Houdini u Areni

Dan žena, 8. mart bio je nekad Međunarodni dan radnica, dok je radnica bilo. Zato sam protekli tjedan odlučila taj meni drag dan obilježiti upravo s njima – radnicama. Ženama kojima je ovaj divlji kapitalizam ukrao smisao. Tekstilnim radnicama.

 

Dan prije uputila sam nekolicini svojih prijateljica, s kojima se družim dobar dio svog svjesnog života, SMS da mi se pridruže i otputuju sa mnom u Pulu na prosvjed radnica Modne kuće Arena.

 

Pula je od Rijeke u kojoj živim udaljena, Istarskome ipsilonu zahvaljujući, tek nešto više od sat vožnje. No, moje drage, pametne i inače ženski vrlo osviještene dame usprkos kalvarijama što su ih i same prolazile na poslu kojim se bave, otkazima, šikaniranju, podcjenjivanju, mobbingu, neplaćanju, kašnjenju i smanjenju plaće – odabrale su na taj dan s velikim “D”ostati doma. Čak sam i od svoje kćeri dobila jedno odlučno, građevinarsko “Ne!”

 

Navikla sam ja, mada me taj nedostatak ženskog zajedništva i solidarnosti uvijek iznova rastuži. Prisjetila sam se kako sam i na predstavu Lenke Udovički koju je napravila s radnicama Kamenskog išla sama. Moji prijatelji i mnogi, mnogi drugi suosjećali su s njima pred televizorima glasno psujući iz udobnosti i sigurnosti svog doma one koje će sutkinja Ivana Čalić, po svemu sudeći, na duže vrijeme udaljiti od tvornica na za njih atraktivnim lokacijama.

Red carpet i radnici – koji li ironije. Usprkos okupljenima u prolazu što je dobio ime po svecu, za kojeg kršćani vjeruju da ima iscjeliteljske moći, te su mi se žene učinile tako nedopustivo same u svom beznađu. Uskoro će, ako im se brzo ne pomogne, biti tek statistika, pomislila sam. Novih stotinu i nešto utopit će se u na tisuće privatizacijom obmanutih i prevarenih

 

Jedina koja je spremno, bez ikakvih dodatnih pitanja tipa što ti to u tim godinama treba, prihvatila moj poziv da odemo u Pulu, na protestni radnički happening u Prolazu sv Teodora – bila je Vedrana Rudan. I dobro je da jest. Svojim dolaskom, solidarnošću, podrškom i kratkim obraćanjem okupljenima silno je razveselila radnike i radnice koji su od 21. veljače u štrajku zbog neisplate sedam plaća.

 

U svom stilu omotana šalom Arena trikotaže poručila je: “Treba raz…..ti  gadove, oteti od njih ono što su ukrali nama i našoj djeci!” – i dobila aplauz odobravanja okupljenih.

 

I odista je tako. Treba li uopće posebno napominjati i da je tri, četiri tisuće četvornih metara ove tvornice na prestižnoj lokaciji uz samo more (Riva 12), da je novac iz ove  tvrtke-simbola koja je othranila mnoge Puljane misteriozno, gotovo houdinijevski nestao. Ne samo onaj za plaće i za pletivo neophodno za Arenine uratke, već i štednja radnika, novac kojeg su se svjesno odricali, čak i donosili u tvrtku ne bi li u svakom trenutku imali sredstava za rad. Radnici su štedjeli, a firma je onda ta njihova sredstva obrtala za nabavku sirovina… I obrnula je – i radnike i novac.

 

Poteškoće ove renomirane tvrtke s vrlo kvalitetnim proizvodima i prodavaonicama diljem Hrvatske započele su u jesen 2012. godine – a kulminirale u lipnju 2014. kad su zbog dugova od navodno 18 milijuna kuna ostali i bez plaća.

 

Sad svi peru ruke. U srijedu je direktorica Arene Modne kuće d.o.o Snježana de Gravisi podnijela ostavku, jer kako kaže nema podršku radnika za predstečajnu nagodbu, koja podrazumijeva nastavak proizvodnje i očuvanje radnih mjesta.

 

Sindikalisti koji su za njezinu ostavku doznali iz medija tvrde pak kako direktorica nije dorasla funkciji, da je ostavku trebala dati znatno ranije, ali i da je krajnje nefer odgovornost za budućnost Arene svaljivati na pleća radnika i optužbe za nekooperativnost s Upravom.

Klasičnom radničkom protestu treba načiniti face lifting, jer današnjim klincima parole poput onih “poštena plaća za pošten rad”,  radničko bratstvo i solidarnost samo su fraze iz udžbenika povijesti i sociologije potpuno ispražnjene od sadržaja. Dva desetljeća sistematskog zatupljivanja učinila su da sve što miriše na prošlost odbace kao opasno i subverzivno ukoliko se ne odvija na crvenom tepihu, uz malo alkohola i spektakla

 

Radnici samo koriste svoje ustavno pravo na štrajk zbog neisplate sedam plaća… Nitko od njih, uvjerila sam se i sama u subotu kroz razgovor s nekolicinom Arenaša, nije želio prekinuti proizvodnju, a kamoli izgubiti radno mjesto. No morali su obavijestiti javnost o nedopustivome ignoriranju njihovih zahtjeva da se istraži kamo je nestao novac iz radničke štednje i štrajkat će sve dok im se rad ne plati.

 

Uostalom neplaćanje radnika kazneno je djelo i odista čudi da Uprava nije ranije zatražila predstečajnu nagodbu ili stečaj, nego već osam mjeseci mrcvari radnike neplaćanjem i neizvjesnom budućnošću njihovih radnih mjesta i još im pritom nabija grižnju savjesti zbog obustave rada.

 

Koliko su ti ljudi vezani uz svoju tvornicu vidjelo se i u subotu, kad su ponosno ispred posrnule tvrtke, stepenicama prekrivenim crvenim tepihom, koračali u majicama i haljinama svoje Arene. Po stepenicama dolje uz osmijeh, veselo imitirajući manekenski catwalk, a natrag posrćući suznih očiju.

 

Red carpet i radnici – koji li ironije. Usprkos mnoštvu okupljenome u prolazu  što je dobio ime po svecu, za kojeg kršćani vjeruju da ima iscjeliteljske moći, te su mi se žene učinile tako nedopustivo samima u svom beznađu. Uskoro će, ako im se ne pomogne, biti tek statistika. Novih stotinu utopit će se u na tisuće privatizacijom obmanutih i prevarenih radnika.

 

Zato su me u tu subotu na dan s velikim D, moj “D Day” nervirale kozmetičke intervencije u njihov bunt, pogotovo taj crveni tepih. Znam, znam po novim teorijama prosvjedima i prosvjednicima valja dodati zrno performansa kako bi se na njih svrnula pažnja apatične i na sve strahote otupjele javnosti. Klasičnom radničkom protestu treba načiniti face lifting, jer današnjim klincima parole poput onih “poštena plaća za pošten rad”, radničko bratstvo i solidarnost samo su fraze iz udžbenika povijesti i sociologije potpuno ispražnjene od sadržaja. Dva desetljeća sistematskog zatupljivanja učinila su da sve što miriše na prošlost odbace kao opasno i subverzivno ukoliko se ne odvija na crvenom tepihu, uz malo alkohola i spektakla.

 

Ja u svece, pa ni u one poput sv Teodora ne vjerujem – ali vjerujem u moć -, po bolesno društvo iscjeliteljsku moć radničkog jedinstva, solidarnosti i ženskog zajedništva. Zato mi suze na oči nije natjerao samo nespretan hod radnica po crvenom tepihu, već i pjesma u izvedbi Edne Jurcan. Za subotnji mutant, surogat protest odabrala je preko stotinu godina staru pjesmu radnica u rižinim poljima uz rijeku Po “Sebben che siamo donne”, čiji su stihovi nažalost i danas aktualni.

 

              E la liberta non viene

              perche non ce l’unione

 

I odista , sloboda, pa i ona od izrabljivanja i financijskog iscrpljivanja radnika, neće doći bez zajedništva. Danas Kamensko i Arena, a sutra i svi oni ispred televizora, uvjereni da se riječi sutkinje Ivane Čalić o zatvaranju očiju, okretanju i spuštanju glava ne odnose na njih – svi oni u kojima ni 8.mart ni hrabre tekstilne radnice ne mogu probuditi želju za zajedništvom i solidarnošću.

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora