novinarstvo s potpisom
Ugledni New York Times još je prije dvije godine upozorio na pojavu koju je nazvao ”fenomenom globalnog fašizma”. To upozorenje je uglavnom ignorirano, da bi se danas ponovo pojavilo u medijima potaknuto zbivanjima na svjetskoj sceni.
Uostalom, o opasnosti od povijesno nam poznatog fašizma upozoravali su još na vrijeme mnogi intelektualci kao što su to bili Thomas Mann, Albert Camus, Friedrich Meinecke, Bertolt Brecht, Theodor Adorno i još mnogi drugi, ali ih tada nitko nije ni poslušao ni reagirao. Trebalo je da se fašizam pojavi u svim svojim monstruoznim oblicima i metamorfozama i da se dogodi holokaust da bi čovječanstvo postalo svjesno te globalne opasnosti.
Sada se ponovo razbuktava diskurs o prijetnjama ovoga puta globalnog fašizma. Ovovremeni fašizam se, doduše, ne pojavljuje više u crnoj, smeđoj, zelenoj ili drukčije obojenoj košulji ni u vidu borbene ideologije koja definira ciljeve, strategiju i pojavne oblike svoje borbe za promjenu svijeta i uspostavu ”novog poretka”.
Stvar je sada mnogo složenija, jer se simptomi fašizma moraju detektirati kroz njegove sastojke, kroz elemente koji su ga činili i koji ga sada čine u bitno promijenjenim svjetskim okolnostima.
New York Times je pošao od jedne suvremene analize koja se bavi pojavom globalnog fašizma i od jednog autora koji nije nepoznat hrvatskoj javnosti. Riječ je o Robu Riemenu, koji je 2010. svijetu uputio poruku da se fašizam može vratiti i da se on vraća, prvo kroz elemente koji čine fašizam, a koje potiče svjetska ekonomska i financijska kriza, rastući populizam i nacionalizmi u svijetu, moderna komunikacija preko interneta i na kraju nesposobnost političara da upravljaju državama.
Njegova je analiza kratka i nosi emblematičan naslov: ”Vječni povratak fašizma”. Aktualnost njegove poruke shvatio je agilni hrvatski nakladnik Hašim Bahtijari, koji vodi nakladničku kuću Tim Press, i koji je tu knjigu u rekordnom vremenu priredio za hrvatsku javnost.
Sve što se otada dogodilo učinilo je njegovu poruku aktualnijom jer povezuje pojavu novog fašizma s gubitkom humanističke tradicije koja leži u temeljima europske civilizacije, ocijenio je Francis Fukuyama, autor poznate knjige ”Kraj povijesti i posljednji čovjek”.
Sada se, međutim, pojavilo novo upozorenje pod naslovom ”Boriti se protiv novog doba: o fašizmu i humanizmu” u obliku originalne, hrabre i provokativne meditacije, kako je to prosudio izraelski pisac Amos Oz.
Poruka je prilično jasna i jaka: Zapad se ne suočava s prijetnjom populizma, kao što tvrde brojni analitičari, već s prijetnjom fašizma u liku moderne masovne politike koja aktivno gaji najgore ljudske iracionalne osjećaje: jed, mržnju, ksenofobiju, pohlepu za vlašću i strah.
Ovaj novi fašizam, fašizam našeg doba mobilizira ignoranciju i predrasude hraneći ih i udvarajući im se, nagovarajući građane demokratskih društava da odbace mudrost sadržanu u poeziji i literaturi, filozofiji i teologiji te umjetnostima – ukratko, da otkače ”domenu kulture” koja nas dovodi u vezu s onim što nas ujedinjuje i čini jedinstvo čovječanstva mogućim.
Umjesto toga, ponovno uskrsnuće nacionalizma u najgorim oblicima, trivijalnost tehnologije, vulgarnost trgovine i marketinga, kultivirani idiotizam masovnih medija, srozavanje obrazovanja na gotove formule power-pointa – sve to hrani smrtonosni bacil koji se zove fašizam.
Politika se svodi na demagogiju, ispraznu retoriku koja odbacuje svaku racionalnu argumentaciju; svijet se predstavlja plošno, počevši od religioznih fundamentalista svih boja do ksenofobičnih, rasističkih i nacionalističkih podjela na ”nas” i ”one druge”.
Neoliberalna politika, koja je trijumfirala nad komunističkim totalitarizmom, je nakon prvobitne euforije, zahvaljujući tome što je političku dinamiku tih liberalnih društava svela samo na borbu za vlast kroz partitokratske mehanizme uz primjenu darvinističkih zakona, prema kojima jači pobjeđuje, a slabiji biva uništen, dovela do polarizacije i kaosa u građanskom društvu koji vodi u stanje rata svih protiv sviju, u nove oblike postomodernog, kleptokratskog autoritarizma.
Za neoliberalne elite politika se svela na administriranje benefita u svoju korist i menadžment konkurencije interesnih grupa, što je omogućilo prodor novog populizma koji vodi u globalni fašizam.
Ako rata više nema, treba ga izmisliti makar na periferiji globalnog društva radi manipuliranja emocijama, a poticanje nacionalističkih strasti odvija se kroz surogat rata, nogomet i druge antagonističke sportove i kroz manipulaciju navijačkim masama.
Riemenov recept, iznesen u drugom dijelu ove knjige, previše je utopistički. Za njega je vraćanje humanističkog obrazovanju nasuprot tehnološkom fah-idiotizmu nužna pretpostavka za izgradnju protutijela protiv nadirućeg globalnog fašizma.
Razotkrivanje fašizma se zbog toga mora odvijati kroz demistifikaciju njegovih simbola i elemenata. To možda nije najbolje uočio Riemen, ali zato to čini jedan drugi istaknuti intelekualac našeg doba – Umberto Eco u svojem eseju ”Vječni fašizam”.
Pojavio se taj esej iz daleke 1995. godine, kada je Eco u obliku predavanja studentima sveučilišta Columbia u New Yorku pokušao objasniti što je to ”ur-fašizam” ili vječni fašizam, da bi ustanovio koji su to sastojci vječnog fašizma koji se ciklički javljaju u našem suvremenom svijetu. Nije tada naišao na bogzna kakav prijem, iako je i to bilo jedno od snažnih upozorenja na tu smrtnu bolest čovječanstva.
Eco je izložio, lucidno i detaljno, 14 elemenata vječnog fašizma koji se, po njemu, ne moraju svi pojaviti da bi u jednom društvu prevladao fašizam.
Dovoljno je i nekoliko njih, a oni su, sažeto pobrojani: kult tradicije, odbacivanje moderniteta, kult akcije radi akcije, kvalifikacija neslaganja kao izdaje, strah od razlike i drugoga, opsesija zavjerama, prezir prema slabima, shvaćanje rata kao prirodnog stanja – a ako rata nema, onda može i manipulacija nogometom, kultom heroja i smrti, uz naglašeni mačizam i prezir žena, novogovor i selektivni populizam.
Ecov esej se tek sada, 2018., pojavio u Italiji, i to ne baš slučajno, već u tijeku uspostave populističke vlasti pod demokratskom krinkom, kao još jedno upozorenje da se umjesto primitivnog fašizma ovaj novi, globalni i vječni fašizam može pojaviti, kako je rekao Thomas Mann: ”Ako fašizam dođe opet, on će doći – u ime slobode!”