unutar Sabora. Na vanjskoj pozornici su ulice koje vode ka Saboru bile blokirane barikadama i interventnom policijom. Zid sačinjen od policije i metala propuštao je samo nekolicinu privilegiranih – turiste i novinare. Žena i dva muškarca uvjeravali su policiju da su na popisu onih koje treba propustiti. Prošlo je više od sat vremena kad je jedan od ”Robocopovaca” napokon provjerio listu

Prema dokumentima UNDP-a 500.000 hrvatskih branitelja, što je više od 10% cjelokupnog stanovništva (vrlo sporna brojka koja se smatra pretjeranom), prima mirovinu u iznosu od 1,8% BDP-a. Tu su i ostale beneficije koje uključuju njihovu djecu i obitelj – od prednosti u obrazovanju i zapošljavanju do stambenih povlastica.

”Smatram da je užasavajuće da zemlja koja je tako velikodušno izrazila zahvalnost braniteljima nije bila u stanju toliko dugo priznati status žrtvama silovanja u ratu”, veli Luisa Vinton, bivša predstavnica UNDP-a u Hrvatskoj. ”To je doista pravi primjer rodne neravnopravnosti”.

U polupraznoj saborskoj dvorani govornik najavljuje sljedeću točku dnevnog reda: glasanje za16 amandmana i finalni tekst Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme Domovinskog rata.

Zakon donosi priznanje statusa i novčanu kompenzaciju onima koji su preživjeli seksualno nasilje, odnosno žrtvama, kako je navedeno u pravnom dokumentu. Zakon jamči novčanu naknadu kao dio godišnjeg budžeta u iznosu od 100.000 kn (13.180 eura) jednokratno ili 150.000 kn onima koje su tada bile/i maloljetnice/i ili su ostale trudne nakon silovanja, te standardnu naknadu u mjesečnim obrocima od 2.427 kn (320 eura).

Ovo je jedinstven zakon u regiji jer se, za razliku od onoga u Bosni, koji je dio zakona o socijalnoj skrbi ili zakona o civilnom žrtvama rata, kao što je na Kosovu, isključivo odnosi na žrtve seksualnog nasilja u ratu.

Prema istraživanjima UNDP-a broj žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu iznosi 2.200. Procjenjuje se da će se toj brojci pridružiti još oko 200 žrtava koje zbog stigme i straha nisu ušle u istraživanje.

”Kad pogledate poziciju i moć koju muškarci imaju u ratu – oni nose oružje i ubijaju… i kasnije obično dobiju nagradu za to”, priča Jasmina Papa, voditeljica programa pri UNDP-u koja je sudjelovala u nacrtu zakona. ”Teško je uspoređivati i raditi hijerarhiju o tome što je gore – izgubiti nogu u ratu ili biti silovan/a ili dobiti metak ili biti silovan/a i koje su psihološke posljedice toga, no ovaj zakon nekako pokušava odati priznanje tom vidu patnje kroz koju su prošle žene kao sporedne žrtve rata.

”Iz pozicije tranzicijskog prava i imajući u vidu patrijarhalne odnose moći donošenje ovog zakona predstavlja vrlo važan iskorak”, dodaje Jasmina Papa.

U polupraznoj saborskoj dvorani govornik najavljuje sljedeću točku dnevnog reda: glasanje za16 amandmana i finalni tekst Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme Domovinskog rata. Zakon donosi priznanje statusa i novčanu kompenzaciju onima koji su preživjeli seksualno nasilje, odnosno žrtvama, kako je navedeno u pravnom dokumentu. Zakon jamči novčanu naknadu kao dio godišnjeg budžeta u iznosu od 100.000 kn (13.180 eura) jednokratno ili 150.000 kn za one koje su tada bili/e maloljetnici/e ili su ostale trudne nakon silovanja, te standardnu naknadu u mjesečnim obrocima od 2.427 kn (320 eura)

Proces izrade

Četiri godine je trajala izrada Zakona i nije bilo lako. ”Mi smo još uvijek patrijarhalno društvo i ovakve teme su prigušene, te je zbog toga potrebna velika snaga ženske energije kako bi se razbio taj zid šutnje”, kaže Vesna Nađ, zamjenica ministra u Ministarstvu branitelja, koja je također bila dio tima za nacrt Zakona.

Čak su i u miru silovanje i seksualno nasilje osjetljive teme. Silovanja u ratu dio su ratne strategije koja se sistematski upotrebljava za podčinjavanje žrtava, a preživjelima ostaju životne traume koje se, ako ne budu liječene, šire dalje na obitelj i na zajednicu”, kaže Marijana Senjak, psihoterapeutkinja koja je još 1990-ih radila sa žrtvama silovanja u Bosni i zagovornica je zakonske regulative i u Bosni i u Hrvatskoj.

Priča o silovanjima 50.000 žena u Bosni je šire poznata i potaknula je Vijeće sigurnosti UN-a da prvi puta osudi ratna silovanja. (Na kraju su dva suda, i Međunarodni sud za zločine za područje bivše Jugoslavije (ICTY) 1993. i onaj za Ruandu (ICTR) 1994., eksplicitno proglasili silovanje zločinom protiv čovječnosti u sklopu međunarodnog zakona.)

”Takva ratna strategija je gora nego metak”, smatra Marija Slišković, voditeljica udruge Žene u Domovinskom ratu te, ne bez sarkazma, dodaje: ”Metak sređuje sve u jednoj minuti. Ovako se stvara bolesna zajednica”.

U Hrvatskoj su ratna silovanja bila manje sistematična i priča o njima je prošla gotovo nezapaženo. Samo je šest žrtava, od čega dva muškarca, prijavilo silovanje i dobilo prava u skladu sa Zakonom o braniteljima.

Još ih je deset dobilo odštetu na temelju Zakona o civilnim žrtvama rata, za čiju prijavu je krajnji rok istekao prije nekoliko godina. Sve u svemu, samo je 60 slučajeva prošlo kroz državni ured. Šutnja, nedostatak institucionalne i vladine podrške te neprekidna stigma dodali su još veći teret onima koji su preživjeli silovanja.

”Ali od samog početka izrade zakona”, kako priča Vesna Nađ, ”glavna tendencija među političarima i unutar Ministarstva branitelja bilo je svojevrsno limitiranje; limitirati mjesečne uplate za žrtve, limitirati krajnje rokove za prijavu, limitirati doseg zakona kako bi se napravio još jedan zakon koji bi regulirao iznos isplate…

Strah je bio glavni motivator. Plašili su se velikog broja prijava, što bi rezultiralo opterećenjem državne blagajne. Plašili su se lažnih prijava silovanja i neugodnih priča o počiniteljima s obje zaraćene strane.”

Jelena Herman, aktivistica u Centru za žene žrtve rata, svjedočila je političkim debatama o ratu dva tjedna prije izglasavanja Zakona. ”Jedni su tražili ratnu reparaciju od Srbije, drugi su tražili ponovno postavljanje pitanja iznosa kazne za počinitelje.

Ovo je jedinstven zakon u regiji jer se, za razliku od onoga u Bosni, koji je dio zakona o socijalnoj skrbi ili zakona o civilnom žrtvama rata, kao na Kosovu, isključivo odnosi na žrtve seksualnog nasilja u ratu. Prema istraživanjima UNDP-a broj žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu iznosi 2.200. Procjenjuje se da će se toj brojci pridružiti još oko 200 žrtava koje zbog stigme i straha nisu ušle u istraživanje

Fokus je bio jako daleko od teme koja se odnosi na preživjele žrtve, a političari su se ponašali poput čovjeka koji agresivnog psa pridržava na tankoj uzici, ali ga istovremeno bocka i ohrabruje na napad, samo čekajući trenutak da oslobodi bijes”. Za nju rat još uvijek nije gotov.

Selektivne žrtve

U Hrvatskoj žrtva nije samo žrtva. To je pitanje i političkih interpretacija.

Žrtvom ratnog silovanja, prema navedenome Zakonu, postaje osoba koja ispunjava sljedeće kriterije: njezin slučaj je odobrilo nadležno stručno povjerenstvo, posjeduje hrvatsko državljanstvo (ili bilo koje od zemalja EU), imala je prijavljeno prebivalište ili boravište na području Republike Hrvatske za vrijeme počinjenja seksualnog nasilja (bez obzira na to je li se zločin desio unutar Hrvatske ili u zatvorskim logorima izvan Hrvatske), osoba nije bila pripadnik, pomagač ili suradnik neprijateljskih vojnih i paravojnih postrojbi ili pravomoćno osuđena zbog sudjelovanja u neprijateljskim vojnim i paravojnim postrojbama, odnosno zbog ugrožavanja ustavnog poretka i sigurnosti Republike Hrvatske.

Tu leži zaplet

Pomoćnica ministra nije spavala noć nakon što je Sabor konačno odbio amandman koji bi široko obuhvatio priznavanje statusa onih žrtava koje su, bez obzira na to što nisu postojali zakonski dokazi, zarobili, mučili i seksualno zlostavljali hrvatski vojnici samo zbog toga što su bile osumnjičene za kolaboraciju s neprijateljskom stranom. Za vrijeme rata nacionalna pripadnost je prečesto bila jedini impuls za razvijanje sumnje i poticanje nasilja.

“Ovo društvo još uvijek nije spremno ni dovoljno snažno prihvatiti ideju da su i ratni neprijatelji bili žrtve seksualnog nasilja koje kao takvo treba osuditi”, kaže Vesna Nađ.

Jedna od žrtava koja je htjela ostati anonimna sumnja da su oni koji su preživjeli silovanje u ratu podijeljeni između prepoznavanja užasa samog čina silovanja i svih posljedica tog čina na žrtve te poistovjećivanja s idejom ”Srbija protiv Hrvatske”, što isključuje postojanje drugih žrtava.

”Ne mogu se dičiti svojim nacionalizmom ako priznam da su sve žrtve jednake. Bila bih kontradiktorna samoj sebi.”

Žrtvom ratnog silovanja, prema navedenome Zakonu, postaje osoba koja ispunjava sljedeće kriterije: njezin slučaj je odobrilo nadležno stručno povjerenstvo, posjeduje hrvatsko državljanstvo, imala je prijavljeno prebivalište ili boravište na području Republike Hrvatske za vrijeme počinjenja seksualnog nasilja (bez obzira na to je li se zločin dogodio unutar Hrvatske ili u zatvorskim logorima izvan Hrvatske), osoba nije bila pripadnik, pomagač ili suradnik neprijateljskih vojnih i paravojnih postrojbi ili pravomoćno osuđena zbog sudjelovanja u neprijateljskim vojnim i paravojnim postrojbama, odnosno zbog ugrožavanja ustavnog poretka i sigurnosti Republike Hrvatske. Tu leži zaplet

Njezine riječi podsjetile su me na poznatu poemu pastora Martina Niemöllera: ”Prvo su došli po socijaliste…”

”First they came for the Socialists, and I did not speak out—
Because I was not a Socialist.
Then they came for the Trade Unionists, and I did not speak out—
Because I was not a Trade Unionist.
Then they came for the Jews, and I did not speak out—
Because I was not a Jew.
Then they came for me—and there was no one left to speak for me”

Podijeljeni ujedinjeni

Različiti pogledi na politiku i interpretaciju prošlosti, čak i među ženskim aktivisticama, prijetili su da pomrse trud uložen u izradu zakona. Jedna je grupa tvrdila da su veći rodoljubi i naglašavala da je Hrvatska bila žrtva u obrani od srpskog agresora, dok je druga bila više antiratna i feministička, priča Vinton. UN je pomogao da se te dvije međusobno sumnjičave grupe udruže i fokusiraju na tekst Zakona.

U Vukovaru je 2012. godine UNDP bio suorganizator događanja kojem je prisustvovala i aktivistica Eve Ensler. I prije nego što će ona stići došlo je do protivljenja ideji njenog dolaska. ”Mi ne želimo postati feministkinje. Što će nama netko tko radi sa ženama u Kongu, to je drukčija situacija”, prisjeća se Jasmina Papa onoga što su govorile neke žene. No kasnije se taj stav promijenio ”i počelo je prevladavati pitanje jedne šire solidarnosti”.

Posjeta Eve Ensler je bila ključni trenutak za mnoge, priča Vinton, ”možda zbog njezine moći da na ljudski način približi nešto što zvuči daleko i politički”.

Ministar branitelja Predrag Matić Fred, bivši ratni zarobljenik, bio je i osobno motiviran za donošenje Zakona jer još uvijek pamti plač žena koji se mogao čuti u logoru. Skupa sa svojim zamjenicima, uključujući i Vesnu Nađ, omogućio je institucionalnu podršku potrebnu civilnom društvu kako bi se radilo na nacrtu zakona koji će predstaviti Saboru.

Usmjeravanje na rane

Sve je krenulo kad je Marija Slišković otkrila priče onih koje su preživjele silovanja, za koje je saznala istražujući za svoju knjigu o pozitivnom doprinosu žena za vrijeme rata u Hrvatskoj. Potom je zabilježila i snimila stravične priče za drugu knjigu i dokumentarni film te organizirala događaje po cijeloj zemlji na kojima su preživjele žrtve razmjenjivale svoja teška iskustva. Osim što je to imalo efekt katarze, proces je oslobodio i nerazjašnjena pitanja traume.

”First they came for the Socialists, and I did not speak out—
Because I was not a Socialist.
Then they came for the Trade Unionists, and I did not speak out—
Because I was not a Trade Unionist.
Then they came for the Jews, and I did not speak out—
Because I was not a Jew.
Then they came for me—and there was no one left to speak for me”

U partnerstvu s drugim nevladinim udrugama i uz pomoć UNDP-a kreirani su specifični projekti kojima bi se pomoglo u nekim od potreba žrtava ratnih silovanja. Jedan od njih – ”Ja sam puno više od moje traume” – imao je svrhu omogućiti im terapiju i osnažiti ih.

Nakon nekoliko tjedana holističke terapije neke su žene uspjele okusiti život na način koji je za njih bio izgubljen posljednjih 20 godina. Jedna je bila toliko oduševljena da je napokon uspjela zaspati tijekom noći. Druga se ponovo naučila smijati glasno. I odnosi s djecom, posebice majki i kćeri, bitno su se poboljšali. ”Imam osjećaj da napokon dišem punim plućima. Kao da sam ponovo rođena, ne znam kako to opisati”, priča Marica Jakovljević, jedna od onih koje su prošle terapiju. Ona je također došla u Sabor pratiti izglasavanje Zakona.

Prikaz teatra

Dok traje izglasavanje sjedim sa ženama žrtvama, predstavnicama udruga, stranim diplomatima i promatram ostale posjetitelje na saborskoj galeriji. Grupa nepovezanih promatrača, uglavnom muškaraca, igra se fotografiranja smartphonima, jedan drugom pokazuju slike, potpuno nesvjesni emotivnog naboja i važnosti onoga što se događa ispod njih.

Sedamnaest glasova kasnije, uključujući amandmane, i Zakon je usvojen. Nekoliko žena iz udruga i žrtve ustale su i zagrlile se.

Pobjeda!

Neznatna u odnosu na uloženi trud. Ogromna u odnosu na dosadašnje nepostojanje tog akta. Mariju Slišković, kojoj teku suze, žene grle dok silaze s galerije i odlaze iz dvorane. Čestitaju jedne drugima i fotografiraju se.

Nenad Jegrišnik, branitelj i žrtva silovanja, jedan od rijetkih muškaraca koji je izašao u javnost sa svojom prošlosti, gleda na Zakon kao na ”malu kap u moru koja se trebala dogoditi puno ranije”. Neki od njegovih kolega branitelja nastavljaju s nelegalnim (ispolitiziranim) protestima koji već šest mjeseci traju ispred Ministarstva branitelja, koje im je, smatraju, povrijedilo ponos.

Rijetki su političari koji se usude reći nešto protiv branitelja, a líder HDZ-a Tomislav Karamarko je čak izjavio kako su branitelji iznad zakona. U međuvremenu žrtve silovanja u ratu zagrljene odlaze kućama po završetku kratke sjednice na kojoj je izglasan Zakon.

Pogodila me jukstapozicija slika tog dana u Saboru i oko nje. Ne mogu a da se ne zapitam do koje mjere je ta cijela predstava indikativ marginalizacije žrtava seksualnog zlostavljanja, spektakl poricanja dehumanizacije koja se dogodila s obje strane tijekom rata i slutnje u kom smjeru ide Hrvatska. Ukoliko Hrvatska želi biti regionalni lider u pitanju ljudskih prava, kao što zamjenik ministra branitelja tvrdi, potrebno je riješiti pitanje prava svih žrtava, bez iznimke

Pogodila me jukstapozicija slika tog dana u Saboru i oko njega. Ne mogu a da se ne zapitam do koje mjere je ta cijela predstava indikativ marginalizacije žrtava seksualnog zlostavljanja, spektakl poricanja dehumanizacije koja se dogodila s obje strane tijekom rata i slutnje u kom smjeru ide Hrvatska.

Ukoliko Hrvatska želi biti regionalni lider u pitanju ljudskih prava, kao što zamjenik ministra branitelja tvrdi, potrebno je riješiti pitanje prava svih žrtava, bez iznimke.

Ostaje otvoreno pitanje u kojoj mjeri najmlađa članica Europske unije doista može prevladati nacionalističku politiku, raditi na ratnim traumama i odlučiti hoće li prigrliti multikulturno i raznoliko društvo temeljeno na principima mira i pomirenja ili će nastaviti udarati u bubanj rata.

(Opaska uredništva: Autorica je slobodna novinarka i profesorica novinarstva. Prevela s engleskog Vanda Kljajo. U nastavku donosimo izvornik napisan na engleskom jeziku. To nije praksa našega portala ali je izričita želja autorice kao i to da joj se ne prikaže lice na fotografiji).

***

Croatia’s Wartime Rape Survivors’ Law: A hesitant giant step in the right direction

By Cyrille Cartier

Theatrics played out both inside and outside the parliament. Outside, all the roads leading to parliament were blocked by barricades and riot police. The human and metal walls were only porous to the privileged few—tourists and journalists. A group of women and two men negotiated entry. Over an hour passed before someone in Robocop-like attire checked to see if they were on a parliament guest list. They were. The visitors rushed through the barricade and passed the source of the heightened security: a group of men in jeans and fatigues that had spent the night occupying the church in front of parliament.

The visitors hurried into the seat of Croatia’s law-making body. They wanted front-row seats to witness the voting of a law that could change their lives. As soon as they settled into their seats, almost as if on cue, half of parliament got up and left. All HDZ. Hurt and anger rippled through the visitors. One woman later said that even though she had supported the party, she would never ever vote for them again. In showing support to the veterans, the politicians had turned their backs to the “collateral victims of war,” mostly women, who’d waited for more than 20 years for proper recognition as survivors of sexualized violence during the war.

Croatia’s 500,000 veterans—more than 10 percent of the overall population–the figure is highly contested as overinflated—receive pensions amounting to 1.8 percent of the country’s GDP, according to United Nations Development Programme (UNDP) documents. There are numerous other benefits, including for their children from priority in education to housing.

“That a country which has so generously expressed gratitude to veterans was unable for so long to even acknowledge the plight of victims of sexual violence, I just find that appalling,” said Louisa Vinton, former UNDP Resident Representative in Croatia. “That is the real expression of gender inequality.”

In parliament, the speaker announced the next point on the agenda to the now half empty parliamentary floor: voting on 16 amendments and the final text of the “Law on the rights of victims of sexual violence during the armed aggression on the Republic of Croatia during the Homeland War.”

The law is to recognize and compensate survivors of wartime sexualized violence or “victims” as they are referred to in the legal document. The law guarantees that compensations are part of the state’s yearly budget, both for the one-off remuneration of 100,000 HRK (13,180 Euros) or 150,000 HRK (19,800 Euros) for those who were minors or who became pregnant after the rape—that the other laws in the region do not grant—and for the standard monthly payments of 2,427 HRK (320 Euros) a month. The law is solely dedicated to the survivors—it is not a component of the social welfare law like in Bosnia, nor the civilian victims of war law like in Kosovo—and it also provides for expenses for medical insurance, rehabilitation and legal aid.

UNDP-funded research puts to 2,200 the number of Croatia’s wartime survivors of sexualized violence. Due to stigma and fear, estimates are that less than 200 would come forward—a small dent in the state budget.

“When you look at the position of power and the position of men in war, they carry arms and they kill people… and they usually get rewarded for that,” said Jasmina Papa, the UNDP Programme Officer who was part of the law-drafting project. “It’s hard to compare and make a hierarchy between a lost leg and rape, or between a bullet in your body and rape, and what are the psychological consequences. But this (law) is somehow trying to acknowledge this kind of suffering and that women were usually casual victims of war.”

“From the position of transitional justice and looking into the patriarchal relationships of power, this is really, really important,” Papa added.

In the making

The four years of drafting the law did not come easy. “We are still a patriarchal society that in some way has a reticence toward this kind of topic and it required a lot of female energy to break through that wall,” said Vesna Nađ, Deputy Minister to the Minister of Veteran Affairs, who was also part of the drafting team.

Even in peace, rape and sexualized violence are sensitive topics. Wartime rape is a strategy often used systematically to submit survivors to a lifetime of trauma that, if untreated, spreads through the family and community, said Marijana Senjak, a psychological therapist who has worked with Bosnian rape survivors since the early 1990s and campaigned for legislation there and here.

The story of wartime rape in Bosnia of up to 50,000 women was more widely known and had swayed the UN Security Council to, for the first time, condemn rape during wartime in 1992. (Eventually both the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia (ICTY) in 1993, and the one for Rwanda (ICTR) in 1994, explicitly recognized rape as a crime against humanity, punishable under international law.)

“This war strategy is better than a bullet,” said Marija Slišković, head of the Women in the Homeland War Association, not without sarcasm. “A bullet sorts out everything in a minute. This way you create a sick group.”

Though in Croatia the rapes were much less systematic, wartime sexualized violence had gone largely unnoticed. Only six survivors, including two men, applied and were granted rights through the law for veterans. Another 10 received compensations based on a law for civilian victims of war that had an application deadline several years ago. In total, only about 60 cases passed through the State Attorney’s office. Silence, lack of institutional and governmental support, and ongoing stigma add to the burden of the survivors.

But from the start of the process to create this latest law, tendencies among politicians and within the Ministry of Veteran Affairs, Nađ said, was to limit: limit the monthly stipend, limit time through an application deadline, and limit the reaches of the law so that it would require another law to regulate a fund. Fear was their motivation. Men feared a large number of applicants and the resulting burden on government coffers. They feared lies about being raped and uncomfortable stories about perpetrators on all sides of the war.

Jelena Hermann, an activist in the Centre for Women War Victims, witnessed the parliamentary debates surrounding the war two weeks before the vote. Politicians called for reparations from Serbia, others called for a reinstatement of capital punishment for the perpetrators. The focus was far from the survivors and the political grandstanding was equivalent to someone holding an attack dog on a tight rope while prodding and encouraging it to attack, just waiting for the moment to unleash the fury, she said. To her, “the war is not over.”

Selective victims

In Croatia, a victim is not just a victim. That too is part of the political interpretations.

As it stands, survivors are eligible if they meet all the requirements: their case is approved by a committee, they are Croatian citizens or of any country in the European Union, they had at least started getting temporary residence in Croatia at the time of the crime – whether the crime took place in Croatia or in prison camps outside the territory, they must not have “been a member, accessory, or associate of enemy military or paramilitary units” nor “convicted of involvement in enemy military or paramilitary units or for threatening the constitutional order and security of the Republic of Croatia.”

Herein lies the twist

The Deputy Minister has lost sleep over the final rejection of a proposed amendment by parliament that would cast a wider net to recognise those who, even without a legal conviction, were arrested, tortured and sexually assaulted by Croatian forces for just being suspected of collaborating with the other side. During the war, ethnicity was far too often the only impulse to raise suspicion and incite violence.

“This society is still not ready, strong enough to accept the idea that even the enemy in war was sexually abused and should be recognised as such,” Nađ said.

One of the wartime rape survivors, who preferred not to be named, suspects many survivors are torn between recognising the universality of the atrocious crime with its effect on the victims, and aligning themselves with Croatia against Serbia, thus excluding some rape survivors.

“I cannot boast about my nationalism (nationality?) if I admit that all the victims are the same. I would be contradicting myself,” she said.

Her words reminded me of the poem by the Lutheran pastor, Martin Niemöller:

”First they came for the Socialists, and I did not speak out—
Because I was not a Socialist.
Then they came for the Trade Unionists, and I did not speak out—
Because I was not a Trade Unionist.
Then they came for the Jews, and I did not speak out—
Because I was not a Jew.
Then they came for me—and there was no one left to speak for me”

The divided united

Differing perspectives on politics and interpretation of the past, even among the women activists, threatened to unravel the efforts to create the law. One group claimed to be more patriotic and emphasized that Croatia was a victim and defender against Serbian aggression, while the other group was more anti-war and feminist, Vinton said. The UN helped to bring these two “mutually suspicious” groups together to focus and work on a text based on humanitarian law.

In Vukovar in 2012, the UNDP co-organised an event attended, among others, by activist Eve Ensler. Before she came, some people were reluctant to have her come. “’We don’t want to become feminist. Why do we need somebody who works with women in Congo? That’s a different situation,’” Jasmina Papa, UNDP Programme Director, recalled some people saying. Then the attitudes changed and “the issue of wider solidarity then slowly started emerging.”

Vinton said Ensler’s visit was a turning point in many people’s mind, perhaps due to her power to make personal and human what had become so politicized and distant. The Minister of Veteran Affairs Predrag Matić Fred, a former prisoner of war, was himself motivated at a personal level because he still remembers the cries of women held in the same camp. Along with his Deputy Ministers, including Nađ, the Minister, provided the institutional support civil society activists needed to work on a draft to present to parliament.

Addressing the wounds

It all started when Slišković uncovered survivors’ stories while researching on a book about positive women contributions during the war in Croatia. She then recorded and collected the horror stories for another book, a documentary, and organised events around the country where survivors shared their ordeals.

Though this had a cathartic effect on some survivors, the process also unleashed unresolved issues and trauma. Eventually, through partnership with other NGOs and with the help of the UNDP, specific projects were created to meet some of the survivors’ needs. One of these, “I am much more than my trauma,” sought to provide therapy and empower the survivors.

After several weeks of holistic therapy, some of the women tasted life in a way that had been lost to them for 20 years. One was overjoyed that she was able to sleep through the night. Another had re-learned how to laugh out loud. Relations with their children, especially between daughters and mothers, improved too.

“I have a feeling I’m breathing with full lungs. As if I was born again, I don’t know how to express it,” said Marica Jakovljevic, one of the survivors who went through the therapy.

She too had come to see the parliamentarians vote.

Theatrical display

As I sit with the survivors, some activists, and foreign diplomats to observe the voting, I look at the other visitors in the gallery. A group of unrelated spectators, mostly men, take pictures, look at their smartphones and show each other caricatural renderings and headlines, oblivious to the emotional charge to their right and the importance of what is happening below them.

Seventeen votes later—including the amendments—the law is passed. Several of the women activists and the survivors stand up and hug each other. A victory. A small one relative to the effort it took. A large one relative to the absence of laws for them.

Slišković breaks down in tears, hugged by several of the survivors after they leave the gallery to go into a dimly lit side room. They congratulate each other and take pictures.

Nenad Jegrišnik, a veteran and rape survivor who is one of the rare men to go public with his past, looks at the law as “a small drop in the sea that should have happened a long time ago.”

Some of his former colleagues continue their illegal protest of over six months in front of the Ministry of Veteran Affairs that was sparked by comments they said hurt their pride. Few politicians dare to speak up against them and the HDZ leader, Tomislav Karamarko, even said veterans were above the law. Meanwhile the wartime rape survivors hugged and went home after the short parliamentary session ended.

The juxtaposition of images from that day in parliament jumped out at me. I could not help but wonder to what degree the theatrics of it all was indicative of an attitude of marginalization towards the survivors, a spectacle of denial of the dehumanization that took place on all sides during the war, and, at worst, a foreboding of the direction Croatia is heading.

If Croatia wants to be a human rights leader in the region, as the Deputy Minister at the Ministry of Veteran Affairs said it does, the universality of a victim will have to be resolved. The jury is still out as to how much the newest member of the European Union can stand above nationalistic politics, work through the traumas of war, and determine whether it will embrace a multicultural and diverse society on principles of peace and reconciliation, or whether Croatia will continue to beat the drums of war.

    •  Spasimo umjetničko nasljeđe velike kiparice Vere Dajht Kralj
    •  Zašto sam u Opatovcu bila kao doma?
    •  Charlie Hebdo je otet
    •  Balkaniziranje Iraka

> Svi tekstovi ovog autora