autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Hrvatska, puzajuća država

AUTOR: Ladislav Tomičić / 30.10.2017.

Ladislav Tomičić

Za INA-u se nekoć tvrdilo da je kičma hrvatskog gospodarstva. Kad INA kihne, govorilo se, Hrvatska se prehladi. Bilo je to u ono mračno doba socijalizma, kad je u hrvatskim gradovima uši još redovito parao zvuk tvorničkih sirena i kada, prema modernoj predaji, nisi smio reći da si Hrvat. Izvrsno je radila Pliva, radio je Končar, radile su po arapskom svijetu hrvatske građevinske kompanije, ali INA – INA je bila glavna.

Na događanjima oko INA-e najjasnije su se mogli uočiti sukobi republičke i federalne vlasti, na pitanjima naftne kompanije sudarali su se krupni politički interesi, najmoćniji hrvatski političari onog vremena tamo su zbrinjavali svoju djecu, ali unatoč svemu – INA nije gubila status ”gospodarske kičme”.

Početkom devedesetih političke okolnosti kod kuće i u svijetu Hrvatskoj su omogućile da se osamostali, a jedna od krilatica tog vremena bila je: ”Ne damo da naš novac ide u Beograd”.

I tako, vijest po vijest, izvještaj po izvještaj…, dok ne izgubimo i interes za Agrokor, kompaniju čija brza i potpuna propast bi sunovratila cjelokupno hrvatsko gospodarstvo. Na sreću, država se tu malo angažirala pa ćemo, kao i do sada, propadati na rate

Ta krilatica Hrvatskoj nije bila nikakva novost. Nešto ranije se govorilo isto, ali ne o novcu generalno, nego o devizama. U vrijeme takozvane ”devizne krize”, INA je bila pod optužbom federalnih vlasti da nezakonito zadržava devize i ne izručuje ih u federalnu blagajnu.

U krvavom ratu Hrvatska je napokon stekla samostalnost, a s njome i mogućnost da neovisno o bilo kome odlučuje o svojim resursima, o svom gospodarstvu i državi u cjelini.

Na našu žalost, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman razumio se u apsolutno sve, od tenisa i nogometa, preko jezika i povijesti, do politike i gospodarstva. Na gospodarskom planu odlučio je da će kičmu Hrvatske ubuduće činiti 200 hrvatskih obitelji, sa svojim biznisima koje im je država izručila, odnosno omogućila potpuno nezakonito, o čemu će, puno godina kasnije, sve reći izvještaji o provedenoj pretvorbi i privatizaciji.

Velike gigante, poput INA-e i Plive, pak, država je tretirala kao mjesto za zbrinjavanje zaslužnih kadrova.

Avaj, zaslužni kadrovi nisu bili najsposobniji; njihova imaginacija nije sezala dalje od smišljanja kreativnih načina za zadovoljavanje apetita političkih prvaka koji su ih instalirali u vrhove kompanije.

Malo po malo, došlo je vrijeme da veliki sustavi odu na bubanj.

INA je bila najkrupniji zalogaj, ali strateški partner na koncu je pronađen u mađarskom MOL-u, naftnoj kompaniji kakve je INA nekad mogla pojesti za doručak.

Ta krilatica Hrvatskoj nije bila nikakva novost. Nešto ranije se govorilo isto, ali ne o novcu generalno, nego o devizama. U vrijeme takozvane ”devizne krize”, INA je bila pod optužbom federalnih vlasti da nezakonito zadržava devize i ne izručuje ih u federalnu blagajnu

Hrvatsko gospodarstvo tad je već imalo novu kičmu – Agrokor. Agrokor je bio država, država je bila Agrokor. Todorić je mogao sve i sve je moglo za Todorića.

U isto vrijeme, Hrvatska se posvađala sa strateškim partnerom iz Mađarske pa je partnerstvo dospjelo pred arbitražne i druge međunarodne sudove. Hrvatska javnost bila je upućena u taj proces: vijest po vijest, izvještaj po izvještaj i tako…, građane je sve to naprosto prestalo zanimati.

U moru novih skandala, afera stoljeća i sličnih događaja nije bilo interesa za stare priče, bez obzira na to koliko one važne bile. Tako je i najnovija vijest, o izgubljenom sporu pred sudom u Švicarskoj samo ”cvebica” koja ima funkciju popunjavanja prostora između dviju vijesti o slomljenoj kičmi Agrokora.

I tako, vijest po vijest, izvještaj po izvještaj…, dok ne izgubimo i interes za Agrokor, kompaniju čija brza i potpuna propast bi sunovratila cjelokupno hrvatsko gospodarstvo. Na sreću, država se tu malo angažirala pa ćemo, kao i do sada, propadati na rate.

Ono što je potpuno izvjesno jest činjenica da hrvatsko gospodarstvo nikakvu kičmu više nema, a sudbina svih beskičmenjaka dobro je poznata. Njima valja puziti.

U fazu puzanja već smo ušli i puzat ćemo na više frontova. S Mađarima ćemo se možda još i viđati pred sudovima, ali pred nevidljivim fondovima – fondovima koji lešinarski otkidaju preostalo meso s lešine hrvatskog gospodarstva, a bogami i hrvatskog proračuna – puzat ćemo godinama.

Ono što je u svemu tome najstrašnije, jest spoznaja da propasti ne možemo, iako nam spasa nema. Podvući crtu i početi iz početka je nemoguće, a to znači samo jedno: agoniju bez kraja

Puzat ćemo pred Rusima, puzat ćemo pred Amerikancima, a s vremena na vrijeme javljat će nam se premijeri iz dviju najvećih političkih stranaka, napose oni iz Hrvatske demokratske zajednice – majke hrvatske propasti, da nas izvijeste o puzajućem napretku koji će nas odvesti u svijetlu budućnost.

Nakon što smo upropastili sve velike sustave, ostalo nam je samo klanjati se pred stranim investitorima i strvinarskim fondovima, koji određuju i kakvu boju gaća moraju imati šefovi najvećih, uvjetno rečeno hrvatskih kompanija.

Ono što je u svemu tome najstrašnije, jest spoznaja da propasti ne možemo, iako nam spasa nema.

Dakle, nemoguće je negdje podvući crtu i početi iz početka, a to znači samo jedno: agoniju bez kraja, vječito ponavljanje istog i ponizan naklon pred svakim tko ima više od par desetaka milijuna eura ili dolara u džepu.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Još tekstova ovog autora:

• Hajde da mrzimo Hrvatsku zajedno
• Leglo dvoličnosti na Prisavlju
• Ako ne može drugačije, poravnajte HRT bagerom
• Oči u oči s banalnim zlom
• Ostala je samo fukara i raja
• Govor mržnje teško ćemo pobijediti
• Treba raširiti krila pa šta bude
• Praljak - Tuđmanova žrtva i osuđeni ratni zločinac, a ne heroj
• Kako smo ubili malu Afganistanku
• Velikan bolje Hrvatske

> Svi tekstovi ovog autora

Objavljeno u: OSVRT
Oznake: Agrokor, Beograd, Franjo Tuđman, Hrvatska, Ina, Končar, Ladislav Tomičić, MOL, Pliva, Todorić

Drago Pilsel Follow

Born in 1962 in Buenos Aires, Argentina. Lives in Zagreb, Croatia. Journalist and Theologian. Married. d.pilsel@zamir.net

Drago Pilsel @dragopilsel ·

4 Jul

Papa Prevost je, nikako slučajno, na 250. godišnjicu osnivanja SAD-a i Dan neovisnosti, posjetio otok Lampedusu, simbolu, jer ga se smatra "vratom Europe" za sve one koji riskiraju život prelaskom Mediterana. Lav je, inače, migracijsku politiku Donalda Trumpa nazvao "nehumanom".