Evangelička molba za oprost zbog šutnje o holokaustu u NDH

Un die Velt hot geshvign (”Svijet je šutio” Elie Wiesel)[i]

Gorka konstatacija Elie Wiesel ”A svijet je šutio” pokušava dokučiti kako je moglo doći do urušavanja svih dotadašnjih kulturom stečenih načina ponašanja. Svijet je šutke pratio provedbu ”konačnog rješenja židovskog pitanja”.

Godine 1941. lordovi u britanskom Gornjem domu su, odslušavši apele na pomoć progonjenih Židova u Rusiji i Poljskoj, prema svjedočanstvima nekolicine očevidaca, pijetetski sagnuli glave i održali minutu šutnje u spomen na već desetke tisuće ubijenih Židova, a potom nastavili s parlamentarnom raspravom.

Od šezdesetih godina prošloga stoljeća dvije crkve prisutne u Hitlerovoj Njemačkoj, sa svojim posebnim statusima, pravima i stalno prijetećim ugrozama, javno i skrušeno priznaju: ”Šutjeli smo, gdje smo trebali vikati do neba”. Od završetka rata, još od 1945. godine naknadno su priznali svoj grijeh šutnje naspram istrebljenja Židova.

Na petstotu godišnjicu početka Lutherove reformacije, obilježenu 31. listopada 2017. godine, zvonko je odjekivala molba Židovima i svim progonjenima za oprost zbog šutnje. Sučeljavanje s teškim bremenom reformacije vidljivo nije prestalo s vrhuncem jubilarnih svetkovina tijekom 2017. godine.

Ovogodišnji Dan reformacije zacijelo neću zaboraviti. Iako je to tek 504. obljetnica, luteranski biskup Branko Berić (njegov službeni status biskupa kalvinisti osporavaju, jer Branko Berić nije izabran za biskupa; on obnaša biskupske funkcije, pa ću poći od pretpostavke da ga njegova zajednica prihvaća) jasno i glasno reče da:

Da molba za oprost ne bi ostala tek puko ritualno ”iskupljivanje”, potrebno je da i katolici i protestanti zajedno budno paze i pravovremeno reagiraju na sve pokušaje rastakanja i političkog zlorabljenja ljudskih prava, a naročito moraju pomagati onima koji se danas progone iz rasističkih ili drugih ideoloških pobuda

”Evangelička crkva Luthera, bez obzira na njegov presudni utjecaj na obnovu Crkve u 16. stoljeću, niti idealizira niti heroizira. Štoviše, evangelički kršćani i kršćanke srame se Lutherovih ispada protiv Židova. Evangelici u Hrvatskoj molili su i mole oprost od Židova i drugih koji se osjećaju uvrijeđenima i pogođenima Lutherovim pogrdnim napadima.”

(Rome, Srbe…, nisam čula integralnu propovijed, jer nisam do sada uspjela nabaviti originalni tekst, pa sada citiram po pamćenju. Sit venia verbo!) Biskup je bez uvijanja priznao da je Lutherov rabijatni antijudaizam pripremio put nacističkom progonu, holokaustu.

Pokušavam se prisjetiti, kada je jedna takva javna molba za oprost, uz izričito priznavanje krivice, priopćena u katoličkim obredima.

Bilo je pogrdnih riječi u porukama jugoslavenskih biskupa tijekom tridesetih godina 20. stoljeća. Čak intelektualni duh poput biskupa Jurja Rožmana (Ljubljana), kojeg se smatralo najinteligentnijim među jugoslavenskim biskupima, nije se libio polemizirati protiv Židova s argumentima iz ”Protokola sionskih mudraca” (ruske tvorevine već tada razotkrivene kao djela carske tajne policije).

Pokretač obnove Crkve (tada još jedne svete katoličke) griješnik je! Današnji evangelički kršćani i Evangelička Luteranska Crkva smatraju se ponukanima izraziti posramljenost i moliti za oprost. To je duhovna snaga!

Upravo stoga još više mi se dojmila propovijed, jer sam morala misliti na malobrojnu evangeličku zajednicu u Hrvatskoj koja bi se možda zbog biskupovih riječi osjećala pribijenom na stup srama i opterećena kolektivnom krivicom (baš kao što su autori AVNOJ-skih odluka od 21. studenoga 1944. cjelokupnu njemačku zajednicu kolektivno optuživali kao krivce za rat u Jugoslaviji).

Biskupova molba za oprost Židovima i drugima čini mi se prvim korakom u pravcu sučeljavanja s krivicom, koja nije mimoišla evangeličke vjernike i vjernice u Hrvatskoj.

U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj luteranski protestanti bili su povlašteni, kao nositelji njemstva, pa su se pokazivali i dostojnim povlaštenog položaja. Progon Židova od ustaškog režima (bez vidljive upletenosti njemačkih vlasti, tako da se nisu mogli opravdavati obzirima prema Nijemcima) nije im bio dostatnim razlogom dignuti svoj glas.

Nisu ni protestirali protiv jugoslavenskih antisemitskih mjera 1940. godine (iako tada nisu ništa riskirali). Štoviše, u njemačkim krugovima bivše Jugoslavije postojao je širok konsenzus o tome da bi bilo potrebno ograničavati useljavanje Židova i sužavati njihov utjecaj na gospodarstvo i kulturu.

Zbog pretežito luteranske tradicije jugoslavenskih Nijemaca ideja da se utjecaj i prisutnost Židova u javnom životu treba ograničiti, bez grižnje savjesti prihvaćena je i od teologa i pastora njemačke zajednice.

Tako se za jugoslavenske protestante može utvrditi da su netremice prihvaćali, odnosno nisu sprječavali nacificiranje Crkve i društvenih i političkih struktura njemačke zajednice.

Za skretanje jugoslavenske politike na nacistički kolosijek nisu pokazivali niti zanimanje niti zabrinutost. Kako i bi, kad su Sporazumom o prijateljstvu s njemačkim Reichom sebi i Evangeličkoj Crkvi u Jugoslaviji osiguravali izdašnu materijalnu pomoć iz Njemačke.

Ovako usmjerena Evangelička Crkva u Jugoslaviji pozdravila je ulazak Nijemaca u Jugoslaviju, uspostavu NDH i njezino usmjeravanje prema tijesnoj suradnji s njemačkim Reichom.

Ustaški teror od prvih dana uspostave zastrašivao je stanovništvo, ali to nije bio jedini razlog, zašto su svi, uključivši njemačko stanovništvo koje nije bilo organizirano u Kulturbundu ”sagnulo glave” i okrenulo poglede od nasilja. Nijemci su dobili povlašteni položaj, a Evangelička Crkva, prekrštena u Evangeličku Njemačku Kršćansku Crkvu, mogla se kititi statusom ”Crkve Nijemaca u NDH”.

Jugoslavenski protestanti, koji su svoje kršćanstvo podredili svojem njemstvu, poput njemačkih kršćana, imali su dvojicu utjecajnih predstavnika.

Godine 1941. lordovi u britanskom Gornjem domu su, odslušavši apele na pomoć progonjenih Židova u Rusiji i Poljskoj, prema svjedočanstvima nekolicine očevidaca, pijetetski sagnuli glave i održali minutu šutnje u spomen na već desetke tisuće ubijenih Židova, a potom nastavili s parlamentarnom raspravom

Pored (kasnijeg) biskupa dr. Philippa Poppa, bio je to dr. Gerhard May iz Celja (poslije rata austrijski superintendant, umro 1980. godine u Beču, ”intelektualni glas jugoslavenskog protestantizma u predratnom razdoblju”, s teološkim obrazovanjem stečenima u Švicarskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj).

May je objavio knjigu Die volksdeutsche Sendung der Kirche (”Narodnosno poslanje Crkve”), manifest ”državne i narodnosne Crkve”, koja se mora solidarizirati s državom, odnosno s njemačkim Reichom, radi zaštite njemačke narodnosne skupštine i njemstva među nenjemačkim većinskim narodom.

Međutim, taj isti teolog je 1937. godine, zajedno dr. Philippom Poppom potpisao ”Oksfordsku deklaraciju”, donesenu tijekom Druge svjetske konferencije za vjeru u Oxfordu, zbog vjerskih progona u Sovjetskom Savezu i njemačkom Reichu.

Deklaracija sadrži nedvosmislenu osudu nacističkih represalija protiv Židova i upozorenje svim pripadnicima Crkvi reformacije ”da briga za vlastiti narod ne smije značiti omalovažavanje, izoliranje, diskriminiranje i potlaćivanje drugih naroda i narodnosti…”.

Popp je potpisao deklaraciju i upoznao je i Kulturbund i evangeličke ustanove u Jugoslaviji s njome. Kulturbund ga je oštro osudio, i kao ”zagađivača gnijezda” i kao izdajicu.

S druge strane, upućeniji su vjernici Poppa kritizirali zbog njegovih prisnih kontakat s državnom Crkvom u Reichu, te ga sučeljavali s vjerskom situacijom u Reichu, s maksimalnim Gleichschaltungen svih vjerskih institucija i Evangeličke i Katoličke Crkve s nacističkim organizacijama, zbog militarizacije mladih, i šutnje na rasističke i antisemitske izgrede.

Vjernici su biskupa Poppa podsjećali na činjeničnu diskriminaciju neluteranskih denominacija, reformirane Evangelističke Crkve i slobodarskih Crkvi te starokatolika. Vjernici i vjernice su prepoznale i faktičnu instrumentalizaciju državnih Crkvi za legitimiranje sve očitije zločinačke politike ustaškog režima.

Skupina pastora i članova njemačke narodnosne zajednice očitovale su se na konferenciji u Zagrebu svojom odlukom ”da će za svoje djelovanje primjenjivati samo mjerila Evanđelja i da će se ubuduće strogo držati čiste riječi Evanđelja, principa Sola Ecclesia i Solus Christus.

Evangelička Crkva, ali i kolektivno Biskupska konferencija u NDH, nisu bile pripremljene za izazove od strane režima koji nije propustio priliku pozivati se na svoje kršćanstvo, a Katolička Crkva u praksi bezočno kršiti i elementarnu etiku.

I katoličkim i evangeličkim kršćanima nije bilo jasno dokle sežu obaveze lojalnosti prema državi i njezine granice, a njihovi biskupi im to nisu znali protumačiti. Povukle su se na polje diplomatskog ponašanja ”u interesu svojih Crkvi”. Teološki pastoralno i ljudski hrabro djelovanje moralo je ustuknuti pred novonastalom situacijom.

S druge strane, poznate su i neke, uvjetno rečeno, ”kritičke” opaske, čak o samome Hitleru, ”… koji želi da svakome nametne svoje shvaćanje. Oni koji su podlegli njegovom shvaćanju su se udaljili od Crkve…”. (Njemački policijski izaslanik Hans Helm je od svojih agenata čuo takve vijesti o biskupu Poppu, a biskup se, prema raspoloživim izvorima, nikad nije oštrije očitovao.)

Policijski izaslanik u NDH Hans Helm zabilježio je da je biskup dr. Popp u zgradi Evangeličke općine u Zagrebu prihvatio i smjestio 100 austrijskih Židova izbjeglica, i to ne samo pokrštenih evangeličkih kršćana, nego i pripadnika Mojsijeve vjere i da im je prepustio prostorije u općini i u Njemačkoj školi u Gundulićevoj ulici u Zagrebu, gdje je dao osnovati savjetovalište za emigraciju. Novac za zbrinjavanje židovskih i inih izbjeglica dobivao je od humanitarne organizacije Quaekera iz Velike Britanije.

Uz to je, prema Helmovim zapisima, dopustio da se u Evangeličkoj osnovnoj školi zaposle pokrštene Židovke, i one su ostajale raditi i nakon donošenja rasnih zakona od strane NDH. Općina im nije otkazala boravak, niti su se evangelički učitelji povinuli pritisku na razvrgnuće braka sa Židovkama.

Iz dokumenata dostupnih u Hrvatskom državnom arhivu vidljivo je da se biskup zauzimao za pravoslavce primajući ih u crkvu i zalažući se za cijele obitelji, te za očuvanje vjerskih objekata od rušenja, poput pravoslavne crkve u Prijedoru. Također je od vješala spasio i neke komuniste.

Biskup se zbog rekviriranja crkvenih zgrada uselio u dodijeljen mu prostor, a to je bila zgrada oduzeta židovskoj obitelji Deutsch-Maceljski, što je kasnija komunistička vlast uzela kao otegotnu optužbu protiv biskupa.

Popp je prije ulaska partizana u Zagreb ostao u gradu, iako je imao ponudu pomoći od strane švedskog poslanstva. Smatrao je ”da nije učinio ništa loše”.

Biskup Berić je bez uvijanja priznao da je Lutherov rabijatni antijudaizam pripremio put nacističkom progonu, holokaustu. Pokušavam se prisjetiti, kada je jedna takva javna molba za oprost, uz izričito priznavanje krivice, priopćena u katoličkim obredima

No ubrzo je uhićen i osuđen na montiranom procesu. Unatoč brojnim apelima i pismima Zagrepčana uskoro je likvidiran u zagrebačkom logoru u Maksimiru. Naredbodavac je bio general Koča Popović.

Zadnje su biskupove riječi, prema svjedočenju očevica: “Bože čuvaj moga sina Edija”. (Informacije o biskupu Poppu zahvaljujem i pastoru Vatroslavu Župančiću.)

Diplomatsko talasanje između umjerene suradnje kao zapovijedi razuma i oprezne kritike – tim riječima bih ocijenila narav šutnje jugoslavenskih protestanata.

Njemačka Evangelička Crkva u NDH nije nikad pokušavala politički utjecati na politiku, već je ustrajavala na uvjerenju da joj je dužnost i obaveza priznavati i iskazivati lojalnost vlasti. Ona nije nikad službeno digla glas protiv progona, nije nikad dovodila u pitanje okupaciju, okupacijske režime i rat, za koji ni evangelici nisu mogli pronaći elemente Lutherovog ”Pravednog rata”.

Nema osoba od formata Dietricha Bonhoeffera i pastora Martina Niemöllera među jugoslavenskim, odnosno hrvatskim protestantima. Solus Christus, Sola Fides – su mogli biti pobožni, ali ustvari komotni argumenti za nedjelovanje, smokvin list samozavaravanja. Niže rangirani službenici, oni protestantske škole i župne zajednice, pokazivali su veći stupanj hrabrosti i jasniji odmak od neljudskih postupaka režima.

U svakom slučaju značajno je i hrabro ponavljati molbu za oprost i kad se ne radi o izuzetnim crkvenim godišnjicama, nego o običnim obljetnicama kroz godine.

Da molba za oprost ne bi ostala tek puko ritualno ”iskupljivanje”, potrebno je da i katolici i protestanti zajedno budno paze i pravovremeno reagiraju na sve pokušaje rastakanja i političkog zlorabljenja ljudskih prava, a naročito moraju pomagati onima koji se danas progone iz rasističkih ili drugih ideoloških pobuda.

_______________

[i] Die Nacht, Esslingen 1980. – Das Buch war zunächst 1956 auf Jiddisch unter dem Titel ”die Velt hot geshvign” erschienen; eine kürzere französische Fassung war 1958 in Paris mit einem Vorwort von François Mauriac unter dem Titel ”La Nuit” veröffentlicht worden, eine englische Übersetzung 1960 unter dem Titel ”Night”.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora