Galeb – brod mira, brod ljudi

Netko je rekao – brodovi su kao ljudi – imaju ime, imaju dušu i životni vijek.

Svaki brod ima svoju priču: brodogradilište iz kojeg je porinut, putovanja na kojima je lomio valove pa ulazio u luke, ljude čiji su životi povezani s njegovim palubama, kormilima, brodskim motorima…

Zato je nemoguće biti ravnodušan prema brodu.

Jedan se brod, po mnogočemu poseban, obnavlja u kraljevičkom škveru, brodogradilištu koje je u gotovo 300 godina svoga postojanja iskusilo mnoge uspone i padove, ali je opstalo do dana današnjeg zahvaljujući ljudima koji nisu ravnodušni prema brodovima.

Tvrtka Dalmont d.o.o. iz Kraljevice od 2014. upravlja ovim škverom, a radnici koji su ondje zaposleni rade na remontu brodova i grade nove brodove. Ti su ljudi u posljednje dvije godine povezani s brodom koji u svoju životnu priču uskoro upisuje riječ – muzej – i postaje prvi hrvatski brod muzej.

Riječ je, naravno, o Galebu.

Ovaj brod dugačak 116 metara, nosivosti oko 2.000 tona, izgrađen je i porinut daleke 1938. u brodogradilištu Ansaldo, u Genovi u Italiji.

O ovom porinuću postoji video zapis u obliku filmskih novosti kojima se javnost u to vrijeme obavještavala o važnim događajima – talijanska javnost putem Giornalle Luce.

Il varo della bananiera Ramb III alla presenza del sottosegretario Teruzzi, naslov je ovog video zapisa koji se može pogledati na YouTube kanalu Instituta Luce Cinecittà.

Attilio Teruzzi koji je prisustvovao porinuću Ramba III, a to je bilo ime pod kojim je Galeb rođen, bio je u to vrijeme podtajnik u Ministarstvu za talijansku Afriku, a onda i ministar u Mussolinijevoj fašističkoj vladi.

Brod su izgradili radnici genovskog brodogradilišta po narudžbi kompanije Regia Azienda Monopolio Banane (RAMB) i to je bio treći od ukupno četiri broda ove kompanije. Trebao je prevoziti južno voće u Europu, ali je vrlo brzo nakon porinuća pretvoren u prateću krstaricu talijanske ratne mornarice i dobio je oznaku D-6.

U svojem se četvrtom životu, neobične li sudbine, Galeb vraća u luku u kojoj je najteže stradao i bio potopljen, ali i u luku s čijeg dna je veličanstveno spašen, u luku u kojoj je kasnije dočekivan uz aplauze i zastave, i luku u kojoj postoje mišljenja da ga je mudrije bilo potopiti… Upravo zato on najbolje pristaje baš – Rijeci – luci različitosti

Tako priča o brodu mira započinje u doba rata. Brod, koji će petnaest godina kasnije doploviti do Londona da bi pred očima svijeta spojio dvojicu bitnih državnika antifašističkog svjetonazora, porinut je, neobične li sudbine, u tada fašističkoj zemlji, u prisustvu političara koji je entuzijastično slijedio Benita Mussolinija i njegovu Nacionalnu fašističku stranku.

Ali brodovi se grade da bi plovili, da bi im more zapljuskivalo pramce, da bi im sidra dirala dna u lukama u koje pristaju. Ni oni ni mora ne poznaju ideologije, njihov svjetonazor čine pučine i nepregledna plavetnila u kojima se utapaju tisućljeća.

Trojica braće Ramba III – Ramb I, II i IV, nisu dočekali ni svoje prvo desetljeće. U ratnom su vihoru dotakli dno mora – jedan u Indijskom oceanu 1941., drugi kod egipatske Aleksandrije 1942., a treći kod Indokine 1945.

Umalo je takav kraj zadesio i Ramba III. Bio je star samo tri godine, prevozio je hranu za talijanske vojnike u Africi i praktički tek upoznavao rute koje su mu bile namijenjene kada ga je na jednom od tih putovanja, 1941. godine u libijskoj luci Benghazi pogodio torpedo britanske podmornice Triumph. Teško ranjavanje u pramac i to oružjem koje je, neobične li sudbine, izumljeno sedamdesetak godina ranije baš u Rijeci, gradu koji će kasnije biti neobično važan u životu ovoga broda.

Tako teško ranjen, Ramb III se mogao pouzdati samo u svoje ljude, zapovjednika, glavnog inženjera i članove posade. Oni su u tri mjeseca premjestili strojarnicu i drugu opremu na krmu broda, ojačali vodonepropusnu pregradu prema pramcu te eksplozivom uklonili teško oštećen pramac.

Potom su poveli brod na putovanje dugo 900 milja, od Benghazija do Sicilije, koje je Ramb III prešao ploveći krmom naprijed. Pothvat vrijedan upisa u Guinnessovu knjigu rekorda!

Tadašnji zapovjednik broda zvao se Giuseppe Arienti, a glavni inženjer bio je Giovanni Mimbelli. Oni su, uz sve članove posade, zaslužni za prvo uspješno prkošenje smrti koje je je Ramb III pokazao. Ljudi koji nisu bili ravnodušni prema brodu, pomogli su mu da preživi prvi težak udarac.

Istina, Ramb III tada je plovio u sastavu talijanske kraljevske mornarice i bio u službi fašističke Italije koja je pokušavala zagospodariti Mediteranom.

Ali kako za to kriviti brod? On je rođen za pučinu, za valove i za sidrenja. Sva druga značenja dobiva tek naknadno.

Sa Sicilije je Ramb III otegljen u tršćansko brodogradilište gdje je popravljen i gdje se posve oporavio od prve velike prijetnje s kojom se u svom životu suočio. Probna vožnja ozdravljenog broda održala se u srpnju 1943. i to, kako se navodi na stranicama Virtualnog muzeja avangarde, u blizini Pule, grada u koji će nekoliko godina kasnije ovaj brod ponovo stići kao u lječilište.

Niti dva mjeseca kasnije, u rujnu 1943. kada je Italija kapitulirala, Ramb III su preuzeli Nijemci i on je pod novim imenom Kiebitz postao brod njemačke ratne mornarice.

Prešavši iz ruku fašista koji su kapitulirali u ruke nacista koji su se još uvijek nadali pobjedi, u petoj godini svoga života brod je dobio ubojitu namjenu. Nijemci su ga pretvorili u minopolagač.

Neobične li sudbine, Kiebitz je tijekom 1944. postavio preko 5.000 mina u Jadranu, na Kvarneru i duž dalmatinske obale, gdje će nekoliko godina kasnije ploviti u posve drugoj ulozi.

No plovidbama je prethodila još jedna smrtonosna epizoda. Nevini transporter banana koji nikada to nije ni postao jer ga je rat pretvorio u prateću naoružanu krstaricu, a onda opasno ozlijedio pa mu kao oporavljenom ratniku dao još teži zadatak, Kiebitz se nakon podmuklog postavljanja minskog polja u sjevernom Jadranu 5. studenog 1944. odmarao na vezu u riječkoj luci. Bio je meta.

Oko 17 sati toga dana savezničko zrakoplovstvo bombardiralo je riječku luku, kažu sa šest neumornih britanskih bombardera. Brodu nije bilo spasa u takvim napadima. Pogođen je s tri bombe. Na sličan način na dno mora poslana su i njegova braća. Poslan je i on.

Poginulo je toga dana i nekoliko članova posade i šest riječkih vatrogasaca koje su Nijemci natjerali na palubu bezuspješno pokušavajući ugasiti požar koji je izbio na pogođenom brodu. Kiebitz je potonuo u riječkoj luci na dubinu od 20 metara i ondje držao dah gotovo tri i pol godine.

Zamišljam ratnika-ranjenika koji nije imao izbora, čiju je sudbinu krojio rat i koji je u svojem tek šest godina dugom životu vidio više torpeda nego brzih tuna, više metaka nego kišnih kapi, više krvi nego moruzgvi u lukama.

I vidim ubijenog koji je za svoga života nanio više boli i suza no što bi bilo moguće izmjeriti njegovom nosivošću. Ali vidim i prkosnu iskru u njemu koja mu je poput neke amajlije ugrađena u zamišljeno brodsko srce koje do dana današnjeg, već 83 godine, ne prestaje kucati.

Potonuli brod izronio je s dna u ožujku 1948. Njegovo vađenje započelo je 1947. i u tom je pothvatu sudjelovalo mnogo inženjera, stručnjaka i ronioca, a izvađen je pomoću cilindara i stlačenog zraka, tehnologijom koja je prvi puta tada primijenjena. Splitsko poduzeće Brodospas koje je imalo svoju podružnicu u Rijeci zaslužno je za uspješno obavljen zadatak.

O spašavanju broda utopljenika s dna riječke luke hrvatski je redatelj Krešo Golik snimio desetominutni dokumentarac pod nazivom ”Još jedan brod je zaplovio”. Zapravo se radi o filmskom žurnalu koji je cijeli bio posvećen vađenju broda Ramb III/ Kiebitz s morskog dna pa se kao takav smatra prvim Golikovim autorskim radom.

Brodovi se grade da bi plovili, da bi im more zapljuskivalo pramce, da bi im sidra dirala dna u lukama u koje pristaju. Ni oni ni mora ne poznaju ideologije, njihov svjetonazor čine pučine i nepregledna plavetnila u kojima se utapaju tisućljeća

Film je dostupan na YouTube kanalu Udruge kolekcionara pomorske baštine ADRIA.

Udah zraka na površini mora riječke luke označio je početak trećeg života ovog broda.

Iz Rijeke je otegljen na remont u pulsko brodogradilište. Akvatorij mu je bio poznat. Ondje je pet godina ranije imao probnu vožnju nakon prve teške ozljede.

Remont u Puli trajao je tri godine i pritom je brod gotovo potpuno rastavljen i sastavljen; preobražen je u školski brod Jugoslavenske ratne mornarice i Jadranom je ponovo zaplovio 1952. kada je dobio i novo ime – Galeb.

Prvo veliko i važno putovanje u svoj će brodski dnevnik Galeb upisati 1953. Bilo je to putovanje u London.

Na YouTube kanalu British Pathea, koji se smatra jednom od najvećih arhiva filmskih žurnala, moguće je pronaći četverominutni video o tom putovanju, točnije o susretu Churchilla i Tita na koji je Tito stigao Galebom.

Ovaj se posjet i susret događa pred očima svijeta pet godina nakon što je Tito raskinuo svoj odnos sa Staljinom, odnosno nakon što se Jugoslavija posve odmakla od komunizma staljinističkog tipa kakav je bio prisutan u SSSR-u i mnogim drugim zemljama istočnog bloka.

Put u London i susret s Churchillom bio je pokazatelj specifične pozicije FNRJ u kontekstu svjetskih sila.

Samostalni put, na razmeđi Istoka i Zapada, na poseban je način utaban osnivanjem Pokreta nesvrstanih. Na Brijunima su se 1956. godine sastali jugoslavenski predsjednik Tito, egipatski predsjednik Naser i indijski premijer Nehru.

Tada su prvi puta razgovarali o ideji ovog Pokreta, a svoju prvu službenu konferenciju nesvrstani su održali šest godina kasnije 1961. u Beogradu.

Formiranje nesvrstanih, kao treće velike snage u svijetu podijeljenom na Istok i Zapad, bilo je potaknuto Hladnim ratom Sovjetskog Saveza i Amerike, ali i kolonijalizmom Zapada koji je bio prisutan u mnogim zemljama trećeg svijeta.

Brod Galeb u narednim će godinama na putovanjima mira upoznati brojna mora. Putovao je u 18 zemalja na tri kontinenta, pristao u gotovo 30 luka, prešao 85.000 nautičkih milja i zabilježio gotovo 500 dana plovidbe.

Njegovom su se palubom šetali i u njegovim salonima družili mnogi državnici, mnogi predsjednici i premijeri nesvrstanih zemalja – Gamal Abdel Naser, Džavaharlal Nehru, Ahmed Sukarno, Kwame Nkrumah, Sirimavo Bandaranaike, Haile Selassije te mnogi drugi. Osim državnika, na Galebu su boravili mnogi poznati umjetnici i znanstvenici.

No kada razmišljam o srcu broda posve logičnim mi se čini da je Galeb od sviju najviše volio članove svojih posada i mornare koji su na njemu prolazili svoje obuke. Njihovi su životi na različite načine zauvijek povezani s njim i Galeb je zauvijek na specifično emotivan način – njihov brod.

Galeb je bio u svojim pedesetima kada se raspala država u kojoj je proveo najdulji dio svoga života.

Početkom devedesetih usidrio se u Boki kotorskoj, a krajem devedesetih kupio ga je grčki brodovlasnik s namjerom da ga preuredi u luksuznu jahtu, no zbog nedostatka novca to nije učinio pa je brod stajao u brodogradilištu Viktor Lenac poput napuštenog i zaboravljenog starca čiji život više nikome nije važan.

Međutim to je bio privid. Galeb je bio i dalje mnogima važan. I danas je.

Na Facebooku postoji nekoliko grupa u kojima se sastaju nekadašnji članovi posade Galeba, mornari koji su njime plovili, kadeti koji su na njemu služili vojni rok i prolazili obuku, članovi njihovih obitelji koji se raspituju o kolegama svojih roditelja, djedova, objavljuju fotografije, potpisuju se pod njih s ponosom i svi redom tvrde – bilo je časno služiti na Galebu.

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske u kojem je tada ministar bio Božo Biškupić, proglasilo je brod Galeb 2006. godine kulturnim dobrom Republike Hrvatske. Nakon toga sam kao gradonačelnik Rijeke donio odluku da Galeb kupimo i Rijeka je to učinila. Jer Rijeka nikada nije bila ravnodušna prema brodovima.

Osobno sam otrpio mnoge kritike tada, naslušao se prijedloga da brod potopimo, da ga prodamo u staro željezo… ali Galeb nije zaslužio ni rezalište ni morsko dno.

Brod koji se osamdeset i više godina održao na životu, brod koji je upoznao i dobro i zlo, brod koji je sijao smrt pa promovirao mir, brod čije su palube, strojarnica, saloni i kabine obilježili tolike živote – takav brod se ne potapa i ne prodaje u staro željezo – jer on je mnogo više od broda.

Tako teško ranjen, Ramb III se mogao pouzdati samo u svoje ljude, zapovjednika, glavnog inženjera i članove posade. Oni su u tri mjeseca premjestili strojarnicu i drugu opremu na krmu broda, ojačali vodonepropusnu pregradu prema pramcu te eksplozivom uklonili teško oštećen pramac

Bilo je potrebno neko vrijeme da pronađemo izvor sredstava za obnovu Galeba i uspjeli smo u tome nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju, kada su nam fondovi EU-a za ovakve projekte postali dostupni.

Zahvaljujući tome Galeb u svojem četvrtom životu, u svojoj 84. godini, postaje ponosni brod-muzej, prvi u Hrvatskoj. Galeb postaje domaćin svima koji žele čuti njegovu nevjerojatnu priču. Neće više lomiti valove i tući svjetska mora, ali će dodirivati srca svima koji ga budu posjećivali.

Muzej grada Rijeke, koji u suradnji s dizajnericom Nikolinom Jelavić Mitrović stvara stalni izložbeni postav broda, uputio je ovih dana poziv svima koji žele svoje uspomene s broda učiniti sastavnim dijelom izložbenog postava, da se jave muzeju.

To mogu učiniti putem jednostavnog online obrasca i Muzej će ih kontaktirati.

U svojem se četvrtom životu, neobične li sudbine, ovaj brod vraća u luku u kojoj je najteže stradao i bio potopljen, ali i u luku s čijeg dna je veličanstveno spašen. Vraća se u luku u kojoj je kasnije dočekivan uz aplauze i zastave, no i u luku u kojoj postoje mišljenja da ga je mudrije bilo poslati u rezalište…

Takav raspon doživljenog i takva širina različitosti moguća je samo u Rijeci. I zato ovaj brod, nevjerojatno šarolike prošlosti, čudesno bogate povijesti, najbolje pristaje baš – Rijeci.

Ako su brodovi kao ljudi, onda možda intuitivno osjećaju gdje trebaju doploviti. Možda je i Galeb u rasponu mnogih potencijala izabrao baš šepuriti se pred grčkim brodovlasnikom, doploviti potom na remont baš u brodogradilište Viktor Lenac, a onda napušten i ruzinav namigivati Rijeci izazivajući je da učini gotovo nemoguće – udahne mu nov život i pretvori ga u ponosni muzej.

Dobro je izabrao, jer teško da je Rijeka ikada mogla zažmiriti na ovaj brod.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Spustila se gusta magla iznad Imotskog
    •  Gore ne može? Uvijek može
    •  Gromoglasna tišina
    •  Ne ulazi mi u javni prijevoz!
    •  Hoće li maneken biti kažnjen na izborima za mistera države
    •  Ne može se vezati jezik kako gazda kaže!
    •  Dani ponosa i pobjede
    •  Let u Liverpool
    •  Staljin u ježevu ruhu
    •  Godina isporuke Plenkovićevih spina

> Svi tekstovi ovog autora