Evanđelje po Lennonu

Bilo da vjerujete kako život piše najnevjerojatnije priče, bilo da ste pobornici teze da igrani film u svojoj najčišćoj formi teži dokumentarizmu, bilo da jednostavno nemate vlastitih ideja – ako ste scenarist, počesto ćete posegnuti za novinama kao izvorom nadahnuća.

Papir trpi svašta, digitalna naklada još i više, pa ćete u novinskim tekstovima naći štošta, katkad čak i istinito. Dan Fogelman, scenarist Disneyjevih crtića, tako je u ljeto 2010. pročitao tada već pet godina staru vijest. Engleskom folk-glazbeniku Steveu Tilstonu, pisalo je, 2005. godine javio se kolekcionar s molbom da potvrdi autentičnost pisma koje je njemu još 1971. napisao John Lennon. Tilstonu je to bila novost, doduše – jer pismo nikada dotad nije stiglo do njega.

“Danny Collins” donosi nam najšablonskiji zamišljen lik ocvale zvijezde koju iz beživotnosti prene nikad isporučeno pismo Johna Lennona: prosudite sami je li riječ o najšablonskijem mogućem razlogu, jer taj detalj priče je stvaran

Iako neprijeporno ganut viješću da se jedan od istinskih glazbenih velikana dvadesetog stoljeća zainteresirao za njegov rad još u samom početku karijere, Tilston nije doživio to pismo kao prijelomnicu. Tu je na scenu stupio čitatelj novina Fogelman sa zdravim scenarističkim refleksom: kakvom bi glazbeniku takva vijest iz prošlosti doista bila prijelomna?

I pet godina potom, eto nam Dannyja Collinsa u kinima, prema Fogelmanovu scenariju i u režiji njega samoga, te s vrhunskom glumačkom postavom, predvođenom Alom Pacinom u naslovnoj ulozi. Tilstonov alter-ego Danny Collins oblikovan je tu kao samo dno dna glazbene komercijale: čovjek koji je 1971. (da, godina je zadržana, iako Pacino tada već bio tridesetjednogodišnjak) možda i bio jedva punoljetni talent koji je potaknuo Lennona da mu napiše pismo, ali već je nakon kraha prvog albuma odustao od svake autorske karijere, te otad pjevao tuđe pjesme.

Može li gore? Kako sâm shvaća nakon što mu Lennonovo pismo sudbina stavi pod nos, Collins je protekla četiri desetljeća posvetio sustavnom uništavanju svojega dara, svojeg tijela i svoje ljudskosti, odajući se ženama, piću, drogi i raskalašenosti – cijelome spektru hedonizama koji zvjezdana slava obećava starim rockerima, barem ako ništa ne znate o onim stvarnima.

Jer ma koliko Collins podsjećao na aktualni stadij karijere jednog Neila Diamonda ili Roda Stewarta, svi takvi ocvali velikani popularne glazbe pošteno su se naradili kao kreativci i izvođači da bi desetljećima poslije došli do stadija u kojem smo im spremni oprostiti i Botox i škembe i neprimjerenu odjeću i stotinjak godina mlađe ljubavnice. Usprkos tome što upravo turnejom promovira svoju treću zbirku najvećih hitova, ni iz čega ne vidimo da je Danny Collins zaista odradio svoje: on je jednostavna scenaristička datost spremna za put iskupljenja.

Ah, put iskupljenja: nakon što ga Lennonovo pismo pogodi snagom svetačke relikvije, poput poziva s one strane smrtnog vela da popravi sve što još u svome životu može, Danny odlazi na ispunjavanje tog omiljenog dramaturškog tropa. Film je u tome jednako suptilan kao i u prikazu Dannyjeva dotadašnjeg lutanja pustinjom posvemašnje ispraznosti, dakle nimalo.

Prije svega, Collins otkazuje turneju i povlači se u bespuća nimalo glamuroznog New Jerseyja kako bi, pogađate, pokušao probuditi muzu i ponovno pisati pjesme. Ne samo da se sjetio kako mu bogatstvo može poslužiti za povlačenje od svijeta koji ga više ne zanima, nego šarmiranjem osoblja hotela nastoji uvjeriti sebe da može biti voljen zbog onoga što je, a ne samo tko je.

Za to postoji dublji razlog. Ispostavlja se da Collins ima sina, neplanirano nastalog pri odnosu s grupijevkom prije četrdeset godina. (Što je najčudnije, imajući sve u vidu, izgleda da ima samo tog jednog.) Iako je otac pokušao financijski pomoći njegovoj majci kad je doznao za dijete, ona je to ponosno odbila, a on na liniji manjeg otpora nije našao odvojak za aktivniju predanost.

Sad se, naravno, to stubokom promijenilo, pa kako i doliči drugom činu klasične dramaturgije, Collins pokušava poduzeti sve što mu neograničena sredstva omogućuju ne bi li ispravio davnašnje krivde. Collinsov sin je možda idealan muž i otac, ali pripadnik je radničke klase; iako je ponosan poput majke kad je o izravnom primanju novca riječ, barem njegova supruga neće moći odbiti ono što se novcem može kupiti za dobrobit njihove obitelji. Uglavnom, sve se odvija tako predvidljivo da samo čekate koji će narativni okidač pokrenuti treći čin melodrame.

Put iskupljenja kojim Collins polazi pri okajanju svojih mnogih grijeha ide utabanim tokom sve dok Dan Fogelman – scenarist u svom redateljskom debiju – ne dođe do točke u kojemu mu drama mora poteći iz samog protagonista

Otkrivamo da su okidača zapravo dva. Jedan je očekivan: Collins nema onoliko novca koliko je mislio, pa ga menadžer nagovara da ipak nastavi turneju i vrati se izvođenju repertoara koji mrzi ako ne želi ostati bez privatnog aviona. U klasičnom bi pripovijedanju to trebalo biti dovoljno, ali Fogelman ostavlja svojemu protagonistu dovoljno prostora za nećkanje kako bi drugi okidač mogao povesti radnju prema kulminaciji njegovom osobnom odlukom.

E sad, sve je dosad u ovom pripovijedanju bilo školsko, pa je takav i odlazak prema završnici kroz prelamanje u liku samom, a ne u izvanjskim okolnostima. Ali tu, na toj prvoj stvarnoj kušnji svojeg pripovjedačkog dara, Fogelman poprilično pada. Lik kojega je dotad oblikovao jednostavno ne bi smio biti u stanju postupiti tako kako scenarij od njega traži: artificijelnosti njegove jedne pogrešne odluke radnja smjesta pridodaje njih još nekoliko, ne bi li Collins što uvjerljivije izgubio tu drugu životnu priliku oko koje se dotad toliko namučio. (Dobro, namučio, u smislu jednotjednog tapkanja po klavijaturi Steinwaya i razbacivanja novcem i utjecajem. Ipak, to je vjerojatno Collinsu bio veći napor od ijednoga otkako je stekao bogatstvo i slavu.)

Problem je u tome što Danny Collins nije priča o čovjeku toliko ogrezlom u kvarne navade da ih se nije sposoban riješiti ni kad ga davno zagubljeno odrješenje grijeha od ruke sveca zaštitnika rock glazbe kao takve navede na put nesebičnosti. Ne, Collins mora biti Pinokio, te na kraju svoje priče doživjeti nekakvo iskupljenje – ali u duru, ne u molu, kako bi djelovalo sjetnije, a time i životno uvjerljivije, rezonira Fogelman. Samo, od okidanja prijelomnice pa sve do završne scene sve još više nego dotad funkcionira izvještačeno: pravog života u ovoj priči, od novinskog članka koji ju je nadahnuo pa do kulminacije cijeloga filma, zapravo i nema.

Dvije stvari izvlače Dannyja Collinsa iz potpune anonimnosti. Jedna je, začudo, razmjerno sposobna Fogelmanova režija, koja barem uspijeva izvući ono najbolje iz predloška i poticati publiku da pusti suzu čak i protiv volje u redovitim razmacima: čovjek zna oblikovati melodrame čak i kad o njihovu pisanju može naučiti još štošta od velemajstora iz povijesti Hollywooda.

Iako je u završnici još izvještačeniji nego u početku, “Danny Collins” otkriva Fogelmana kao pristojno darovita redatelja, te pruža mogućnost uživanja u međuodnosu apsurdno prekvalificiranog ansambla – i pjevanju Ala Pacina

Druga, važnija, upravo je apsolutno prekvalificiran glumački ansambl. Užitak je gledati Dannyja Collinsa zbog dinamike koju Pacino ostvaruje u prizorima s prekaljenim veteranima poput Christophera Plummera i Annette Bening, odličnim glumcima srednje generacije kakvi su Jennifer Garner i Bobby Cannavale, te mladim nadama poput Melisse Benoist i djevojčice Giselle Eisenberg – koja u svojem uvodnom prizoru prijeti zavladati filmom onako kao maleni Jonathan Lipnicki svojedobno u Jerryju Maguireu, ali Fogelman nema pronicavost Camerona Crowea kad je u pitanju zapažanje onoga što mu je zaista pod nosom.

U konačnici, sve se vrti oko samoga Pacina: oko njegove sposobnosti da uvjerljivo tumači pjevača (dvojbene, sudeći prema viđenom i čuvenom u filmu, ali ne i posve neprimjerene priči), kao i njegove sposobnosti da tumači lika koji ne bi bio on sâm, kao najveći žvakatelj kulisa na svijetu (još dvojbenije, ali ujedno i još primjerenije). Pacino je ujedno i najveći adut i najveća mana ovog filma: mogu samo nagađati kako bi izgledao da je naslovnu ulogu tumačio glumac sa stvarnom sposobnošću gađenja nad samim sobom poput, recimo, Billa Murrayja.

Ali eto, ovu poznu fazu karijere Pacino je očito spreman napučiti likovima vezanim uz estradu i klasični rock onoliko koliko je raniju popunjavao gangsterima i policajcima. Sve je počelo kad je 2012. tumačio Phila Spectora za HBO, a sva je prilika da neće stati na Dannyju Collinsu. Vežite se, polijećemo: bude li sreće, Pacino će nam još dugo pjevati na uho.

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora