autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Postmoderna pretvorena u kutiju domaćih keksa

AUTOR: Željko Ivanjek / 11.02.2016.

Što će biti s namaBorivoj Radaković, ”Što će biti s nama”, VBZ, Zagreb, 2015.

Gotovo svaka njegova rečenica bremenita je aluzijama, kojima pronalazi cijepne podloge podjednako u Mažuraniću, Šenoi, Prevertu, Lennonu, Zupcu i drugima

Uzimajući u ruke “Što će biti s nama” (VBZ, 2015.), pomislio sam na njegova kultnog prethodnika, na “Sjaj epohe” (1990.), i na njihova pisca Borivoja Radakovića, odnosno na književnog protagonista “Boru”.

24.lipnja 2009. bilo je predstavljeno drugo izdanje “Sjaja” što je prorekao i preživio rat, koji mu je uzvratio “ratnom” recepcijom. Po načinu kako se držao, i još više govorio u “Purgeraju”, vidjelo se da je ovaj Borivoj Radaković osmislio FAK (Festival alternativne književnosti). Osim fragmentima “Sjaja”, počastio je publiku ulomcima romana u nastajanju “Hrvatski bedem ljubavi” (HBLJ), od kojih je i sačinjen roman “Što će biti s nama”.

Ribnjakom su umjesto ptičjeg pjeva odjekivale “rimovane” prozne rečenice. Pisac je imao nešto zajedničko s pticama, svrhovitost zraka. Poslije nastupa, pričao je o svom prevodilačkom radu na Byronovu “Don Juanu”. Spominjem to zato što Radakovićev novi roman pripada istoj ironijsko-satiričkoj grani, te demokraciju tretira kritički; jer, sam pisac skladno živi sa svojim “dvojnikom” prevodiocem, te su si tako osigurali vlastito i ugledno književno mjesto.

Ribnjakom su umjesto ptičjeg pjeva odjekivale “rimovane” prozne rečenice. Pisac je imao nešto zajedničko s pticama, svrhovitost zraka. Poslije nastupa, pričao je o svom prevodilačkom radu na Byronovu “Don Juanu”. Spominjem to zato što Radakovićev novi roman pripada istoj ironijsko-satiričkoj grani, te demokraciju tretira kritički; jer, sam pisac skladno živi sa svojim “dvojnikom” prevodiocem, te su si tako osigurali vlastito i ugledno književno mjesto

Klasik Alojz Majetić, koji je bio, usput, i urednik prvog izdanja “Sjaja”, na koricama je opisao “Što će biti s nama” kao distopijski roman. (Tu riječ Anić je protumačio kao “nenormalan smještaj nekog organa u tijelu”.) Njegova radnja smještena je u nedoglednu budućnost: kad Zagrebom juri metro.

Opsegom je skromna, i glavninom obuhvaća jedno putovanje podzemnom željeznicom od Kruga ili od ulice Proleterskih brigada grada Vukovara – preuzeo sam postupak autora u križanju starih i novih toponima – do Zaprešića, te potom “pokriva” demonstracije na Cvjetnom trgu budućeg bratstva i jedinstva, i to u ime, dakako, spomenutog Bedema ljubavi.

Pa ipak, teško je precizirati koje se godine dotični roman zbiva, premda podzemne tračnice upućuju na daleku budućnost. U njoj Zagrepčani još uvijek povezuju “norca i zagorca”, narod pamti osuđene pripadnike HV-a, i jednako tako stanovnike Hrvatskog zagorja i luđake. Čini mi se, Radaković je jedini hrvatski pisac koji umije napraviti ovakav leksički, da ne velim verbalni, dvostruki “aksl” na tankom ledu hrvatskog jezika.

Romaneskni siže i jest škrtiji zato što pisac “radnju” premješta u sam jezik pripovijedanja, pa fabula i jezik postaju bratac i sestrica, a Radaković zahvaljujući tomu pronalazi pripovjedačku ravnotežu kao središte samonametnute klackalice. No, hoće li potomci, doista, pamtiti nedavne dane ponosa i slave, to je drugo pitanje. T. S. Eliot sugerira kako je bolje kad se ljudi ne bave s “budućim valovima vremena”.

Piscu Radakoviću, pretpostavljam, skepsu prema futuru oduzela je zarazna asonanca, uopće jezik, a ne stara gatara, i osposobila ga za pisanje retro-futurističkog djela.

“Što će biti s nama” je “ženski” roman, pa je u njemu ženska Lili glavni lik. Ona je bogata kćerka ratno-domovinskog tajkuna, koji je pronašao mir i slobodu na geografskoj razdaljini od Hrvatske. S jezične strane, prepoznaje se po tragovima herceg-kršnog zavičaja, dok mu se ćerce hinca s jezičnim standardom.

Lili je zaljubljena u Antonija – zvanog Tonči, u koprotagonista romana, inače radišnog profesora postmodernizma. Može se govoriti o zaljubljenom paru, odnosno distopijsko-ljubavnom romanu, ma što to značilo. A problemi i fabularni obrati nastaju stoga što Točni Tonči nije u stanju svoje osjećaje priopćiti gospodični Lili. Dakle, oni ne uspijevaju realizirati međusobnu privlačnost.

Tonči pripada bratovštini hrvatskih intelektualaca kakvu je zasnovala još Ugrešićka u “Štefici Cvek u raljama života”. Lili i Tonči ševe se s trećim licima i obilježavaju seksualnu slobodu “izdajstvom”. U drugoj moderni, oni su postmoderni par s erotskim sklonostima i folklornim opterećenjima, o kojima Radaković, uostalom, u predahu njihovih putešestvija otvoreno raspravlja.

Pa kada Lili poziva Točnog u boj “za općeljudsku manjinsku slobodu i grad svoj”, odnosno na javni protest, on joj odgovara: “Pa pođimo onda vi i ja dok se večer nebom stere kao eterizirani bolesnik na stolu”, reče Tonči “bolećivo u molu ko malu molbu da sriče”.

Tu se Radaković igrao sa spomenutim Eliotom, i početkom poeme “The Love Song of J. Alfred Prufrock”. Pustio je, ujedno, zgodan signal s kojim upućuje na eliotovsko “rješavanje” vlastitih dijaloških dionica. A tu je i odgovor na pitanje: zašto se književno-izučeni pisac skanjuje romana u stihu, i potencijalne Lili Onjegin. Za njega manjince definira većina koja je “protiv crnaca, Slovenaca i Cigana (u koje se ubrajaju Romi i Srbi i svi pravoslavci)”.

Iznenada, opkoljena gužvom u zagrebačkoj podzemnoj željeznici, Lili na “rođenim” tangama, na stražnjici i na “pici” osjeti zagonetnu ruku. Potom opali pljusku nedužnom suputniku. I tako me podsjeti na vožnju metroom u Selbyjevu romanu “Posljednje skretanje za Brooklyn” (1964.). Ondje putnik usred gužve poševi bespomoćnu suputnicu. Ovdje se brkati hvatač tangi prometne u vazduhoplovca-terorista, koji na centar Zagreba ispušta vodenu bombu. Seksualna opterećenja vode ga k terorizmu, i to bolje od skupih učitelja.

Koristeći Tončijevu sklonost prema fotografiji Radaković se “ušuljao” u Cesarićevu “Voćku poslije kiše”, i privezao je za nit pripovijedanja. “Tad škljocnu taj divni izum – zum! – pa zumne još jednom i na zaslonu zabliješti 400% uvećana čudesna raskoš njezinih usana”. Penzionirani đak jasno prepoznaje parafrazu stiha iz “Voćke”, koju je morao bubati napamet: “čudesna raskoš njenih grana – usana”. Usne su donje, razumije se

Koristeći Tončijevu sklonost prema fotografiji Radaković se “ušuljao” u Cesarićevu “Voćku poslije kiše”, i privezao je za nit pripovijedanja. “Tad škljocnu taj divni izum – zum! – pa zumne još jednom i na zaslonu zabliješti 400% uvećana čudesna raskoš njezinih usana”. Penzionirani đak jasno prepoznaje parafrazu stiha iz “Voćke”, koju je morao bubati napamet: “čudesna raskoš njenih grana – usana”. Usne su donje, razumije se.

Tako Radaković komplimentira vaginu gđice Lili, podsjećajući vjerne čitatelje na sonetni lanac otprije četvrt stoljeća i na fotografije ženskog spolovila, razmještene između 12. i 13. poglavlja “Sjaja epohe”.

Pročitavši pak rečenicu: “Poglečte kak je lepa, kak breza med bukvami!” čitatelj ne misli samo na Slavka Kolara, već i na majstorsku Radakovićevu kazališnu adaptaciju “Breze” (2010.). Na mahove doslovni i djelomični citati preuzimaju na sebe narativnu ulogu.

Poznavanje njihova porijekla tek je dodatni ukras, i nije nužno za razumijevanje romana. Citatnim asembliranjem, baš u duhu pop-arta i beat-pjesnika, autor je stvorio samosvojni kontekst, pretvarajući postmodernu u kutiju domaćih keksi i u igru asocijacija – da, to je bila društvena igra, bukvalno.

Sasvim je svejedno citira li pisac ili parafrazira kakvu lektirnu pjesmu ili ideološki slogan, sve postaje njegovim oruđem za razne autorske svrhe, a na zabavu, pouku i za podsjetnik općinstvu. Nečiji “sonoran glas” usporedio je po prodornosti s “uvodnim riffom Satisfaction”; tako se u romanu prepliću literarne i rock čitanke i postaju Radakovićev pleter.

Hoću reći, gotovo svaka njegova rečenica bremenita je aluzijama, kojima pronalazi cijepne podloge podjednako u Mažuraniću, Šenoi, Prevertu, Lennonu, Zupcu i drugima. Jednako tako, iznalazi ih u društveno-političkim pojavnostima i parolama. Rečenici: “Niko ne sme da vas bije” dodaje: “nikad nitko prije izrekao nije”. Stariji će prepoznati, ipak, da je njen autor Slobodan Milošević.

XIII. poglavlje, odnosno glava romana “Što će biti s nama”, baš dio pod naslovom “Kolko košta život”, jako “baca” na famozno 11. poglavlje starijeg “Sjaja epohe”, pod naslovom “BBB”, i to na dio mu s podnaslovom “Dobrodošli u plavi pakao”.

Na prvom mjestu zbog žargona autentičnosti, odnosno zbog spoja agramerskog i trnjanskog slenga. “Dobrodošli” su odredili Radakovićevu sadašnjost, i prelili se 13. 5. 1994. s pozornice Kerempuha u svakodnevicu, zahvaljujući Petru Večeku. To je bio prvorazredan kazališni, ali i društveno-politički događaj, i rijetka rupa u unisonom zboru najboljih ljudi, da ne velim Hrvata, u najboljem od svih svjetova. “Kolko košta” jednako je mlad i energičan tekst kao “Dobrodošli”. U njemu anglizmi odslikavaju diktaturu medija, sretno se spajajući s autorovom privrženošću carstvu engleskog.

Još jedanput Radaković je stvorio prepoznatljivu privlačnost, i potvrdio koine s kojim malo više od četvrt stoljeća prednjači na galeriji najzagrebačkijih pisaca. Mimo već spomenutih, našao se u časnom društvu Matoša, kome je “Boro” blizak ne samo gradnjom rečenice ili dosjetkama, već i fabulom – treba usporediti Matoševa dobitnika lutrije s Radakovićevim “Dobitnikom” – pa Vjekoslava Majera, Zvonimira Majdaka, Pere Kvesića i drugih.

