Jezik i nacionalizam

Snježana Kordić, ”Jezik i nacionalizam”, Durieux, Zagreb 2010. (uvez: tvrdi, 430 str.)

 

ZAŠTO KNJIGA NERVIRA HRVATSKE JEZIKOSLOVCE?

 

Snježana Kordić sa sobom je donijela petrificiranoj domicilnoj akademskoj hegemoniji toliko mrsko zrcalo. I što je s njime učinila? Postavila ga je pred lice nacionalnih mandarina znanja i znanosti. I što su ovi u zrcalu vidjeli? Sami sebe. Licima se viđeno nije dopalo.

 

Ono što posebno nervira dio hrvatskih jezikoslovaca jest opservacija Snježane Kordić da su oni sebe, zajedno s profesijom kojom se bave, jezikoslovljem, proglasili temeljem hrvatske države. A kad se, kako kaže Kordić u razgovoru s Biserom Fabrio, “lingvistički pokaže da oni nemaju što tražiti u tim temeljima, to im se, naravno, ne sviđa”.

 

Vezu između nacionalizma i jezika Kordić locira u činjenicu da su nacionalni poduzetnici i nacionalisti oportunisti koji su se perfidno presvukli u političku elitu na prostorima bivše Jugoslavije, prije nekoliko decenija, smišljeno započeli proizvodnju samostalnih država s “netočnim stavom da nacije ne mogu postojati niti imati samostalnu državu ako nemaju jezik različit od drugih nacija”.

Ono što posebno nervira dio hrvatskih jezikoslovaca jest opservacija Snježane Kordić da su oni sebe, zajedno s profesijom kojom se bave, jezikoslovljem, proglasili temeljem hrvatske države. A kad se, kako kaže Kordić u razgovoru s Biserom Fabrio, “lingvistički pokaže da oni nemaju što tražiti u tim temeljima, to im se, naravno, ne sviđa”

 

Tako su uvjerili i sebe i druge da govoreći hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski govorimo četiri strana jezika. No, budući da se govornici ta četiri strana jezika uzajamno skoro pa savršeno razumiju bez prevoditelja, nameću se pitanja koja i nisu neka: ili ti jezici nisu strani, ili su strani samo politički dok su lingvistički izričaji jednog policentričnog jezika, ili se svaki Hrvat, Srbin, Crnogorac i Bosanac rađa kao poliglot što bi moglo zanimati lingvističku eugeniku i jezičnu embriologiju.

 

Kritičari i sugovornici ove knjige medijskim markerom označavaju, recimo razliku u ulozi lektora u svijetu (a ta je rad na jasnoći teksta) i u nas (kreiranje liste za odstrel nehrvatskih riječi). Ističu činjenicu da jezik nije jamac postojanja i stabilnosti nacije korigirajući u nas uvriježeno vjerovanje da je nacionalna pripadnost govornika kriterij za nazivanje jezika… da jest bi li to važilo samo za nas, a ne za druge. Jer, kada bi nacionalna pripadnost govornika zaista bila kriterij za nazivanje jezika, kako bi bilo moguće biti Švicarac (bez švicarskog), Brazilac (bez brazilskog), Argentinac, Australac, Austrijanac, Vatikanac…

 

Svakome tko hladne glave i s minimumom intelektualnog poštenja za kojega objektivno istinito vjerujemo da treba biti ugrađeno u samo biće znanstvenika pročita ovu knjigu, bez obzira na mjesta koja, na način na koji su dosad u medijima, sugestibilnom i uglavnom marketinški tendencioznom opremom teksta, izdvajana kao “sporna” i skandalozna jer u pitanje dovode sveti grozd nacionalnih i identitetnih zabrana, jasno je da se radi o korektnom i poštenom znanstvenom radu iz pera i uma znanstvenice čiji je pristup predmetu znanosti lingvistike bezinteresan.

 

(Nikola Petković, Novi list, prilog Mediteran, br. 781, 5.9.2010., Rijeka).

 

 

POTRAŽNJA ZA KNJIGOM SNJEŽANE KORDIĆ NE JENJAVA

 

Ovakav znanstveni rad od presudne je važnosti za Hrvatsku, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru koje su u zadnjih dvadeset godina pale kao žrtve netočne ideje da je zasebni jezik preduvjet državnosti. Deviza “jedan jezik, jedan narod, jedna zemlja” prometnula se u zapadnobalkansku ideologiju, a da se uopće nije vodilo računa o tome da je najistaknutiji zagovornik te zamisli bio Adolf Hitler.

