novinarstvo s potpisom
U isto vrijeme kada se već 17 godina ustrajno predlaže i odgađa uvođenje poreza na nekretnine, Vlada premijera Plenkovića dariva Crkvu nekretninom u javnom vlasništvu (vilom Idola iz austrougarskih vremena na Verudeli u Puli).
Nedostatni prihodi proračuna središnje ili lokalne države mogli su se, umjesto nametanjem novih poreza (primjerice, na nekretnine), osiguravati i prihodima od gospodarenja najatraktivnijim nekretninama u javnom vlasništvu kao što je spomenuta vila darovana Crkvi.
Nedvojbeno je da su bilo kakvi proračunski prihodi središnjoj i lokalnoj državi nužni s obzirom na to da je Republika Hrvatska u bankrotu.
Sporno je, međutim, trebaju li se nužni prihodi namicati od poreza koje plaćaju isključivo građani ili prihode državnog proračuna treba znatnim dijelom osiguravati gospodarenjem imovinom u javnom vlasništvu i od prihoda od gospodarskog iskorištavanja hrvatskih prirodnih resursa, itd.
Dosad je tom Crkvi darovanom vilom Idola upravljao Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje.
Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje je, prema odluci Plenkovićeve Vlade, morao bez naknade prenijeti vlasništvo na vili Idola formalno na Republiku Hrvatsku, odnosno Ministarstvo tzv. državne imovine, da bi Republika Hrvatska, odnosno Ministarstvo tzv. državne imovine, potom tu vilu sa zemljištem i gospodarskom zgradom moglo darovati Porečko-pulskoj biskupiji.
Villa Idola je propadala, jer javni fond za mirovinsku i invalidsku zaštitu (tobože) ”nije imao novca” održavati i urediti je i, primjerice, iznajmljivati radi ostvarivanja prihoda za fond javne mirovinske i invalidske zaštite!?
Porečko-pulska biskupija, međutim, očigledno raspolaže potrebnim novcem za uređivanje i održavanje reprezentativnog objekta radi smještaja biskupijskih ureda (uređivanje i održavanje ukupno 5016 četvornih metara na adresi Veruda 63 u Puli).
Katolička Crkva, kao vjerska zajednica u Hrvatskoj, prema poreznim propisima smatra se neprofitnom ustanovom, ali poreze prema važećim propisima bi morala plaćati na svoje profitne djelatnosti.
Primjerice, Crkva bi morala plaćati poreze na prihode od naknada koje plaćaju roditelji za vjerske dječje vrtiće, na prihode od naknada za domove za stare, na prihode od najma stanova, na prihode od zakupa poslovnih prostora, na prihode od repetitora postavljenih na crkvenim zgradama, na prihode od zakupa obradivog zemljišta, šuma, prodaja nekretnina i pokretnina, itd.
A Crkva od 1994. godine, otkad je po tadašnjim i sadašnjim propisima trebala plaćati poreze na sve te prihode, uglavnom nije plaćala ništa (pogledati: ‘‘Katolička Crkva je najveći utajivač poreza”, objavljeno 21. veljače 2017. godine).
Pritom treba naglasiti da odgovornost zbog utajenih poreza u većoj mjeri treba pripisati dužnosnicima i službenicima Ministarstva financija koji su kao vjernici propuštali prema zakonu naplaćivati poreze Katoličkoj crkvi.
Nije Crkva jedina kojoj se na razne načine daruju prihodi od gospodarenja javnom imovinom, omogućuje izbjegavanje poreza ili nezakonito subvencioniraju djelatnosti javnim novcem, itd.
Primjerice, 25 godina obitelj i prijatelji vlasnika bankrotiranog koncerna Agrokor ništa nisu plaćali (is)korištavanje otoka Smokvica Vela pokraj Rogoznice. Ministarstvo financija je propustilo to ”dati na naplatu”, tako da je veći dio neplaćenih naknada za korištenje tog otoka pravno u zastari.
Ni Plenkovićeva, slično kao ni sve prethodne marionetske vlade, ne želi se trajno odreći mogućnosti arbirtrarne redistribucije narodnog dohotka (i darivanjem imovine u javnome vlasništvu) globalnim korporacijama ili najviše Katoličkoj crkvi i ostalim podobnima i povlaštenima.
U prijedlogu aktualnog zakona o ”ima/nema” poreza na nekretnine je i odredba prema kojoj u slučaju da se ne može utvrditi obveznik poreza na nekretninu država postaje vlasnik nekretnine!?
S obzirom na stanje tzv. vlasničkih knjiga realno je očekivati da korumpirane hrvatske vlasti za znatan dio najatraktivnijih nekretnina ”neće moći utvrditi tko je obveznik poreza na nekretnine”.
Ministar financija, prema odlukama domaćeg sudstva i kompromitiranog Europskog suda u Strasbourgu, smije uskratiti novinaru (hrvatskim obveznicima poreza) podatke o tome koliki su (javni?) prihodi državnog proračuna od koncesijskih i rudarskih naknada, primjerice, od eksploatacije prirodnog plina iz jadranskog podmorja i(li) od vađenja domaće nafte u Hrvatskoj ili od gospodarenja frekvencijama, itd., (voljan sam, ako ima zanimanja, objaviti te sramne presude).
Dužnosnici i službenici državne uprave zajedno sa sudstvom ustrajno sprečavaju informacije o proćerdanim prihodima od koncesijskih i rudarskih naknada.
Ako nema (dovoljno) novca za državni proračun, a nema s obzirom na bankrot Republike Hrvatske, i ako zbog toga treba uvoditi novi porez (na nekretnine), zašto vlade prihode od koncesijskih i rudarskih naknada i od gospodarskog iskorištavanja imovine u javnom vlasništvu ustrajno preusmjeravaju iz državnog proračuna?
Ponovimo još jednom: u Hrvatskoj se već aktivno provodi razvlašćivanje građana na nekretninama.
Samo na području Općinskog suda u Zagrebu bilo je 2016. godine zaprimljeno 10.800 ovrha na nekretninama, a prema najavi sudaca do kraja 2017. godine će ih biti zaprimljeno sigurno više od 15.000.
Istodobno je, prema službenim podacima, još uvijek više od 70 posto nekretnina u Hrvatskoj u vlasništvu građana.
U isto vrijeme u EU je stanje obrnuto – manje od 30 posto nekretnina je u vlasništvu građana.
Vlasništvo svojih građana na nekretninama raznim mjerama neke zemlje članice EU pokušavaju zaštititi, primjerice Danska i Malta (Danska kao članica EU, a Malta u još u pretpristupnim pregovorima s EU).
Hrvatska je u pregovorima za članstvo u EU ”dobila” kratak rok odgode obveze ozakonjivanja da svi građani EU mogu biti vlasnici nekretnina u Hrvatskoj.
No i prije isteka tog roka, zahvaljujući korupciji u sudstvu, osobito u zemljišno-knjižnim odjelima i u imovinskopravnim službama Ministarstva pravosuđa, stranci su temeljem nevjerodostojnih isprava ”upisivani” na najatraktivnije nekretnina u Hrvatskoj, najčešće na Jadranu.
Unatoč tome je, prema službenim podacima, još uvijek većina nekretnina u vlasništvu građana Hrvatske, koje je predsjednik Republike Hrvatske onako od milja nazivao ”stokom sitnog zuba”.
Takvo stanje vlasništva na nekretninama u Hrvatskoj je posljedica agrarne reforme, dodjela tzv. društvenih stanova (naknadno povlašteno otkupljenih) i činjenice da se zbog inflacije u Hrvatskoj u bivšem sustavu nije moglo štedjeti, pa je stanovništvo ulagalo u nekretnine (stanove, kuće, vikendice i sl.) kao praktično jedini mogući oblik štednje.
Na uvođenju poreza na nekretnine i u Europskoj komisiji se ustraje da bi se razvlastilo osiromašene hrvatske građane i da bi se potom najatraktivnije nekretnine i u privatnom vlasništvu u Hrvatskoj stavile u funkciju razvitka svjetske globalne ekonomije.
Ponovimo: porezi na nekretnine, ni kad je riječ o određivanju njihovih adresata, a ni kad je riječ o visini, odnosno stopama poreza uopće, ne vode računa o gospodarskom položaju ili mogućnostima vlasnika nekretnina.
Europska komisija uvođenjem novih poreza u Hrvatskoj i usporednim restrikcijama javne potrošnje (u javnoj zdravstvenoj zaštiti, mirovinskoj i invalidskoj zaštiti stanovništva, obrazovanju, znanosti, kulturi i sl.) nastoji odgoditi neizbježno vraćanje prihoda od gospodarenja hrvatskim prirodnim resursima i prihoda od imovine u javnom vlasništvu u državni proračun Republike Hrvatske.
Vjernici trebaju analizirati i kritički propitati ”glad za nekretninama i imovinom u javnom vlasništvu” kod dijela klera u svojim vjerskim zajednicama i zajedno sa svim ostalim (nepovlaštenim) obveznicima poreza ponašanje korumpiranih hrvatskih vlasti, kao i suodgovornosti vlastodržaca i klera zbog izbjegavanja i utajivanja poreza i pranja novca.
***
Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.
Pišite na [email protected], odnosno na [email protected] ili nazovite broj ++ 385 (0)98 484 355
***
Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici ”Autografova pučkobranitelja” odgovara autor.