Navedeni fragment, kao i cijeli roman, pridaje aluzijama i pojedinim imenima višestruka značenja. Jer, Radaković je od rijetkih jezično razigranih romanopisaca. Na jednom mjestu govornik “Kolko” spominje “onog Jergoviča”, koji “opet nekom jebe mater” – spomenuti pisac bio je urednik drugog izdanja “Sjaja epohe”.

Na drugom aludira na “Casablancu”. U stvari, doslovce citira repliku iz filma: “Mislim da je ovo početak jednog divnog prijateljstva”, i to na engleskom. U “Sjaju epohe” citiran je, također, isti film, ali nešto kraće: “Play it again, Sammy!”

Zadnji je čas da priznam kako sam Borivoja Radakovića upoznao davne 1973. u već spomenutoj Vukovarskoj. Došao sam kolegici s prve godine Filozofskog po neku knjigu. Sjedili smo i pričali, kad se na vratima začulo zvonce. Pojavio se njezin dečko, Boro i “Boro”. Premda smo se, u međuvremenu, rijetko viđali, ostao je neočekivani, obistinjavajući posjetitelj. Sada je to postala njegova literatura, i “Što će biti s nama”

Drugim riječima, Radakovićeve ljubavi su trajne i dosljedne, bez obzira naziva li se pripovjedač “Boro” ili je “domaćin i pisac”. Preživljavaju, po njemu, samo dobra ševa i umjetnost. Kome bi sad trebalo dokazivati da se on jezičnim dosjetkama i rimom zabavio još 1990., kao i danas. “Pijem i pišem, kao Faulkner, kao Fuckner”; “Revolver Walter. Branim Sarajevo s Walter”. Napokon, na koricama knjige drama “Plavi grad” (2002.) Radaković je fotografiji plavog tramvaja s natpisom “Pazite na razmak” “priženio”: FAK. Riječ je o umjetničkoj poetici koja, jednostavno, ide dalje.

Zadnji je čas da priznam kako sam Borivoja Radakovića upoznao davne 1973. u već spomenutoj Vukovarskoj. Došao sam kolegici s prve godine Filozofskog po neku knjigu. Sjedili smo i pričali, kad se na vratima začulo zvonce. Pojavio se njezin dečko, Boro i “Boro”. Premda smo se, u međuvremenu, rijetko viđali, ostao je neočekivani, obistinjavajući posjetitelj. Sada je to postala njegova literatura, i “Što će biti s nama”.

Podijelio je užitak u tekstu s čitateljima i potvrdio da bi Zagreb bez njegova opusa bio daleko hladniji grad, a neki bi mu dijelovi ostali nijemi. Preciznije gluhonijemi.

Pokazao nam je, istovremeno, što je bilo s nama i upozorio nas na sutra. Rekao je svoje i spasio dušu “by Radaković”. To je ono jedino što svaki dobar pisac može. Ostalo je na čitateljima.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Još tekstova ovog autora:

     Obala naše zajedničke prošlosti
     Zbogom, maestro Oliver
     Filmski scenarist i nevjerna supruga u ukletoj kući
     Tolstojev preokret u tridesetima zagonetka je i danas
     Žanićeva sociologija jezičnog iskustva
     Drevnom Trogiru suprotstavlja Trogir nakon Oluje 1995.

> Svi tekstovi ovog autora
  • Papa Prevost je, nikako slučajno, na 250. godišnjicu osnivanja SAD-a i Dan neovisnosti, posjetio otok Lampedusu, simbolu, jer ga se smatra "vratom Europe" za sve one koji riskiraju život prelaskom Mediterana. Lav je, inače, migracijsku politiku Donalda Trumpa nazvao "nehumanom".

    Load More
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • Ekumena – Laboratorij za dijalog

  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • vbz drago

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • vbz 5

  • vbz 6

  • vbz 7

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • ljevak 6

  • Lijevak 7

  • Sonatina

  • Fragment

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • petrineknjige 1

  • petrineknjige 2

  • petrineknjige 3

  • petrineknjige 4

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • srednja europa 5

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • KS Mardešić

  • ks 1-1

  • KS 1

  • KS 2

  • KS 3

  • Salesiani

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija