Iskrivljena menadžerska etika i bijeg iz fotelje u fotelju

Mediji s pravom ne prestaju objelodanjivati nesposobnost odgovornih ministara vezanu za sanaciju šteta nakon dvaju potresa i alokaciju novaca iz Fonda solidarnosti EU-a namijenjenu za obnovu nastalu kao posljedicu potresa.

Nesposobnost mjerodavnih je iritantna, a još je iritantnija njihova ”sposobnost” otresati se odgovornosti, onako nonšalantno kao što se pas otresa buha.

Može se pretpostaviti, a građani to upravo očekuju: nesposobnjakovići se smjenjuju, no ne da bi odgovarali, nego da jednu dužnost zamijene drugom, podjednako dobrom, ako ne još i unosnijom.

Ne bih se čudila da najneučinkovitiji dužnosnici uskoro postanu menadžeri u privatnim poduzećima (pretpostavka da pojedinci idu u politiku jer u privatnim poduzećima ne bi mogli opstati, velika je zabluda).

Ne moram rabiti ni kondicional – upravo se to dogodilo nedavno, doduše ne u Hrvatskoj, nego u Austriji.

Doskorašnji savezni kancelar Sebastian Kurz je nakon svoje, ne sasvim dobrovoljne, ostavke u studenom 2021. godine javnosti poručio da je ”spoznao kako ga je rođenje sinčića podučilo da život pruža toliko lijepoga i vrijednoga i važnoga izvan politike”, pa su mnogi kancelara u ostavci već ”vidjeli” u šetnji s dječjim kolicima.

Međutim, koncem prošle godine osvanuo je kao global strategist iz Sillicon Valleya. Ondje se zaposlio u koncernu njemačko-američkog poduzetnika i ulagača u više multinacionalnih poduzeća Petera Thiela, višestrukog ulagača kontroverznog glasa, čijim se uslugama služe i obavještajne službe ne baš demokratskih država.

Ne bih se čudila da najneučinkovitiji dužnosnici uskoro postanu menadžeri u privatnim poduzećima (pretpostavka da pojedinci idu u politiku jer u privatnim poduzećima ne bi mogli opstati, velika je zabluda)

Menadžerski ugovor što ga je Sebastian Kurz potpisao sa svojim novim šefom, osigurao mu je posao težak pola milijuna dolara godišnje, za menadžerske poslove, za koje je u austrijskoj unutarnjoj i vanjskoj politici ostavio svojem nasljedniku hrpu ”razbijenog porculana”.

Za kancelarom Sebastianom otišao je, tek nekoliko dana poslije, njegov ministar financija, ostavljajući za sobom Ministarstvo financija u kaosu nesređenih platnih dokumenata o sumnjivim novčarskim transakcijama, ”naručenim” anketama i financijski potplaćenim sredstvima javnog komuniciranja.

I on se – pogađate – ubrzo našao kao menadžer u multinacionalnom koncernu, s višekratno višom plaćom.

Kakav je to svijet, u kojem političar, koji zataji i kao strateg i kao operativac, neposredno nakon takvog fijaska dobiva unosnu funkciju globalnog stratega i menadžera?

Kurzov novi poslodavac proslavio se kao prototip novih poduzetnika u svijetu digitalnih koncerna i ”vizionara”, kojima vrijednosti demokracije, pravo i poduzetnički moral predstavljaju nepotrebne sitnarije, koje samo sputavaju napredak.

Thiel predstavlja, neuvijeno kao rijetko tko u toj branši, vjeru da su koncerni neusporedivo učinkovitiji vladati državama od parlamenata, demokratskih poredaka, ustava i strpljivog usuglašavanja pluralističkih političkih stavova stranaka i nevladinih udruga.

”Karizmatične ličnosti” i njihova ostavština kao da se rugaju svima kojima su roditelji utuvili u glave da su stručnost, marljivost i savjesnost vrline koje nekoga preporučuju za iole zahtjevnije radno mjesto.

Navedeni primjeri dokazuju kako neki (ne svi) ne mogu biti ni toliko nesposobni ni toliko pokvareni, prefrigani, bestidni da im se još prilikom sramnog odlaska ne smiješi sreća i izdašna nagrada.

Od sada se pitam (a isto se pitaju mnogi ogorčeni i frustrirani): Što odlikuje suvremenog menadžera i globalnog stratega?

Mladost, šik odijevanje, elegantna vanjština, elokventnost… Iza ove fasade mogu se naći laktašenje, besramno kršenje zakona i postupci tik uz rub zakonitosti, vladanje radi moći i samo radi moći. Treba se, očito, znati, ”inscenirati”, tako da se obriše raskorak između privida i objelodanjene stvarnosti.

Jesmo li do sada naivno mislili da menadžeri moraju znati donositi odluke, provoditi ih i stajati uz njih, unatoč napadima i kritikama. Nažalost nova stvarnost pokazuje nešto sasvim drugo. Neodlučnost se samo ogrne plaštem populizma i bijega od osobne odgovornosti.

Zgražavanje javnosti zbog demografskog potopa sada je veliko, iako su građani svjesni da se ništa drugo nije moglo očekivati.

Svi oni koji su se spremali na odlazak iz zemlje i koji su se skrasili u inozemstvu, obrazložili su svoju odluku nemogućnošću da izgrade profesionalnu i obiteljsku budućnost zbog sustava ”veza i poznanstva”, stranačke i druge lojalnosti, nipošto ne znanjem, obrazovanjem i voljom za rad i napredovanjem.

Samo se političari još čudom čude i ne povezuju negativni trend s negativnom politikom, koju provodi negativna selekcija političara.

Kako je ministar graditeljstva rječito znao opravdavati svoj nerad i svoju nesposobnost!

Sustav koji pojedincima omogućava takav bijeg iz jedne fotelje u drugu bez osobne odgovornosti, u suštini je bolestan – i to bilo gdje. Za bolest sustava ne valja staviti na stupac srama samo politički sustav, nego i narod, jer on taj sustav svojim glasovima uspostavlja, omogućava, podupire.

Mediji s pravom ne prestaju objelodanjivati nesposobnost odgovornih ministara vezanu za sanaciju šteta nakon dvaju potresa i alokaciju novaca iz Fonda solidarnosti EU-a namijenjenu za obnovu nastalu kao posljedicu potresa

Lijek za tu bolest nije samo zamjena nesposobnih i neodgovornih ozbiljnim kandidatima, čvrstog karaktera i odlučnog stava, uravnoteženim i savjesnim nositeljima ovlasti. Jedino s takvim ministrima i dužnosnicima bilo bi moguće donijeti suvisle odluke, koje u kritičnim situacijama moraju biti nepopularne.

Menadžeri koji rade ono što im nalaže naziv, promišljeno odlučuju i vode posao, donose i neugodne mjere i stoje iza njih autoritetom svoje stručnosti i svojeg iskustva, ne uzdižu vlastitu taštinu, nego se vode sviješću za odgovornost.

Navest ću primjer, za one koji misle da takvih nema.

Mnogi mediji na europskoj razini ukazuju na Italiju, gdje je – unatoč gomili lijevih i desničarskih populista, bivši predsjednik Europske središnje banke, Mario Draghi uspio srediti kaotični sustav. I njegova nasljednica, sadašnja predsjednica ESB-a (ECB) Christine Lagarde, dostojanstveno kormilari tom ustanovom, kao što je prije pouzdano vodila Međunarodni monetarni fond.

Država, narod, glasači, suodgovorni su za potpuno iskrivljenu menadžersku etiku kakva vlada ne samo kod nekih poduzetnika, nego i kod političara.

Inteligentni i prosvjećeni građani i građanke, znaju ”pročitati” svoje političke predstavnike i razlučiti učinkovitost od glume, a moraju imati i građansku hrabrost inzistirati na odgovornosti. Međutim needucirani građani su potkupljivi i daju se lako zavesti.

Moram, na žalost, zaključiti da sve to nije ništa novo, nego, dapače, odvajkada poznato. Što učiniti? Napustiti svaku nadu ili s vremena na vrijeme, kad se nagomilaju frustracije u ljudima, nadati se da buhe u krznu nepodnošljivo gnjave i tjeraju na učinkovitije mjere.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora