novinarstvo s potpisom
”Ajmo, daj novac!” glasno je uzviknula nepoznata sredovječna pljačkašica prije nekoliko dana, držeći uperen pištolj u zaposlenika Hrvatske lutrije M. M. Kao u filmovima, pljačkašica je uspjela ukrasti gotovo desetak tisuća kuna i potom pobjeći kroz kvart u nepoznato.
Policija je odmah saznala kako je pljačkašica ”jače tjelesne građe, stara između 50 i 60 godina te plave prosijede kose”. U vrijeme lopovske operacije bila je odjevena u bež baloner. Opljačkani službenik koji se našao na njezinu nišanu izvijestio je policiju o toj spretnoj starijoj gospođi koja je izvela čin dostojan solidnih američkih trilera. Iako se na prvi pogled ova pljačka čini pomalo smiješnom, da ne kažemo bizarnom, jer umjesto krupnih muškaraca razbijačkog izgleda u kožnim jaknama kakve smo se naviknuli viđati u prikazima pljački banaka ili sportskih kladionica, ili pak običnih, malih ljudi koji izvedu pljačku tako šeprtljavo da ih odmah uhvate – jer tomu i nisu vični, sada su na scenu stupile i starije generacije.
Napadi, oružani, neoružani, ali fizički, otimanje torbi iz tramvaja, trganje zlatnih ogrlica s vrata žena koje samo prolaze ulicom, drske krađe automobila, upadi u poslovnice za otkup zlata, kladionice, pljačkaški uleti u banke usred bijela dana, i to unatoč zaštitarima… Sve su to crne vijesti koje sada već svakodnevno slušamo, o njima čitamo u medijima i gledamo ih na televiziji i još, čini se, ne vjerujemo da se to događa ovdje, oko nas, u našem gradu, u možda već sljedećoj ulici, ili onoj u kojoj i sami živimo. Kao da smo prihvatili da je razbojstvo nešto potpuno normalno, gotovo uobičajeno, no to, kažu eksperti, ponajviše psiholozi i sociolozi, nije ništa čudno u situacijama gospodarske krize i sveopćeg siromaštva, u kojemu se našla i Hrvatska. Možda čak i drastičnije od nekih drugih država u našem okružju samim time što je i naš standard bio viši. Stoga se čini da su i negativne, gotovo jezive posljedice još dublje….
Siromaštvo je poprimilo dramatične razmjere iako se trudimo prikriti ga. Ne volimo govoriti o tome kako više nema sredine; ostali su samo bogati (njih malo) i siromašni (svi mi ostali). Ovo je doista zemlja tužnih ljudi; država u kojoj se malo tko smije, osim ako nije na nekim stimulansima ili ima debeli konto u inozemnoj banci. Ne treba se čuditi tomu što policija bilježi sve više pljački; upada se u mjenjačnice, banke, trgovine, obijaju se bankomati… Nekoć je to bilo nezamislivo; imali smo standardne pljačke prolaznika, turista, nešto slično tomu, no nikada nismo bili suočeni s ovako teškim svakidašnjim kriminalnim djelima.
Hodali smo našim gradovima oduvijek najnormalnije, potpuno neopterećeni stalnim upozoravanjima roditelja ili prijatelja, koji su nas odmalena učili: ”Pazi kako hodaš!”, ”Ne idi tamo sam!”, ”Drži torbu zatvorenu!”, ”Ne gledaj pijancima u oči!”, ili nam davali slične dobronamjerne upute. Danas smo uplašeni; upozoravaju na to i mnogi psiholozi, zabrinuti zbog sveopćeg stanja nacije. Koja je malodušna, deprimirana, u strahu od sutrašnjeg dana, nove ovrhe, izbacivanja iz stana, gladi, isključivanja grijanja, struje… I što je najgore od svega, izgubili smo i nadu u bolju budućnost. I vjeru kako ćemo kad-tad ipak živjeti bolje. Nikada nije bilo teže živjeti; oni koji imaju stalan posao, u situaciji su da to ne smiju ni reći jer ih se odmah optužuje da žive na grbači poreznih obveznika. Oni koji nemaju stalan posao, sanjaju o njemu. Mnogi snatre kako bar dogurati do mirovine jer je ona koliko-toliko sigurna, a još do prije koju godinu pitali smo se kako umirovljenici uopće uspijevaju preživjeti s tim crkavicama.
Narod koji izgubi vjeru, izgubljen je. Ali kako je zadržati u zemlji u kojoj gotovo 300 000 građana ima blokirane račune, a više ih je od 2,5 milijuna u dopuštenome minusu? A ima nas samo 4,5 milijuna. Lako je izračunati stupanj naše sirotinje. Materijalno smo devastirani, nadajmo se da nismo takvi duhovno i u glavama. Jer ako jesmo, onda je to zaista kraj.