autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Hrvatsku je ubila prejaka ljubav

AUTOR: Vedran Salvia / 20.05.2022.

Vedran Salvia

Ljubav, takva je kakva je, na početku je bez zlih namjera, barem ako ju se odvikava od zloupotrebe. Aktivni sudionici ljubavi znaju, kasnije ona biva nestalna, nepouzdana, varljiva, trošna, kvarna, lažna, pokvarena, pseće umiljavajuća i zmijski opasna.

Tako to jest, jer nema najteže stvari na svijetu. Pa nije ljubav, recimo, klupko konca za šivanje pa da se sve odmotava po lijepo posloženim linijama taman po ubodu igle na šivaćem mjestu.

A ovako, zvečka je varalicama međ’ ljudima, međ’ bližnjima pa je tako i Márquezov Florentino Ariza pateći za svojom dragom 53 godine, sedam mjeseci i 11 dana u međuvremenu povalio 640 žena. Nije ih volio, ali nije volio niti onu za kojom je godinama patio jer je bila samo znamen iluzije života koji je živio.

Mi koji živimo tu iluziju možemo napisati roman o tome, ali za potrebe ovog teksta manje je važno, uostalom voda donese, voda i odnese, a život je ionako satkan iz grešaka.

Nego, ako je ljubav između dvoje ljudi takva kakva jest, kakva može biti prema predmetima, životinjama i gluho bilo – prema domovini? Ljubav prema domovini je izopačena ljubav i ljubavnici u toj domeni odnosa su ljudi kojima bi se i bez uvjerljivih dokaza moglo u svako doba suditi.

Ali to uzima maha. Voljeti domovinu, to je koncept 19. stoljeća. Ujedno, to je realnost koju hrvatska država živi. U ime ljubavi prema domovini činili su se najgori mogući zločini, za koje ne treba poći dalje od građanskog rata među jugoslavenskim državama.

U ime ljubavi prema domovini smaknuta je i obitelj Zec, učinjen je pogrom srpskog stanovništva poslije Oluje te je nastala Herceg-Bosna. Lako je za mržnju, društveni mehanizmi s mržnjom su se naučili nositi, nas netko treba spasiti od ljubavi, one prema domovini.

Postoji patriotizam, može nam se i on ne svidjeti, ali ljudi vole svoje, to je tako kako jest, međutim ovdje govorimo o ljubavi prema domovini u političkom smislu. I dok je takvo što u svijetu nadvladan koncept, u Hrvatskoj postaje dio programa.

Banalan primjer. Neki imaginarni HDZ-ovac, a kad kažemo imaginarni, to može doslovno biti svaki, to uglavnom jest svaki, kad aplicira za posao ili se kandidira na izborima redovito kaže da on voli – zavičaj, grad, državu. On redovito iskazuje svoju ljubav koja bi trebala biti bitan plus njegovoj kandidaturi, toga su prepune i razne lokalne kampanje.

U vodu tu pada znanje, sposobnost ili radišnost. Bitno je voljeti svoje. Kao osnova onoga svojih na svoje. Oni kojima se voli, trebali bi u Sjevernu Koreju ili u samostan, u časne sestre ili popove, ministri ili direktori lokalnih poduzeća nisu tu da vole, ljubav u politici je postulat trećeg svijeta.

Ima to svoje šire konotacije, takva ljubav onda se treba uzvratiti onima koji vole, iziskuje to zahvale. A politici koja je tu da voli, a ne da osigura odsustvo fizičkog i pravnog nasilja, poštovanje privatnog vlasništva i pravnu jednakost, onda se uzvraća istom mjerom.

Uzvraća je nitko drugi nego civilno društvo, samo građanstvo. Nacionalni naboj, tako osim što je institucionaliziran, biva i građanski osnažen. Sve to, odvija se po desnom izvedbenom ključu, pa nije teško pretpostaviti krajnju konzekvencu.

To je nacionalizam, koji nikad ne hoda sam, nego ruku pod ruku sa šovinizmom što je već dobra pretpostavka za široku lepezu zla. Ukratko, u hrvatskom poimanju države, zagađenje prostora ljubavlju naprosto je nepodnošljivo.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: