Istina o NDH i Hitleru (1)

HITLEROVA NJEMAČKA, MUSSOLINIJEVA ITALIJA I USTAŠE DO DRUGOG SVJETSKOG RATA

Hrvatska stranka prava, jedva primjetna u Kraljevini SHS, čiji je skupštinski zastupnik u Beogradu od 1927. bio zagrebački pravnik dr. Ante Pavelić rodom iz Bradine kod Konjica, bila je nositelj ideja o hrvatskoj samostalnosti. Pravaši su držali da je jugoslavenska država nastala 1918. pogubna za hrvatski opstanak.

Ante Pavelić je iz Zagreba i zemlje otišao nakon uvođenja diktature kralja Aleksandra u siječnju 1929. U izbjeglištvu najprije u Sofiji s vodstvom Vnatrešnje makedonske revolucionarne organizacije (VMRO) Vanče Mihajlova zagovara otcjepljenje Hrvatske i Makedonije. Tamo sklapaju i ”Sofijsku deklaraciju” o zajedničkim revolucionarnim metodama borbe za nacionalne ciljeve (Jelić-Butić 1977.:20; Kisić-Kolanović 2002.:113-114).

Zbog toga je u Jugoslaviji Pavelić osuđen na smrt. Povukao se u Italiju, gdje njezinom fašističkom vodstvu predaje Promemoriju o spremnosti uklapanja Hrvatske u talijanski interesni krug u gospodarskom, političkom i vojnom pogledu.

Ustaški ustav objavljen je 1932. godine. U njemu se zaziva revolucija i oružani ustanak, a 1933. je u Načelima ustaškog pokreta Pavelić svoju ulogu izjednačio s totalitarnim vođama onodobne Europe. U budućoj Hrvatskoj samo Hrvati po krvi imat će pravo na odlučivanje

Pavelić je, također, obećao mogućnost revizije Rapallskog ugovora iz 1920., kojom je razgraničena Kraljevina SHS i Kraljevina Italija.

Oba kontakta bivšeg zastupnika u jugoslavenskoj skupštini bila su važna za hrvatsku budućnost. Najprije je Pavelić počeo okupljati emigrante, pa je uskoro osnovan Ustaša – hrvatska revolucionarn organizacija (UHRO) (Jelić-Butić 1977.:21).

Godinu dana kasnije formira se logor za obuku u Bovegnu (Brescia), a potom logor Lipari i neki drugi (Kisić-Kolanović 2002: 114-115). Ukupan broj okupljenih ustaša u Italiji brojao je tek nekoliko stotina ljudi. Punktovi su osnovani i u Berlinu, Belgiji, Latinskoj i Angoamerici, Madžarskoj, s posebno važnim logorom Janka Pusta kod Nagy Kanizse.

Ustaški ustav objavljen je 1932. godine. U njemu se zaziva revolucija i oružani ustanak, a 1933. je u Načelima ustaškog pokreta Pavelić svoju ulogu izjednačio s totalitarnim vođama onodobne Europe. U budućoj Hrvatskoj samo Hrvati po krvi imat će pravo na odlučivanje.

Diverzantske akcije ubačenih ustaša na prostoru Hrvatske nisu bile česte. Jedini ozbiljniji, mada beznadni i loše pripremljeni pokušaj podizanja ustanka dogodio se u Lici. Tamošnji glavni ustaški pouzdanik bio je odvjetnik Andrija Artuković, ali se on prije pokušaja napada na žandarmeriju u Brušanima povukao u talijanski Zadar.

Nezavisnu Državu Hrvatsku 10. je travnja proglasio Slavko Kvaternik, a Pavelić se 15. travnja 1941. preko Sušaka i Karlovca konačno vratio u Zagreb. Činjenica da je travanjskim ratom 1941. zamijenjena uglavnom posve nepopularna vlast Karađorđevića, komplicirala je odnose na prostoru NDH, a u prvo vrijeme i bitno odredila ponašanje dijela stanovništva

Akcija, u emigraciji nazivana Velebitskim (Ličkim) ustankom, izazvala je oštre reakcije vlasti (Matković 1994.:32-33). Ustaše su u Zagrebu 1933. pokušale atentat na kralja Aleksandra. U jesen 1934. atentatori pripremani u Madžarskoj prebačeni su u Francusku, gdje je član VMRO-a Veličko Kerin ubio je jugoslavenskog kralja i francuskog ministra vanjskih poslova Louisa Barthoua.

Italija je nakon toga morala internirati oko 500 ustaša na Liparima, a Pavelić je prebačen u Torino, a potom u Sienu. Stalno loši odnosi Beograda i Rima u vrijeme vlade Milana Stojadinovića 1937. popravili su se. Mussolini se privremeno, ali ne posve, riješio dotadašnjih suradnika.

Internirani, koji su ionako bili razmjerno pasivni, često su izgledali neuredno i podvojeno (Kisić-Kolanović 1997.:18-19). Kako se Beogradskim sporazumom Italija obvezala spriječiti ustaško djelovanje na svome prostoru, Kraljevina Jugoslavija imala je omogućiti povratak u zemlju onima koji to požele.

Promidžbeno i organizacijsko djelovanje ustaša u Hrvatskoj nakon toga jača. Mnogi se okupljaju oko Mile Budaka, Slavka Kvaternika i drugih (Isto:25; Matković 1994.:39). Ipak, riječ je bila o maloj i politički ne posebno utjecajnoj skupini.

Nakon što je u Kraljevini Jugoslaviji 27. ožujka 1941., kako se Kraljevina SHS zove od 1929., dva dana po pristupanju zemlje Trojnom paktu, izvršen prevrat i na vlast doveden Petar II Karađorđević umjesto namjesnika kneza Pavla, Hitler je započeo s provođenjem Poduhvata 25.

Nezavisna Država Hrvatska (1941.-1945.) bila je jedna od zemalja Novog poretka koji je u Europi stvarao Treći Reich. Nastala je u dogovoru dva totalitarna vođe, talijanskog Mussolinija i njemačkog Hitlera u svijetu u kojem su međudržavne veze bile najlakše usporedive s japanskom Dalekoistočnom koprosperitetnom sferom. Hitlera je prije svega zanimala puna njemačka vojna, gospodarska i rasna dominacija nad sjeverom i istokom kontinenta. Cilj je bio postaviti granicu Europe i Azije, a to je značilo između Slavena i Germana na crti koju će odrediti nadmoćnija, arijevska, rasa

Od 6. do 17. travnja njemačke, talijanske, mađarske i bugarske snage zemlju su podijelile. Vlada, zajedno s ministrima Hrvatima, članovima Hrvatske seljačke stranke, povukla pod okrilje Ujedinjenog Kraljevstva. Predsjednik HSS-a i potpredsjednik Vlade Vladko Maček vratio se u Hrvatsku, odbijajući ponude Nijemaca za stvaranjem hrvatske vlade. Maček je zapravo bio zadovoljan federalizacijom Jugoslavije i 1939. stvorenom Banovinom Hrvatskom.

Konačno, vjerovao je u konačni uspjeh liberalnih demokracija, pa onda i obnovu Jugoslavije. Tek tada je talijanski kandidat i vođa malobrojne ustaške emigracije Ante Pavelić došao u prvi plan.

Nezavisnu Državu Hrvatsku 10. je travnja proglasio Slavko Kvaternik, a Pavelić se 15. travnja 1941. preko Sušaka i Karlovca konačno vratio u Zagreb (Kisić-Kolanović 1997.:27-32; Jelić-Butić 1977.:61-82. Kvaternik je preko radija rekao: “Hrvatski narode! Božja providnost i volja našeg saveznika te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskog naroda i velika požrtvovnost našeg Poglavnika dr. Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu odredili su da danas, pred dan uskrsnuća Božjeg Sina uskrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska.”

Činjenica da je travanjskim ratom 1941. zamijenjena uglavnom posve nepopularna vlast Karađorđevića, komplicirala je odnose na prostoru NDH, a u prvo vrijeme i bitno odredila ponašanje dijela stanovništva.

Nezavisna Država Hrvatska (1941.-1945.) bila je jedna od zemalja Novog poretka koji je u Europi stvarao Treći Reich. Nastala je u dogovoru dva totalitarna vođe, talijanskog Mussolinija i njemačkog Hitlera u svijetu u kojem su međudržavne veze bile najlakše usporedive s japanskom Dalekoistočnom koprosperitetnom sferom.

Hitlera je prije svega zanimala puna njemačka vojna, gospodarska i rasna dominacija nad sjeverom i istokom kontinenta. Cilj je bio postaviti granicu Europe i Azije, a to je značilo između Slavena i Germana na crti koju će odrediti nadmoćnija, arijevska, rasa.

Granično područje Mittleeurope prema Balkanu, tamo gdje je na Jugoistok još primjetno djelovala Srednja Europa, bila su hrvatska i mađarska područja. Hitlerova politika prema Slavenima nije bila tako elaborirana kao prema Židovima, pa se prilagođavala prilikama i ratnoj sreći

Hitlerova Europa bila je područje odvojeno od stranih utjecaja – amerikanizacije, dolarskog imperijalizma i boljševizma Sovjetskog Saveza (Burleigh 2000.:426-428). Kako je istok kontinenta bio glavni pravac širenja, politika prema drugim Slavenima, bila je blaža.

Jugoistok Europe u njemačkim je planovima imao perifernu ulogu (Connelly 1999.:9, Ristović 1995.:169). Balkan je, kao uži prostor od Jugoistoka, bio simbol svega negativnog. Njegovi stanovnici u različitim su analizama, opisivani kao šizofreni, zagonetni, politički i biološki nestabilan čimbenik (Ristović 1995.:171. (Razmišljanja Ruperta von Schumachera).

Granično područje Mittleeurope prema Balkanu, tamo gdje je na Jugoistok još primjetno djelovala Srednja Europa, bila su hrvatska i mađarska područja (Isto:172). Hitlerova politika prema Slavenima nije bila tako elaborirana kao prema Židovima, pa se prilagođavala prilikama i ratnoj sreći.

Führer je imao duboke ograde prema mogućnosti njihove germanizacije i asimilacije, držeći da se to može primjeniti na prostor, nikada na ljude, ali su postojale iznimke. Bugari, Slovaci i Hrvati bili su saveznici, imali su najveći stupanj samostalnosti, pa su među Slavenima i bili na vrhu rasne ljestvice (Connelly 1999.:10, 19. Tako su primjerice Górale u Tatrama (Gorštaci, Gorales) smatrani sličnijim Južnim Slavenima, a ne Poljacima, pa i sličniji Bugarima, Slovencima i Hrvatima).

Stoga im je dopušteno i naglašavati vlastitu rasnu nadmoć. Tako je postupno jačala ideja da se neki Slaveni mogu asimilirati. Uz Čehe, bili su to prije svega Hrvati (Isto: 14, 17. Germanizacija Hrvata bila bi, držao je Hitler, posve opravdana s rasnog gledišta, ali ne i političkog).

Članak NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA U HITLEROVOM OSOVINSKOM SUSTAVU Prof.dr.sc. Tvrtka Jakovine sa Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu objavljen je u monografiji ”Spomen područje Jasenovac – Memorijalni muzej”, Jasenovac, 2006.

(Nastavlja se).

    •  Tvrtko Jakovina: Ime Budimira Lončara u svijetu nešto znači
    •  Pojasnimo Kolindi Grabar-Kitarović gdje je zapravo rođena
    •  Hrvata uskoro neće biti. Ubit će ih domoljubi.
    •  Slavko Goldstein je bio Krleža naše publicistike i izdavaštva
    •  Vrijeme je za trajnu pomirbu Srba i Hrvata
    •  Pojasnimo Kolindi Grabar-Kitarović gdje je zapravo rođena
    •  Bez osude ustaša nije moguće stvoriti modernu državu
    •  Hrvatska nikada nije bila zemlja meritokracije
    •  Tito – portret pobjednika
    •  Auschwitz, 70 godina kasnije

> Svi tekstovi ovog autora