Franjo Topić – Teologija povijesti

Franjo Topić, ”Teologija povijesti i Hans Urs von Balthasar”, Synopsis, Zagreb – Sarajevo i Napredak, Sarajevo – Zagreb, Biblioteka Znakovi vremena, urednik Drago Pilsel, 12/2014., tvrdi uvez, 148 str.

Nova knjiga mons. dr. Franje Topića, profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu i predsjednika Hrvatskog kulturnog društva Napredak, pod nazivom “Teologija povijesti i Hans Urs von Balthasar” prilika je da nešto kažemo o tome prepoznajemo li u povijesnim događajima zahvate Božje providnosti kojima Bog povijest usmjerava prema jednom konačnom cilju: spasenju svega stvorenja, odnosno, pitanju što je nama povijest, to jest, prihvaćamo li, ako smo kršćani, Isusa kao središnje mjesto povijesti?

U tome događaj rođenja, života i otkupiteljske smrti Božjega sina Isusa Krista igra najvažniju ulogu. Von Balthasar, jedan od najvećih teologa prošloga stoljeća (imenovan kardinalom, no preminuo prije postavljanja), u ovom djelu želi istaknuti da je smisao povijesti opisan upravo u Isusovu životu te da je njegov silazak na zemlju središnji događaj povijesti. Balthasarovo djelo, o kojem je svoj magisterij znanosti ispisao prof. Topić, je napisano polovicom prošloga stoljeća kada su napadi na kršćanski i židovski način shvaćanja povijesti bili osobito jaki i prijetili je sasvim lišiti njezina smisla.

Tema knjige prof. Topića je fokusirana na povijesni trenutak koji ne možemo izostaviti kada želimo opisati i obražložiti bilo koju temu koja se odnosi na biće i bitak. Da bismo razumjeli sadašnjost i lakše se odredili prema budućnosti, moramo razumjeti prošlost. Sama povijest se tiče i teologije, a teologija povijesti je prisutna još od Augustina. Nit vodilja von Balthasarove teologije povijesti je kristološko usmjerenje koje je prožeto i ekumenizmom, kontemplacijom, te snažnom potrebom jedinstva. Za ovog švicarskog teologa Krist je polazište i zadnje odredište čovjeka i povijesti, a Bog cjelina kojoj se fragmentarni čovjek konačno pridružuje.

Nova knjiga mons. dr. Franje Topića, profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu i predsjednika Hrvatskog kulturnog društva Napredak, pod nazivom “Teologija povijesti i Hans Urs von Balthasar” prilika je da nešto kažemo o tome prepoznajemo li u povijesnim događajima zahvate Božje providnosti kojima Bog povijest usmjerava prema jednom konačnom cilju: spasenju svega stvorenja, odnosno, pitanju što je nama povijest, to jest, prihvaćamo li, ako smo kršćani, Isusa kao središnje mjesto povijesti?

Djelo počinje biografijom von Balthasara i osnovnim idejama njegove ukupne teologije, zatim obrađuje teologiju povijesti općenito i glavne novije autore. Treće i četvrto poglavlje obrađuju von Balthasarovu teologiju povijesti i njezine nosive ideje, te donosi i kritički osvrt. Završna je prosudba autora o von Balthasarovoj teologiji pozitivna. Ona je na njega ostavila dubok dojam s obzirom na prepoznatljivo jedinstvo von Balthasarove teologije povijesti koja poput mozaika povezuje mnoštvo prekrasnih detalja u jednu smislenu cjelinu.

Dosta je napisano o nastanku i značenju teologije povijesti koja nastaje relativno kasno, tek u 20. stoljeću. Na izazove upućene teologiji su, potaknuti europskim historicizmom, marksizmom i evolucionizmom, prvi odgovorili protestanti. S katoličke strane dvojica su teologa koji su se prvi počeli baviti tim pitanjima: Gottlieb Söhngen i Jean Daniélou.

Bog se u povijesti objavljuje ljudima te ta objava također ima svoju povijest. Povijest o kojoj govori objava je povijest spasenja. Budući da je Bog u potpunosti različit i uvijek superiorniji od čovjeka i svijeta, njegovo trajno djelovanje, na neki način skriveno ljudskim očima, ne može biti prepoznato jednostavnom analogijom s drugim povijesnim događajima, nego se može prepoznati kao takvo samo u vjeri koja u događaju (factum) prepoznaje otajstvo (mysterium).

Kad je riječ o povijesti i spasenju koje se u njoj događa, mora se paziti na još jednu bitnu činjenicu, a to je vrijeme. Za Novi zavjet središte vremena ne nalazi se u budućnosti, nego u prošlosti. Središte je vremena u vremenu Isusa Krista i apostola. Odlučujuća se bitka već dogodila, kako to kaže Oscar Cullmann. U križu i uskrsnuću Isusa Krista dogodila se odlučujuća bitka (The Victory Day).

U svojoj ”Teologiji povijesti” Balthasar kaže da je Isus proživljavao vrijeme na tri načina: ne preduhitrivši Očevu volju, ispunivši Očev projekt dio po dio te ispunjajući Očev projekt kao trajno ”da” Ocu u Duhu Svetome. Imati vrijeme za Isusa znači imati vrijeme za Boga. Stoga je Sin, koji u svijetu ima vrijeme za Boga, izvorno mjesto u kojem Bog ima vrijeme za svijet. Bog nema drugog vremena za svijet osim u Sinu, ali u njemu ima svo vrijeme. U njemu ima vrijeme za sve ljude i sva stvorenja. Zbog čega je potrebno vrijeme Crkve? Balthasar kaže kako imamo vrijeme u kojem se Bog u Isusu Kristu objavio svijetu. Potrebno je vrijeme u kojem će objava biti prenesena i shvaćena.

Isus Krist je središte cijele povijesti. Međutim, kako nešto univerzalno, kao što je Bog, može biti u središtu nečega što je djelomično? Balthasar terminom universale concretum želi objasniti da je Bog u konkretnoj osobi Isusu Kristu ušao u našu ljudsku povijest te je Isus Krist universale concretum et personale in re.

Djelo počinje biografijom von Balthasara i osnovnim idejama njegove ukupne teologije, zatim obrađuje teologiju povijesti općenito i glavne novije autore. Treće i četvrto poglavlje obrađuju von Balthasarovu teologiju povijesti i njezine nosive ideje, te donosi i kritički osvrt. Završna je prosudba autora o von Balthasarovoj teologiji pozitivna. Ona je na njega ostavila dubok dojam s obzirom na prepoznatljivo jedinstvo von Balthasarove teologije povijesti koja poput mozaika povezuje mnoštvo prekrasnih detalja u jednu smislenu cjelinu

Ima li povijest smisao? Koji je smisao čovjekova življenja i djelovanja u povijesti? Ima li povijest svoj kraj? U nastavku navodim dijelove članka o Balthasarovoj ”Teologiji povijesti” iz pera Ivana Macuta (Služba Božja, 3-4/12). ”Katolička je teologija dugo vremena imala problem spajanja povijesti sa spasenjem. Nakon Drugoga vatikanskog sabora događa se promjena u katoličkoj teologiji. Sve do toga sabora u katoličkoj teologiji govorilo se o svetoj povijesti. Tek sa spomenutim saborom i dogmatskom konstitucijom o objavi Dei Verbum počinje se govoriti o historia salutis (povijest spasenja), tj. povijesti u kojoj Bog i čovjek uzajamno djeluju. Time historia salutis postaje teološko mjesto.

Naime, Oscar Cullmann kaže kako se katolička teologija slabo zanimala za povijest spasenja jer je previše bila upregnuta ili, bolje reći, zaražena grčko-helenističkom mišlju te je povijest zamjenjivala metafizikom. Katolička se teologija, prema Cullmannu, zaustavila na Kalcedonskom koncilu te je nastavila tijekom cijele povijesti upotrebljavati za Isusa metafizički, a ne povijesni govor.

Za teologiju povijest nije tema kao svaka druga jer je povijest mjesto gdje čovjek uspostavlja svoj odnos s Bogom i sa svijetom, sa samim sobom i s drugim ljudima. Kad se vjera susreće s povijesti, postavljajući pitanje o posljednjem i definitivnom smislu te stvarnosti, rađa se teologija povijesti. Bog ne stoji samo na početku povijesti, ne stoji samo na početku vremena, nego ulazi u ovaj svijet te sam postaje povijestan u svome Sinu. Stoga, kad se govori o povijesti spasenja, uvijek treba uzeti u obzir da se tu radi o spasenju koje je realizirano u povijesnosti Isusa Krista, vječnoga Očeva Sina, koji se u punini vremena utjelovio i postao čovjekom.

Balthasar je promišljao o vrijednosti povijesti i vremena te ga nastojao povezati s Isusom Kristom. Upravo je on napisao neke od najljepših teoloških stranica uopće u kojima kao teolog razmišlja o Isusu Kristu i povijesti. Za njega Isus Krist jest središte cijele povijesti čovječanstva: Iz egzistencije Krista kao pojedinca proizlazi osmišljenje svih drugih egzistencija u vremenu, i prema naprijed i prema natrag. Ono pokazuje da je iz neke kasnije vremenske točke moguće ne samo protumačiti, nego i dati smisao onomu što se dogodilo ranije, možda i prije tisuću godina. Upravo zbog toga Balthasar se nije mogao ne pitati koja je Isusova uloga u povijesti, kako je on doživljavao vrijeme te, na koncu, koji je odnos Isusova vremena i ljudskog roda prije i poslije njega.

Katolička se teologija sredinom XX. počela pitati koji je odnos između Boga i povijesti, između govora o Bogu i govora o povijesti. Drugim riječima, teolozi su se pitali dolazi li prije povijest ili teologija. U ovom vremenu počinje dijalog između teologije i povijesti. Ovaj dijalog nije bio lagan. Zbog čega se ovo dogodilo baš u XX. stoljeću, a ne prije? Dvije su vrste uzroka. Prva vrsta uzroka dolazi izvan Crkve: u Europi se dogodio fenomen historicizma koji se, zapravo, nalazi u samom korijenu ideološkog pluralizma moderne i postmoderne.

Za historicizam, gledano filozofski, jedino povijesno jest ono što je stvarno i racionalno i što se razumom može spoznati. To je dovelo do toga da je povijest lišena svoga vlastitog identiteta. Ovaj europski historicizam na poseban se način nalazi u njemačkom idealizmu, u marksizmu, u filozofskom egzistencijalizmu te dijelom u evolucionizmu.

Tema knjige prof. Topića je fokusirana na povijesni trenutak koji ne možemo izostaviti kada želimo opisati i obražložiti bilo koju temu koja se odnosi na biće i bitak. Da bismo razumjeli sadašnjost i lakše se odredili prema budućnosti, moramo razumjetiprošlost. Sama povijest se tiče i teologije, a teologija povijesti je prisutna još od Augustina. Nit vodilja von Balthasarove teologije povijesti je kristološko usmjerenje koje je prožeto i ekumenizmom, kontemplacijom, te snažnom potrebom jedinstva. Za ovog švicarskog teologa Krist je polazište i zadnje odredište čovjeka i povijesti, a Bog kao cjelina kojoj se fragmentarni čovjek konačno pridružuje

Druga serija uzroka jest unutarnja narav same teologije. S jedne strane, naglašavala se nužnost davanja čvrstoće (trajnosti-konzistentnosti) povijesti jer je sveta povijest utemeljena na svjedočanstvu Svetoga pisma i Tradiciji (usmenom prenošenju) zajednice vjernika s naraštaja na naraštaj, a s druge strane, požurivanje od historicizma, marksizma, egzistencijalizma i djelomično evolucionizma, bilo katoličke bilo protestantske teologije, na ponovno vrjednovanje povijesti koja je u službi teologije. Otkriće prema kojem je povijest uistinu horizont kršćanske teologije treba zahvaliti ponajprije teološkom centru u Tübingenu.

Termin historia salutis utemeljen je na Drugome vatikanskom saboru. Vjera je vezana uz povijest, tj. vezana je uz činjenicu da je Bog djelovao u povijesti po Isusu Kristu i u savezima koje je Bog sklapao s ljudima. Bog se u povijesti objavljuje ljudima. Ta objava također ima svoju povijest. Ne može se sumnjati u to da i objava ima svoju povijest (Dv 2; 4; 14). Ova povijest o kojoj govori objava jest povijest spasenja. Sveto pismo podsjeća kako su događaji povijesti spasenja dvosmisleni te zbog toga mogu izazvati i skandal (Mk 2, 16; Mt 16, 23). Zbog ovoga se objava nikad ne može uzeti samo kao povijest jer je ona (objava) uvijek prenesena u povijesni događaj i u riječ koja tu istu objavu interpretira. Teolozi drže kako objava ulazi u povijest na barem dva načina.

Prvi način: kao objašnjavajuća riječ Božja koja u osobi razjašnjuje određeni dio povijesti, potvrđujući kako je ova povijest zapravo povijest spasenja, bez upadanja u napast da se Božje spasenje reducira na samo naviještenu riječ. Drugi način: radi se o interpretiranju od zajednice vjernika, element koji je jednako vrijedan kao i onaj prvi, te ima za zadatak potvrditi jedan povijesni događaj ne samo kao Božji znak, nego također kao Božju riječ spasenja. Samo podudaranje između Božjeg samoobjavljivanja i interpretacije zajednice vjernika može potvrditi kako jedan povijesni događaj ima povijesno-spasenjsku vrijednost, ujedno ne zaboravljajući da Bog nije samo gospodar povijesti, nego također i gospodar interpretacija iste te povijesti.”

Teološki pojam povijest spasenja treba biti interpretiran ili, bolje rečeno, shvaćen kao povijest milosti i spasenja koji se proteže na sve ljude svih vremena tijekom cijele ljudske povijesti. U toj povijesti spasenja glavnu ulogu ima Isus Krist, sin Božji. On je ne samo središte, nego i početak i dovršetak te iste povijesti spasenja. Upravo je u njemu Bog otvorio svim ljudima tijekom cijele povijesti put spasenja, tj. Bog je u Isusu Kristu otvorio ljudima put u nebo bez obzira na religijsku pripadnost te samo preko njega čovjek ima sigurni put spasenja. Veliko je teološko pitanje na koji se način taj plan spasenja svih ljudi po Isusu Kristu doista događa.

Isus Krist rodio se, živio i umro u vremenu. Njegov je ovozemaljski život obilježen vremenom. Dok, s jedne strane, ne možemo reći kako u Bogu postoji vrijeme, jer je Bog vječan, s druge strane možemo i moramo ustvrditi kako u Isusu Kristu postoji vrijeme. Što za Isusa znači imati vrijeme? Balthasar kaže kako za Isusa imati vrijeme znači imati vrijeme za Boga, a to je isto što i primiti vrijeme od Boga. Stoga je Sin, koji u svijetu ima vrijeme za Boga, izvorno mjesto u kojem Bog ima vrijeme za svijet. Bog nema drugog vremena za svijet osim u Sinu, ali u njemu ima sve vrijeme. U njemu ima vrijeme za sve ljude i sva stvorenja. Postoji uvijek-danas s njime. Ta Božja otvorenost kroz vrijeme isto je što i milost: pristupačnost k njemu koju on sam daruje.

U svojoj ”Teologiji povijesti” Balthasar kaže da je Isus proživljavao vrijeme na tri načina: ne preduhitrivši Očevu volju, ispunivši Očev projekt dio po dio te ispunjajući Očev projekt kao trajno ‘da’ Ocu u Duhu Svetome. Imati vrijeme za Isusa znači imati vrijeme za Boga. Stoga je Sin, koji u svijetu ima vrijeme za Boga, izvorno mjesto u kojem Bog ima vrijeme za svijet. Bog nema drugog vremena za svijet osim u Sinu, ali u njemu ima sve vrijeme. U njemu ima vrijeme za sve ljude i sva stvorenja. Zbog čega je potrebno vrijeme Crkve? Balthasar kaže kako imamo vrijeme u kojem se Bog u Isusu Kristu objavio svijetu. Potrebno je vrijeme u kojem će objava biti prenesena i shvaćena

Tema knjige prof. Topića je fokusirana na povijesni trenutak koji ne možemo izostaviti kada želimo opisati i obražložiti bilo koju temu koja se odnosi na biće i bitak. Da bismo razumjeli sadašnjost i lakše se odredili prema budućnosti, moramo razumjeti prošlost. Sama povijest se tiče i teologije, a teologija povijesti je prisutna još od Augustina. Nit vodilja von Balthasarove teologije povijesti je kristološko usmjerenje koje je prožeto i ekumenizmom, kontemplacijom, te snažnom potrebom jedinstva. Za ovog švicarskog teologa Krist je polazište i zadnje odredište čovjeka i povijesti, a Bog kao cjelina kojoj se fragmentarni čovjek konačno pridružuje.

Pridružujemo se vjerom, predmetom naše teološke brige. Mjesto teologije naspram Božjoj riječi i njezinim svjedocima ne nalazi se negdje u zrakopraznom prostoru, nego vrlo konkretno u zajednici vjernika. Upravo je s teološkoga gledišta preporučljivo izbjegavati nejasnu i obremenjenu riječ ”crkva” što je više moguće, ako ne i sasvim, te je u svakom slučaju odmah i dosljedno protumačiti u smislu riječi ”zajednica”.

Ono što se povremeno može nazvati i ”crkvom” to je, kako je rado govorio Luther, kršćanstvo, naime skupnost koja je okupljena, zasnovana i uređena Božjom riječju, ”zajedništvo svetih”, tj. ljudi koje je Bog – posredovan izvornim svjedočanstvom prorokâ i apostolâ – dotaknuo i tako zahvatio da nisu mogli izmaći njegovoj poruci i njegovu pozivu, nego su postali sposobnima, voljnima i spremnima prihvatiti ga i ponuditi sebe – svoj život, svoj um, svoj govor – Božjoj riječi kao svjedoci drugoga reda.

Jer Riječ poziva na to da se u nju povjeruje, odnosno da je se primi umom, povjerenjem i poslušnošću. Ali budući da vjera nije sama sebi svrhom, to odmah znači i sljedeće: Riječ zove i poziva zbor svojih svjedoka prvoga reda na to da je objave svijetu, jer ona je svijetu i upućena. Skup ljudi koji su pozvani i probuđeni za vjeru, a time istodobno – kao svjedoci drugoga reda – i na svjedočenje Riječi, to je zajednica vjernika. U toj vjerničkoj zajednici sa specifičnom funkcijo i teologija ima svoje mjesto.

”Uzvjerovah, zato besjedim” – tim psalmistovim riječima, koje navodi Pavao, možemo opisati i situaciju vjerničke zajednice naspram Bogu, situaciju koja je karakteristična za zajednicu vjernika kao takvu, u njezinoj cijelosti, i naposljetku za svakoga od njezinih članova. Ona je communio sanctorum time što je congregatio fidelium i kao takva coniuratio testium, savez svjedokâ koji, budući da vjeruju smiju i moraju govoriti.

Ona ne govori samo riječima. Ona govori već samom činjenicom svoga postojanja u svijetu – i svojim specifičnim stajalištem naspram svjetovnim problemima – a osobito samozatajnim služenjem svima onima u svijetu koji su zakinuti, slabi, potrebiti. Naposljetku, ona govori naprosto tako što moli za svijet. A sve zbog toga što je Božjom riječju pozvana da to čini – zato što, budući da vjeruje, ne može a da tako nešto ne čini.

Međutim, ona govori itekako i izgovorenim rečenicama i sklopovima rečenica u kojima nastoji učiniti svoju vjeru čujnom u skladu s Riječju koju je primila. Poslanje vjerničke zajednice sastoji se i u njezinoj usmenoj i pisanoj riječi: u izražaju života, za koji je zadužena u vidu propovijedi, pouke ili dušobrižničkog razgovora. A tu započinje osobita služba teologije u vjerničkoj zajednici i njezina osobita funkcija.

Za teologiju povijest nije tema kao svaka druga jer je povijest mjesto gdje čovjek uspostavlja svoj odnos s Bogom i sa svijetom, sa samim sobom i s drugim ljudima. Kad se vjera susreće s povijesti, postavljajući pitanje o posljednjem i definitivnom smislu te stvarnosti, rađa se teologija povijesti. Bog ne stoji samo na početku povijesti, ne stoji samo na početku vremena nego ulazi u ovaj svijet te sam postaje povijestan u svome Sinu. Stoga, kad se govori o povijesti spasenja, uvijek treba uzeti u obzir da se tu radi o spasenju koje je realizirano u povijesnosti Isusa Krista, vječnoga Očeva sina, koji se u punini vremena utjelovio i postao čovjekom

Upravo kada je riječ o vjeri zajednice i njezinu govoru, nameće se problem ispravnosti njezina razumijevanja one Riječi na kojoj se zasniva njezina vjera, ispravnog razmišljanja o samoj toj Riječi i ispravnog načina da se ona navijesti. Pritom ”ispravno” ne znači pobožno, poučno, oduševljeno ili oduševljavajuće, pa niti korisno s obzirom na razumijevanje, na način na koji njezina okolina misli i govori.

To su svojstva koja, dakako, također dolikuju govoru vjerničke zajednice, ali ona nemaju presudnog značaja za ono što njezina zadaća jest. Radi se o pitanju istine. Valja napomenuti sljedeće: vjerničkoj zajednici pitanje o istini se ne nameće, kao što se to u moderno doba često tvrdi, izvana, u ime i s autoritetom nekakve općenite norme istine, odnosno takve koja bi bila općenito zadana kao važeća – nego iznutra, bolje rečeno odozgo, od strane Božje riječi koja je temelj vjerničke zajednice i njezine vjere.

Ono, dakle, ne glasi: je li istina da postoji Bog? Postoji li doista savez između Boga i čovjeka? Je li Izrael doista izabrani Božji narod? Je li Isus Krist doista umro za naše grijehe i uskrsnuo za naše opravdanje, je li on doista Gospodin? To se pitaju bezumnici u svojim srcima: bezumnici kakvi, međutim, svi mi uvijek iznova običavamo biti. Pitanje o istini glasi: razumije li vjernička zajednica Riječ, izgovorenu u svim tim događanjima i sa njima, na pravi način kao istinu, to jest u njezinoj čistoći, u ispravnosti koja joj je primjerena, promišlja li ona tu Riječ temeljito i izražava li je u jasnim pojmovima, je li ona, dakle, u stanju dati svoje svjedočanstvo drugoga reda odgovorno i čiste savjesti?

Pozitivan odgovor na to pitanje o istini koje joj je postavljeno – pitanje koje je u Božjem narodu jedino u tom obliku doista akutno – nikada i nigdje nije samorazumljivo. I najgorljiviji govor najživlje vjere ljudsko je djelo. A to znači da zajednica vjernika u naviještanju Božje riječi u svojoj interpretaciji njezina biblijskog svjedočanstva, a zatim i u svojoj vlastitoj vjeri može zapasti u napola ili više nego napola pogrešno razumijevanje, u zabludjelo ili iskrivljeno mišljenje, u budalast ili zakučast govor, čime bi Božjoj stvari u svijetu mogla naškoditi umjesto da joj posluži. Da se to ne bi dogodilo, vjernička zajednica trebat će moliti svakoga dana, ali morat će i sama ozbiljno poraditi na tome. Taj rad je teološki rad.

Drugačije ne može niti biti: to je rad koji je po sebi i u osnovi nužan i obvezatan za zajednicu vjernika kao takvu i za čitavo kršćanstvo. Je li njezin govor vjerodostojan, to je pitanje koje se pred nju ustvari postavlja u svim njezinim aspektima i upućeno je svim njezinim članovima. Ono se, dakle, ne tiče samo njezina govora u užem smislu riječi, nego i njezine egzistencije u svijetu koji je okružuje, kao i njezina stajališta o političkim, društvenim i kulturnim problemima svijeta, budući da zajednica vjernika govori i na taj način. Tiče se i njezina unutrašnjega, ”crkveno-pravnog” ustrojstva te njezina samozatajnog karitativnog rada (koji ponekad baš i nije toliko samozatajan).

Ono se tiče svakog kršćanina utoliko ukoliko je njegov život istodobno i svjedočanstvo, svjesno i nesvjesno. Svaki je kršćanin, u onoj mjeri u kojoj je odgovoran prema pitanju o istini, kao takav pozvan biti i teologom. A koliko je to tek onda bitno za one koji imaju posebnu dužnost u zajednici vjernika i čijoj službi izrazito pripada upravo svjedočiti govorom u užem smislu riječi! Uvijek je sumnjivo kada vas crkveno vodstvo (sa ili bez biskupskoga križa) ili pak neki gorljivi evangelizatori i propovjednici, ili pak dobrohotni borci za ovu ili onu praktičnu kršćansku stvar blagonaklono, ali ipak i pomalo omalovažavajuće uvjeravaju kako teologija naprosto nije njihov posao: I am not a theologian, I am an administrator!

Ima li povijest smisao? Koji je smisao čovjekova življenja i djelovanja u povijesti? Ima li povijest svoj kraj? U nastavku navodim djelove članka o Balthasarovoj ”Teologiji povijesti” iz pera Ivana Macuta (Služba Božja, 3-4/12). ”Katolička je teologija dugo vremena imala problem spajanja povijesti sa spasenjem. Nakon Drugoga vatikanskog sabora događa se promjena u katoličkoj teologiji. Sve do toga sabora u katoličkoj teologiji govorilo se o svetoj povijesti. Tek sa spomenutim saborom i dogmatskom konstitucijom o objavi Dei Verbum počinje se govoriti o historia salutis (povijest spasenja), tj. povijesti u kojoj Bog i čovjek uzajamno djeluju. Time historia salutis postaje teološko mjesto”

A jednako je strašna činjenica to što se čini da nemali broj pastora i svećenika svih denominacija, dakako (op. D. P.), nakon što je studentske godine zamijenio rutinom praktične službe, smatra kako smije ostaviti teologiju iza sebe kao neku već obavljenu zadaću, kao što leptir napušta svoje obličje gusjenice. Tako to ne ide.

Kršćansko svjedočanstvo koje ne proizlazi uvijek iznova iz plamena pitanja o istini nikada i ni iz čijih usta ne može biti vjerodostojno svjedočanstvo, supstancijalno i stoga živo, a time i odgovorno. Teologija nije pothvat koji bi bilo tko od onih čija je zadaća ministerium Verbi Divini ikada mogao mirne duše prepustiti nekom drugom – kao da je to nekakav hobi namijenjen onima koji su osobito zainteresirani i nadareni. Vjernička zajednica koja je budna i svjesna svoga naloga i svoje zadaće u svijetu nužno će kao takva – a to se osobito tiče onih među njezinim članovima koji imaju posebno zaduženje – biti teološki zainteresirana zajednica vjernika.

Ipak, jasno je da u zajednici vjernika smije i mora postojati i specifična djelatnost (kao što vrijedi i za druge službe) koja će se donekle obavljati preko posrednika, odnosno koja će profesionalno ispitivati cjelokupnu aktivnost vjerničke zajednice s obzirom na pitanje o istini – drugim riječima, teološka znanost, istraživanje i nauk. Teologija se u tom obliku, kojim se mi ovdje prvenstveno bavimo, odnosi prema zajednici vjernika i njezinoj vjeri mutatis mutandis onako kao što se pravna znanost odnosi prema državi i njezinu pravu. Njezino istraživanje i nauk nisu dakle svrha sebi samima, nego su u službi vjerničke zajednice i osobito njezina ministerium Verbi Divini.

Ona mora služiti zajednici vjernika, a unutar te zajednice osobito onim članovima koji su odgovorni za propovijedanje, pouku i dušobrižništvo, tako što će poticati i navoditi vjerničku zajednicu da se uvijek iznova suočava s pitanjem o ispravnom odnosu svoga ljudskog govora s Božjom riječju kao svojim izvorištem, predmetom i sadržajem, tako što će je usmjeravati u ispravnom bavljenju tim pitanjem o istini, pokazivati i usađivati joj ispravno razumijevanje, mišljenje i govor u toj stvari, navikavati je na to da tu ništa nije samorazumljivo, da u toj stvari osim molitve treba i raditi, te joj ukazati na način na koji se to treba dogoditi.

Teologija bi zakazala kada bi se bavila Bogom, svijetom, čovjekom i drugim stvarima, na primjer onima od povijesnog interesa, na nekakvoj otmjenoj visini, umjesto da u naznačenom smislu – analogno satnom zupčaniku – bude teologija za zajednicu vjernika: za nju, njezine članove i prije svega za njezine posebno odgovorne članove – nastojeći ih podsjetiti na ozbiljnost njihove situacije i zadaće te upravo time potaknuti njihovu slobodu i radost u službi.

Ako pak teologija želi služiti suvremenoj zajednici vjernika, njezinu svjedočenju Božje riječi i ispovijedanju njezine vjere, onda mora, kao i sama vjernička zajednica, krenuti od jučerašnje i prekjučerašnje zajednice, iz kojih je proizašla današnja zajednica vjernika – od starije i novije predaje, koja prije svega određuje današnji oblik njezina govora. Ona istražuje i naučava na osnovi koja joj je unaprijed dana, ispunjavajući zadaću koja joj je time zadana, dakle, ne tako kao da povijest Crkve započinje tek danas, negdje iznad tradicijske osnove. Ipak, njezina specifična zadaća upravo je u odnosu na predaju kritička.

Teološki pojam povijest spasenja treba biti interpretiran ili, bolje rečeno, shvaćen kao povijest milosti i spasenja koji se proteže na sve ljude svih vremena tijekom cijele ljudske povijesti. U toj povijesti spasenja glavnu ulogu ima Isus Krist, sin Božji. On je ne samo središte, nego i početak i dovršetak te iste povijesti spasenja. Upravo je u njemu Bog otvorio svim ljudima tijekom cijele povijesti put spasenja, tj. Bog je u Isusu Kristu otvorio ljudima put u nebo bez obzira na religijsku pripadnost te samo preko njega čovjek ima sigurni put spasenja. Veliko je teološko pitanje na koji se način taj plan spasenja svih ljudi po Isusu Kristu doista događa. Isus Krist rodio se, živio i umro u vremenu. Njegov je ovozemaljski život obilježen vremenom

Teologija mora svoje naviještanje zajednici vjernika, koje i ona sama usmjerava, izložiti ognju pitanja o istini. Ona mora uzeti svoju vjeroispovijest te je ispitati i iznova promisliti s obzirom na njezinu osnovu, predmet i sadržaj, na riječ Božju posvjedočenu u Svetome pismu. Njezin je zadatak da živi i zastupa vjeru zajednice u značaju koji je razlikuje od nekakvog slijepog pristanka: kao fides quaerens intellectum.

Čini mi se potrebnim zaključiti kako ovo razmatranje teologije Hansa Ursa von Balthasara pomaže da shvatimo kako mi činimo povijest, a ne obratno, to jest da povijest ne čini nas.

A kako mi činimo povijest? Kojom sviješću? Kršćanska je poruka izuzetno aktualna – poruka Božjeg humanizma. Tu formulu izabiremo imajući na umu temu ”Teologije povijesti”. Njen cilj: ogolititi teologiju od svakog mita. Sadržaj kršćanske poruke dao bi se sažeti i drugim riječima. Ona je mnogostrana i njen je jezik višeslojan. No to se može izraziti i u dvije riječi: u kršćanskoj poruci riječ je o Božjem humanizmu.

Upravo te dvije riječi opisuju ključan pojam za kršćansko shvaćanje čovjeka: pojam utjelovljenja. ”I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama”. To je Božje djelo i Objava – ontološka i noološka pretpostavka – u svjetlu koje, prema kršćanskom shvaćanju, treba gledati čovjeka. Jer kršćanska poruka je poruka o Isusu Kristu. On je Riječ koja je tijelom postala. No on je upravo time i Riječ o čovjeku.

Čovjek, dakle, prema kršćanskoj spoznaji, nije nikakvo više, niže niti kakvo drugo biće, već upravo biće koje prema ovoj Riječi jest. On je biće koje postaje vidljivo u zrcalu Isusa Krista.

Što da na koncu kažemo o suvremenosti kršćanske poruke? Kako da još pohvalimo zahvat Franje Topića u cilju aktualiziranja kršćanske poruke? U užem smislu te riječi već smo ponešto natuknuli predstavljajući kršćansku poruku, posebno s antropološke strane, i upućujući u nekoliko točaka na njezinu važnost za pitanje o humanizmu.

No pojam suvremenosti ne kaže samo da je nešto značajno već i da postaje životno, praktičko, djelatno. A s kršćanskom porukom stvar tako stoji da ona, izvan svojeg ishodišta i predmeta, koji je sâm Isus Krist (u njemu je ona vječno suvremena) može i hoće postati životnom, praktičkom i djelatnom – pa stoga i suvremenom – samo svojom vlastitom snagom, tj. samo putem Duha Svetoga, samo u vjeri, ljubavi i nadi.

Riječ poziva na to da se u nju povjeruje, odnosno da je se primi umom, povjerenjem i poslušnošću. Ali budući da vjera nije sama sebi svrhom, to odmah znači i sljedeće: Riječ zove i poziva zbor svojih svjedoka prvoga reda na to da je objave svijetu, jer ona je svijetu i upućena. Skup ljudi koji su pozvani i probuđeni za vjeru, a time istodobno – kao svjedoci drugoga reda – i na svjedočenje Riječi, to je zajednica vjernika. U toj vjerničkoj zajednici sa specifičnom funkcijom i teologija ima svoje mjesto

Maloprije je spomenuta slatkogorka osobina te poruke – da nam ona izlazi ususret kao odluka koja zahtijeva odluku. Ne mogu vam dakle pokazati suvremenost kršćanske poruke tako da vam sad još ponešto ispričam o današnjem stanju i životu kršćanskih crkava, njihovu većem ili manjem utjecaju, njihovim ispravnim ili neispravnim stavovima. Nije mjesto i nemam vremena za to. Zapravo, čini mi se da vam već i dosađujem, pa idem prema kraju.

Zapravo vam suvremenost kršćanske poruke uopće i ne mogu pokazati u smislu da vam je ponudim na tanjuru. Bilo kakvim pokušajem te vrste samo bih vas odvratio od njezine istinske suvremenosti. Da moramo ovdje održati propovijed, ne bi bilo druge nego da vam uputim poziv: ”Pokajte se i vjerujte u evanđelje!” No ovo se piše ne zato da bih se propovijedalo, nego da privedemo kraju jedno izlaganje.

Ne preostaje nam dakle ništa drugo nego da čitavu stvar još jednom zajedno s vama promotrim, da tako kažem, s vanjske strane, i da ustvrdimo: kada bi kršćanska poruka trebala postati suvremenom za pitanje o novom humanizmu, tada bi se upravo i radilo o pokajanju i vjerovanju – dakle o obraćenju. A rasprava o tom pitanju morala bi i sama biti suvremenom.

Još jedno pitanje: Kako bismo pouzdano mogli zaključiti da novi humanizam, hoće li doista biti novim, jedino može biti humanizmom Božjim?

Konačno: Zašto sam se toliko razveselio kada sam shvatio čemu teži prof. Topić? Zato što sam uvidio da nisam jedini koji shvaća da je politička teologija (a ”Teologija povijesti” to i jest) – važna. Zato što je moj hod u vjeri, kao i njezin, kao i kod mnogih, nerazdvojiv od čitanja Boga iz perspektive žrtava. U njima, bez obzira na to da li Boga prihvaćamo ili protiv njega hulimo, da li sumnjamo u Njegovo postojanje ili da li da mu služimo, postoji obveza da se radi na tome da se žrtva skine s križa.

Teološko mjesto nije domovina, rečeno je. A ako nismo dovoljno uvjerljivi, evo što kaže papa Ivan Pavao II. Citiramo jedan njegov nastup tijekom audijencije srijedom u Vatikanu: ”Kršćanstvo ne smije biti potisnuto u svijet mita i osjećaja, nego mora biti poštivano kako bi njegov naviještaj rasvijetlio istinu o čovjeku grešniku”. A grijesi u nacionalnoj stvarnosti su činjenice. Samo iz te perspektive, iz perspektive oprosta i pomirenja, kršćanska poruka ima itekako budućnosti. Jer je suvremena.

Kako se, napokon, u svjetlu političke teologije, ako se dobro shvaća što prof. Topić pokušava poručiti svojom knjigom, oblikuje konkretan odnos između Crkve i svijeta? To pitanje – u kojem izraz nalazi tematika saborske rasprave i pastoralne konstitucije Gaudium et spes (1965.) Drugog vatikanskog koncila – postavlja i autor. Svijet je shvaćen kao društvena stvarnost u povijesnome procesu. S tim se upitom politička teologija preuzima u kontekst teologije svijeta. Crkvi kao kritičkoj ustanovi u odnosu na društvo pripada kritička i osloboditeljska zadaća.

Je li istina da postoji Bog? Postoji li doista savez između Boga i čovjeka? Je li Izrael doista izabrani Božji narod? Je li Isus Krist doista umro za naše grijehe i uskrsnuo za naše opravdanje, je li on doista Gospodin? To se pitaju bezumnici u svojim srcima: bezumnici kakvi, međutim, svi mi uvijek iznova običavamo biti. Pitanje o istini glasi: razumije li vjernička zajednica Riječ, izgovorenu u svim tim događanjima i sa njima, na pravi način kao istinu, to jest u njezinoj čistoći, u ispravnosti koja joj je primjerena, promišlja li ona tu Riječ temeljito i izražava li je u jasnim pojmovima, je li ona, dakle, u stanju dati svoje svjedočanstvo drugoga reda odgovorno i čiste savjesti?

Konkretno, ta se zadaća može izreći na sljedeće različite načine:

1. a) u obrani pojedinca, koji se nikad ne može smatrati materijalom i sredstvom za izgradnju planirane i racionalizirane tehnološke budućnosti
2. b) u kritici ideologija
3. c) u pokretanju one kritičke moći ljubavi koja stoji u središtu kršćanske tradicije.

Kritička zadaća Crkve u odnosu na društvo odražava se i na samu Crkvu: teži za promicanjem nove svijesti unutar Crkve i za utvrđivanjem preobrazbe odnosa Crkve s modernim društvom. ”Može li se nakon Auschwitza još netko ozbiljan baviti teologijom?”, pitao je poznati teolog Jürgen Moltmann. Može, ali pod uvjetom da se teologija obnovi te kritički i svjesno razvije svoju političku dimenziju. Teologija je uvijek u političkoj dimenziji. Sloboda je sakrament nade i mora biti korištena za ukidanje ropstva.

Bog se kod Topića, to jest kod Balthasara, predstavlja kao temelj i gospodar svemira, odnosno kao transcendentni temelj ljudskog postojanja u svijetu i, konačno, kao Bog nade.

    •  10 godina od smrti Živka Kustića me i dalje jedno proganja
    •  Šeperova odluka o “ukazanjima” u Amsterdamu i Međugorje
    •  Gasi se franjevačka provincia koja me dovela u Hrvatsku
    •  Dokle će Crkva koristiti Jazovku da dezavuira antifašizam?
    •  U povodu Dana državnosti, datuma kojeg se HDZ-ovci srame
    •  30 je godina od, možda, najboljeg intervjua u mojoj karijeri
    •  Mons. Ivo Martinović, dostojan sljedbenik Srećka Badurine
    •  Jürgen Moltmann: Nema progresa bez ekološke pravednosti
    •  Papa nije rekao ''pederčine'', već ''pederi'',  pa što?
    •  35 godina života u Hrvatskoj, 30 godina mrzilačkih napada

> Svi tekstovi ovog autora