HV je ostala bez metaka, srećom ima album Miroslava Škore

Neke je stvari jednostavno bolje ne znati. Evo, recimo, vi radite sve kao i inače, ustajete i perete zube, plaćate račune, odlazite na posao, kladite se na Manchester City, motate švercani duhan, četvrtkom navečer igrate mali balun, a vikendima odlazite na misu i nakon mise s kumom u njegovu selu iza Kozjaka pravite kobasice i čvarke, ne primjećujući da se nešto neobično događa.

Uzimate zdravo za gotovo da je sve u redu, ni nas ni našu zemlju nitko ne ugrožava, savršeno smo sigurni. Hrvatska vojska brani spokojnu građansku svakodnevicu i sretnije sutra najmlađih. Ali, klinac! Hrvatska vojska ništa ne brani.

Istina, momci skladno stupaju sa šmajserima na ramenima mrzovoljno gledajući preda se, namrčenih lica oprezno izviruju iz žbunja i s isukanim bajunetima urlaju jurišajući pašnjacima, no da ih kakav dušman stvarno napadne, da dođe stani-pani i maca na vratanca, naše oružane snage mogle bi uzvratiti samo kamenjem i letvama.

Hrvatska je ostala bez metaka, doznali smo prije nekoliko dana, i bojevih i manevarskih, takozvanih ćoraka. Svi su sanduci i redenici i okviri i cijevi, i duge i kratke, prazni.

Uzimate zdravo za gotovo da je sve u redu, ni nas ni našu zemlju nitko ne ugrožava, savršeno smo sigurni. Hrvatska vojska brani spokojnu građansku svakodnevicu i sretnije sutra najmlađih. Ali, klinac! Hrvatska vojska ništa ne brani

Nema ni za obranu države, a da i ne spominjemo neslužbenije zgode, ako vas, na primjer, na svadbi ponese pjesma i poželite ispaliti nekoliko komada u plafon ili ako u svome bračnom krevetu zateknete suprugu s najboljim prijateljem. Nema metaka ni da se, doslovno, ubiješ.

Da sutra treba pokopati kakvog generala ili ratnog junaka, počasni vod bi na groblju, umjesto uobičajenog plotuna, tek svečano škljocnuo u nebesa. Eventualno bi možda posudili kutiju streljiva od mjesnog lovačkog društva ili zločinačke organizacije.

Zapelo je, kažu, s javnom nabavom.

Raspisao se natječaj za metke, kao što se inače, po zakonu, mora raspisati kad god se državnim parama nešto kupuje, vojne vlasti su precizno navele sve što se traži, kalibar i količina, ali ta je antikorupcijska mjera, pogađate, samo zakomplicirala, unedogled razvukla kupovinu.

Da kakva mala postrojba visoko u planini neustrašivo brani naše granice i ponestaje joj streljiva, vjerojatno bi svi izginuli prije nego što bi im na položaj došlo novo.

“Gospodine satniče, požurite ako Boga znate”, zvali bi oni radiom u stožer, “neprijatelj nam uskače u rovove, a mi smo ostali samo na dva okvira po čovjeku”.

“Drž’te se, momci! Još samo malo, danas komisija otvara anonimne ponude”, kaže satnik.

Istina, momci skladno stupaju sa šmajserima na ramenima mrzovoljno gledajući preda se, namrčenih lica oprezno izviruju iz žbunja i s isukanim bajunetima urlaju jurišajući pašnjacima, no da ih kakav dušman stvarno napadne, da dođe stani-pani i maca na vratanca, naše oružane snage mogle bi uzvratiti samo kamenjem i letvama

“Najkasnije u idući četvrtak šaljemo metke, a danas ćemo vam spakirati suhih datula, komplet gedora i omekšivač za šarenu odjeću.”

No, došao i idući četvrtak, i petak, i subota, i nedjelja, a meci svejedno ne dolaze. U ponedjeljak zovu oni nevoljnici s čuke ponovno, da su odavno sve ispucali i još samo zašiljenim granama odbijaju nasrtaje, a stožer ih preklinje da ustraju još neko vijeme.

“Izabrali smo najpovoljniju ponudu, ali jedan se žalio, pa moramo ponoviti natječaj”, objašnjavaju.

“Umjesto metaka možemo vam poslati nešto kalorifera, napolitanke s limunom ili novi album Miroslava Škore.”

Vojna birokracija ugrozila je tako borbenu spremnost, zaštitu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske.

Raspisivali su natječaje jedan za drugim i redom ih poništavali jer je uvijek nečija ponuda bila nepotpuna, znate već kako to ide, mjesec za mjesecom nedostajala je nekakva krštenica, prijepis ocjena trećeg i četvrtog razreda srednje škole ili potvrda o nekažnjavanju, ili je tkogod bio u sukobu interesa, dok su skladišta municija bivala sve praznija, a kada vidite tko iza toga stoji, shvatit ćete da stvar nije slučajna, nego je sve to bio jedan zlokobni, mračni, veleizdajnički naum.

Nema ni za obranu države, a da i ne spominjemo neslužbenije zgode, ako vas, na primjer, na svadbi ponese pjesma i poželite ispaliti nekoliko komada u plafon ili ako u svome bračnom krevetu zateknete suprugu s najboljim prijateljem. Nema metaka ni da se, doslovno, ubiješ

Dakle, nekakvo poduzeće iz Zagreba ustrajno se žali i poništava vojne natječaje za nabavu, ali oni ustvari ne proizvode metke, nego su tek zastupnici jedne tvornice iz Užica.

Kad god naše oružane snage izaberu nečije tuđe streljivo, srpski ih zastupnici nekako onemoguće. Sitničavim prigovorima iscrpljuju naše hrabre vitezove sve dok oni sasvim ne izgube živce i psujući i narod i državu stanu razbijati svoje prazne, neupotrebljive puške o asfalt.

Da je pokojni Slobodan Milošević znao da može i tako, nikad mi neovisne i slobodne Hrvatske ne bismo vidjeli, a ne popunimo li uskoro zalihe municije, nećemo je još dugo ni gledati.

Pa, recite i sami, zar nije neke stvari jednostavno bolje ne znati?

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

    •  Nepismene poruke potencijalnih ubojica političara
    •  Zamalo je krunidba propala, ali se pojavio on, Grlić Radman!
    •  Lidija Bačić bila bi uspješnija ministrica od Branka Bačića
    •  Plenković živi isključivo od plaće? Ha, ha, ha, ha, ha...
    •  Želim živjeti u zemlji u kojoj će čistačice uzimati dva soma
    •  DORH-ov idiotizam koji će dugo biti teško nadmašiti
    •  Prelake i bespomoćne žrtve Maje Đerek
    •  Zašto naše übermensche vrijeđaju narodnjaci?
    •  Dan kada sam počeo cijeniti lezbijke i transrodne osobe
    •  Maji Đerek na isto dođe antikvarijat ili fast food

> Svi tekstovi ovog autora