Hoće li u Hrvatskoj barem započeti rasprava o eutanaziji?

Početkom ovoga mjeseca papa Franjo je u jednom poduljem intervjuu španjolskoj katoličkoj radiomreži COPE govorio, između ostalog, i o eutanaziji.

Kao gorljivi kršćanski zagovaratelj života bio je, kako se i očekivalo, odrješito protiv svakog oblika nasilnog oduzimanja života. I time, naravno, protiv eutanazije.

Iz svima nama već poznatih razloga: čovjeku je život darovan, darovao mu ga je sâm Svevišnji, i čovjek ga, stoga, kako nije stvaratelj života, nema pravo ni prekinuti – ni svoj ni tuđi život.

Međutim, što – ako?

Neki od nas koji smo zbog bolesti bili prisiljeni ležati u bolničkome krevetu više dana i mjeseci, a neki čak i više godina, imali smo prigodu promatrati patnju drugih koji su s nama bili u istoj bolesničkoj sobi i iz blizine i bez bilo kakvih ograda promatrati njihovo umiranje u mukama, razmišljali smo o tome zašto je u tim trenucima smrt tako daleko, i to baš onda kad je se ljudi ne boje i kada je željno iščekuju.

Neki od tih teško oboljelih ljudi, obraćali su se ne samo liječnicima nego i Svevišnjem da ih usliši i omogući im umrijeti i time prekinuti patnju i bolove.

Ali, smrti nema. A nije je bilo, jer nam ne samo naši moralni ili religijski propisi, nego i društveni (državni) zakonski okviri onemogućuju da interveniramo u naš vlastiti život, da mu smanjimo trajanje.

Nisu rijetki ni oni koji su iz religijskih uvjerenja mirno i u molitvi podnosili bolove, kako bi u smrtnoj patnji i borbi bili slični ”našemu Gospodinu Isusu Kristu koji je za nas, za naše grijehe trpio, patio i umro”. Bilo je i onih koji nisu prihvaćali ni samu pomisao o ”lijepoj i blagoj smrti” kao načinu rješavanja nagomilanih ”problema”

U takvim okolnostima nije nam strano bilo razmišljati o mnogočemu, čak i o smrti na zahtjev, o lijepoj, o blagoj smrti, o brzoj smrti koju bi nam na našu zamolbu ”darovao” ordinirajući liječnik.

A takvu smrt zažele upravo oni koji saznaju da njihovo liječenja neće dovesti do željenog rezultata, do poboljšanja općeg zdravstvenog stanja, nego da će se postojeće zdravstveno stanje neprestano pogoršavati i oni će svaki dan trpjeti sve veće bolove i na kraju umrijeti u teškim mukama.

No nisu rijetki ni oni koji su iz religijskih uvjerenja mirno i u molitvi podnosili bolove, kako bi u smrtnoj patnji i borbi bili slični ”našemu Gospodinu Isusu Kristu koji je za nas, za naše grijehe trpio, patio i umro”. Bilo je i onih koji nisu prihvaćali ni samu pomisao o ”lijepoj i blagoj smrti” kao načinu rješavanja nagomilanih ”problema”.

U Hrvatskoj se o eutanaziji ne govori previše javno. Ponajviše se šuti. Odnosno, o njoj se ne govori puno, jer govor o njoj ne donosi ni mir ni smiraj, ali, bogme, ni glasove na izborima.

Stoga se više govori o pobačaju. Pobačaj je jako prikladna tema za stjecanje političkih poena (glasova), posebno u izbornim kampanjama.

S druge strane, govor o eutanaziji suh je i suhoparan govor o nama samima, o našim životima, o prilikama u kojima bismo se i sami mogli naći, u kojima bismo mogli zaželjeti hitno i hitro ”preseljenje s ovoga na onaj svijet”, i to zamolbom drugome da nam pomogne učiniti taj prijelaz. Ali, ne iz samilosti, nego kao važan korak u našemu životu.

Mnogi će reći, ovakvu priču jako lako je pričati. Posebno, ako ste zdravi. Pa čak i kad ste teško bolesni, a imate nade da ćete ozdraviti.

Međutim, o čemu će razmišljati oni koji znaju da su neizlječivo bolesni, da ne mogu ozdraviti, da imaju i da će imati nepodnošljive bolove budu li nastavili živjeti i da će na kraju ”životne balade” umrijeti? Što njima savjetovati kako bi osmislili preostatak života?

Jer, u koju svrhu je potrebno patiti tih nekoliko mjeseci i godina, ako će ta patnja biti uzaludna? Je li za pojedinca, ali i državu i društvo ljudskije izići ususret čovjeku koji pati i omogućiti mu, odnosno, pomoći mu da umre? Da svoj život završi na ljudski i dostojanstven način. Zapravo, imaju li ti bolesnici, kao članovi hrvatskoga društva, pravo na smrt?

Crkveni, ali i hrvatski državni zakonski propisi kažu, prirodna smrt je jedini način kako čovjek može dostojanstveno završiti svoj život, čiji će sastavni dio biti i smrt. Izvan tog okvira nema izbora kako umrijeti.

Naime, čovjeku je život darovan i on nema pravo određivati kad će ga i kako završiti. Život se mora živjeti do kraja, svejedno bili mi njime zadovoljni ili ne.

Samo je nekoliko zemalja u svijetu, među koje u Europi osim Nizozemske, Belgije i Luksemburga od 18. ožujka 2021. spada i Španjolska, čiji su parlamenti donijeli zakone temeljem kojih medicinsko osoblje u određenim okolnostima može sasvim legalno i bez ikakve opasnosti da će biti optuženo za ubojstvo omogućiti teško bolesnim osobama da umru.

A to znači da će i u Španjolskoj ljudi koji budu teško i neizlječivo bolesni, koji budu trpjeli nesnošljive bolove moći zatražiti i dobiti aktivnu liječničku pomoć kako bi izbjegli ”nepodnošljivu patnju” i umrli smrću dostojnom čovjeka.

Pravo na aktivnu pomoć pri umiranju imaju španjolski građani ili oni koji žive u Španjolskoj.

Da bi im se to omogućilo, tražitelji aktivne pomoći kod umiranja moraju prema tek izglasanome zakonu osobno i pri punoj svijesti podnijeti odgovarajući pisani zahtjev i nakon dva tjedna ga ovjeriti.

Iz svima nama već poznatih razloga: čovjeku je život darovan, darovao mu ga je sâm Svevišnji, i čovjek ga, stoga, kako nije stvaratelj života, nema pravo ni prekinuti – ni svoj ni tuđi život. Međutim, što – ako?

Zahtjev moraju odobriti najmanje dva liječnika, a potom i jedna komisija. Oni zdravstveni radnici koji ne budu željeli sudjelovati u ”turizmu radi umiranja”, mogu se – kao i u slučaju pobačaja – pozvati na ”priziv savjesti”.

Kako je bilo i za očekivati, protiv toga zakona ustali su predstavnici Katoličke Crkve. U izjavi Španjolske biskupske konferencije navodi se da je pomoć pri umiranju uvijek ubojstvo, jer pomoć pri umiranju znači čovjekovo sudjelovanje u usmrćivanju drugoga čovjeka.

No kako je riječ o odluci koju čovjek donosi u određenim životnim okolnostima koje utječu na njega da zatraži pomoć drugih da umre na čovjeku dostojan način, pitanje se samo nameće od sebe: hoće li u Hrvatskoj barem započeti rasprava o eutanaziji, o razlozima koji navode ljude da baš u tim životnim trenucima zatraže pomoć pri umiranju.

Znam, mnogi će mi prigovoriti što uopće pišem o ovoj temi, zašto se opterećivati smrću umjesto da govorimo o životu.

Svima onima koji će ovotjedni poticaj da u Hrvatskoj započnemo (raz)govor o eutanaziji protumačiti kao omalovažavanje i neprihvaćanje temeljnih kršćanskih načela o životu i smrti, preporučujem da pročitaju nekoliko sljedećih rečenica:

Ležite u krevetu bolesni, nepokretni, svjesni da ne možete biti izliječeni i da više nikada nećete moći ustati iz bolesničkog kreveta. Uz to, imate i dugotrajne i jake bolove. S druge strane, ne bojite se smrti, ali samo one koja dolazi brzo i odmah i bez patnje. Međutim, bojite se umiranja, dugog i teškog umiranja, umiranja u bolovima i mukama. Tada na pamet dolazi zaziv ili molitva: Bože, daj mi smrt, daj da umrem, da ne patim.

Je li eutanazija primjeren odgovor na taj zaziv? Ili, pak, vjera i povjerenje u Svevišnjeg?

Ne znam, nisam zagovornik eutanazije. Volim život, ali mnogi od onih među nama koji ispovijedaju vjeru u Stvoritelja drže da bi i o toj temi trebalo početi razgovarati. Čak i u ”katoličkoj” Hrvatskoj!

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  ''Crkvena šutnja'' u vrijeme Hrvatskoga proljeća (6)
    •  ''Crkvena šutnja'' u vrijeme Hrvatskoga proljeća (5)
    •  “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (4)
    •  “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (3)
    •  ''Crkvena šutnja'' u vrijeme Hrvatskoga proljeća (2)
    •  “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (1)
    •  Ako Svevišnji postoji, ako je i svemoćan, zašto dopušta rat?
    •  Ima li nade za kršćanske nomade kakav je papa Franjo?
    •  Živimo li u intervalu od razmjene do razmjene mrtvih?
    •  Ukidanjem entiteta riješiti hrvatsko pitanje u BiH

> Svi tekstovi ovog autora