 

U protekle tri godine otkako je objavljena knjiga Jezik i nacionalizam o njoj se neprestano debatira kako među znanstvenicima tako i laicima. Citati iz Jezika i nacionalizma redovito se ukazuju u obliku Facebook statusa; o Snježani Kordić se raspravlja na kavama, u prolazu, u javnom prijevozu, a pristajanje uz njene ideje ili protivljenje istima koristi se kao momentalni indikator nečije političke opredijeljenosti čak i među ljudima koji o samom autoričinom radu ne znaju gotovo ništa.

Tako su uvjerili i sebe i druge da govoreći hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski govorimo četiri strana jezika. No, budući da se govornici ta četiri strana jezika uzajamno skoro pa savršeno razumiju bez prevoditelja, nameću se pitanja koja i nisu neka: ili ti jezici nisu strani, ili su strani samo politički dok su lingvistički izričaji jednog policentričnog jezika, ili se svaki Hrvat, Srbin, Crnogorac i Bosanac rađa kao poliglot što bi moglo zanimati lingvističku eugeniku i jezičnu embriologiju

 

Za jednog znanstvenika, usporediv odjek u javnosti predstavljao bi ultimativno zadovoljstvo. Međutim, kako to već biva kad nešto uđe u turbulentni opticaj naklapanja, mnogi koji barataju imenom Snježane Kordić posjeduju iskrivljenu sliku o njenom radu, a to je, treba naglasiti, logična posljedica ciljanog dezinformiranja javnosti o sadržaju knjige od strane samih jezikoslovaca u Hrvatskoj.

 

Redovito ponavljana neistina o Jeziku i nacionalizmu je da Kordić zahtijeva od običnih ljudi da jezik kojim govorimo nazivaju srpskohrvatski. To, jednostavno, nije točno jer autorica u knjizi opetovano naglašava da laici mogu zvati jezik kako god im drago. Osim toga, ime jezika uopće nije glavna tema ove knjige, nego je devedeset i osam posto sadržaja posvećeno drugim pitanjima. Isto tako, više od pola monografije autorica posvećuje pobijanju nacionalističkih ideja koje su kod nas već desetljećima prihvaćene zdravo za gotovo.

 

Razumno je pretpostaviti da će knjiga s vremenom postati obavezno štivo svakoga tko osjeća potrebu da se distancira od dva desetljeća krivotvorenja jezika i nacionalističkih laži. A tko zna, možda se Jezik i nacionalizam jednog dana nađe i u obaveznoj kroatističkoj lektiri.

 

Unatoč napadima (ili možda baš zahvaljujući njima) Jezik i nacionalizam doživio je izvanredan uspjeh u Hrvatskoj i u inozemstvu. Jedino glasan krik režimskih jezičara i određenih nacionalizmom zatrovanih novinara može kod neupućenih stvoriti dojam da je protivljenje idejama iznesenim u Jeziku i nacionalizmu raširenije nego što ustvari jest. Potražnja za knjigom ne jenjava, a sada se može i besplatno preuzeti s interneta jer se netko potrudio čitavu je skenirati.

 

U Jeziku i nacionalizmu, Snježana Kordić ne samo da se dokazala kao prvorazredna znanstvenica, već i kao vrlo dobar DJ koji od mnoštva probranih glasova lingvista i povjesničara uspijeva složiti harmoničnu cjelinu.

 

(Aleksandar Hut Kono, Zarez, br. 305, 17.3.2011. i br. 378. preuzeto sa portala tačno.net 10.3.2014, Zagreb).

 

 

HRABRO BAVLJENJE JUŽNOSLOVENSKIM JEZIČKO-POLITIKANTSKIM KONTROVERZAMA

 

Rijetko kad neka knjiga iz oblasti nauke o jeziku izazove pažnju i naučne i laičke javnosti u više država, raspiri strasti i polemike, osvrte, reagovanja, kritike i pohvale kao što je to izazvala knjiga “Jezik i nacionalizam” hrvatske lingvistkinje Snježane Kordić.

Ovakav znanstveni rad od presudne je važnosti za Hrvatsku, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru koje su u zadnjih dvadeset godina pale kao žrtve netočne ideje da je zasebni jezik preduvjet državnosti. Deviza “jedan jezik, jedan narod, jedna zemlja” prometnula se u zapadnobalkansku ideologiju, a da se uopće nije vodilo računa o tome da je najistaknutiji zagovornik te zamisli bio Adolf Hitler

 

Šta je to u knjizi Snježane Kordić  toliko “opasno” i šta ona zaista ruši? Zašto knjigu nazivaju “intelektualnim subverzivnim dinamitom” i zašto je izazivala tako burne i oprečne reakcije? Najprije, veoma intrigantna i osjetljiva tema kojom se knjiga bavi, a to je odnos između jezika i nacije, zatim, autorkino argumentovano i precizno razotkrivanje nacionalizma u jeziku, naučni metod koji koristi uz bogatu inostranu literaturu uz pomoć koje daje tako potreban pogled spolja, argumenti kojima dokazuje svoje stavove i razara mitove i falsifikate.

 

Knjiga je opasna po nacionalistička osinja gnijezda u četiri postjugoslovenske države jer nepristrano i ubjedljivo pokazuje kako se instrumentalizuje jezik za nacionalističke i političke ciljeve i kako se na osnovu falsifikovane prošlosti i mitova izgrađuje ideološki poželjna slika stvarnosti. Knjiga ruši zablude, laži i poluistine koje se javljaju u zvaničnoj jezičkoj politici i nacionalnoj lingvistici najprije u Hrvatskoj a onda i u drugim novonastalim državama. Ona je jednako razarajuća i opasna za hrvatski, srpski, bošnjački i crnogorski jezički nacionalizam jer razotkriva matricu po kojoj oni funkcionišu.

 

Optužuje hrvatske lingviste da uz podršku političkih krugova šire i forsiraju purizam, detaljno analizirajući propagandno-agitatorske strategije purista. Ukazuje na pogubne posljedice nacionalističke jezičke politike u Hrvatskoj koja dovodi do sveprisutne jezičke cenzure i smanjenja konkurentnosti jezika, zatim, ukazuje na uzroke nacionalističke jezičke politike i dokazuje da purizam nema podlogu u naučnom pristupu jeziku niti proizilazi iz samoga jezika, dakle suprotan je nauci, pa utoliko više čudi i zabrinjava činjenica što na čelu purističke jezičke politike u Hrvatskoj stoje neki njeni istaknuti lingvisti.

 

Snježana Kordić se u svojoj knjizi naučno, kritički i hrabro bavi južnoslovenskim jezičko-politikantskim kontroverzama. Niko prije nje nije tako ogolio i razotkrio vezu između nacionalizma i jezika na našim prostorima, niti upro prst na nacionaliste, posebno na “jezikoslovce” koji su se uhvatili u nacionalističko kolo, podržavajući netačan stav da nacije ne mogu postojati niti imati samostalnu državu ako nemaju jezik različit od drugih nacija. Oni su uvjerili i sebe i druge da govoreći bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski govore četiri strana jezika, tako su jezik i oni koji se njime bave postali temelj države, a taj položaj, naravno, vrlo je poželjan jer donosi privilegije, nagrade, novac i moć.

Redovito ponavljana neistina o Jeziku i nacionalizmu je da Kordić zahtijeva od običnih ljudi da jezik kojim govorimo nazivaju srpskohrvatski. To, jednostavno, nije točno jer autorica u knjizi opetovano naglašava da laici mogu zvati jezik kako god im drago

 

U ovoj dragocjenoj knjizi autorka još analizira i shvatanja južnoslovenskih autora pojmova nacionalnog identiteta, nacije, kulture, istorije, razotkriva zablude i falsifikate pozivajući se na inostranu literaturu i u nauci etablirane istine o tim fenomenima.

 

Naciju posmatra kao istorijski i identitetski proizvod oslanjajući se uglavnom na autore antiesencijaliste koji govore o naciji i o identitetu kao o kulturalnom i političkom konstruktu. Detaljno govori o nacionalizmu kao fenomenu koji je suprostavljen demokratiji, o mitovima na kojima počiva, o stereotipima, o tome ko i kako širi nacionalizam i ko se na njega odaziva i sl.

 

Matrica po kojoj funkcioniše ta patološka pojava tako je jasno predstavljena da je nacionalizam, nakon čitanje ove knjige, veoma lako prepoznati u svakom društvu, kao i opasnost od njega po demokratiju i sistem vrijednosti.

 

(Rajka Glušica, Vijesti, br. 5037, prilog Art, 7.4.2012., Podgorica).

 

 

BRILJANTNO NAPISANA KNJIGA KOJA NIJE POLEMIKA S PAMEĆU

 

Jezik i nacionalizam je briljantno napisana knjiga, u koju je uložen ne samo ogroman rad i fascinantna aparatura i akribija, a takođe i autorsko delo naučnice toliko suverene, nadmoćne i sigurne u svojoj “zoni kretanja” da sebi može da dopusti i savršeno jasan stil.

Knjiga je opasna po nacionalistička osinja gnijezda u četiri postjugoslovenske države jer nepristrano i ubjedljivo pokazuje kako se instrumentalizuje jezik za nacionalističke i političke ciljeve i kako se na osnovu falsifikovane prošlosti i mitova izgrađuje ideološki poželjna slika stvarnosti

 

Snježana Kordić paranaučna bajanja te vrste razvejava sloj po sloj dok od njih ne ostane doslovno ništa, tj. dok se ne svedu na svoju suštinu. Njena je argumentacija lingvistička, uz veoma izobilno (neki smatraju i preobilno, no ne bih rekao da je tako) citiranje relevantnih stručnjaka iz “spoljnog sveta” koji su se kritički i analitički bavili južnoslovenskim jezičko-politikantskim kontroverzama. No, važno je napomenuti da se autorka ne utiče nekakvom lingvističkom fah-idiotizmu, jer dobro shvata – i precizno dokazuje – da pitanje kojim se bavi i nije inherentno lingvističko, nego je zapravo političko pitanje loše i ovlašno maskirano u “jezikoslovlje”.

 

Pa se otuda, tek naizgled paradoksalno, zarad odbrane same struke mora zahvatiti mnogo šire od strogo “stručnih” pitanja.

 

I zato se S. K. poduhvata istraživanja i sublimiranja istorijskih, političkih i kulturnih uzora i korena fenomena jezičkog purizma (povlačeći više nego zanimljive paralele sa nacističkim purizmom), kao i možda dugotrajno najkobnije od svih mistifikacija “na ovim prostorima”: one po kojoj su nacija, država i jezik srasli i neodvojivi, tj. da svaka ljudska zajednica koja sebe poima kao narod iliti naciju mora imati ne samo “svoju” državu (već to nema mnogo veze sa svarnošću ovog sveta), nego i “svoj” jezik, i nazivom i “sadržajem” drugačiji i zaseban od svih ostalih.

 

To je fundament dominantne identitetske politike, hrvatske i ne samo hrvatske, i baš taj svesno isprovociran čeoni sudar s njim ono je što je možda i najteži “greh” Snježane Kordić.

Jezik i nacionalizam je briljantno napisana knjiga, u koju je uložen ne samo ogroman rad i fascinantna aparatura i akribija, a takođe i autorsko delo naučnice toliko suverene, nadmoćne i sigurne u svojoj “zoni kretanja” da sebi može da dopusti i savršeno jasan stil

 

Autorka razgrađuje ove teze služeći se najreprezentativnijim mogućim primerima, poput policentričnosti engleskog (britanski, irski, severnoamerički, australski etc.) ili nemačkog jezika (nemački, austrijski, švajcarski), holandskog (nizozemski i flamanski) ili pak španskog, koji se u “matici” nesumnjivo razlikuje od onog u latinoameričkim državama, kao što se i njegove varijante u tim državama međusobno razlikuju, a opet – sve je to bazično jedan jezik jednog naziva.

 

A zašto je jedan, a ne dva, šest ili četrdeset i tri? Naprosto zato što se njegova bazična “jednost” dokazuje na niz relevantnih i neoborivih načina, pre svega kriterijumom međusobne razumljivosti. U lingvistici se smatra da međusobna razumljivost između različitih govornika dostiže stepen kada se može govoriti o istom jeziku onda kada ova prelazi 70, 75, ili po “najstrožim” autorima 85 odsto. U slučaju Srba, Hrvata, Bosanaca i Crnogoraca međusobna razumljivost četiriju standardnih varijanti znatno je viša, tj. jednaka je ili gotovo jednaka stoodstotnoj.

 

Pametnome dosta, ali Jezik i nacionalizam ionako nije polemika s pameću.

 

(Teofil Pančić, Vreme, br. 1037, 18.11.2010., Beograd).

 

 

 

Crtice o autorici:

 

Snježana Kordić, lingvist, predavala je petnaestak godina na fakultetima u Njemačkoj: u Frankfurtu, Bochumu, Münsteru i Berlinu. U Njemačkoj je i habilitirala 2002., a prethodno je završila postdiplomski studij lingvističke kroatistike i doktorirala 1993. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je bila i zaposlena na Odsjeku za kroatistiku od 1991. do 1995. Objavila je više znanstvenih knjiga koje su prevedene na engleski, njemački ili španjolski. Uz to je objavila i 150 drugih lingvističkih radova na raznim jezicima.

    •  Život i djelo kardinala Franje Kuharića
    •  Promišljanje o rimskom biskupu u okviru zajedništva krščana
    •  Nina Simone: Roman
    •  Knjiga mojih života
    •  Gabrijela ne smije umrijeti
    •  Alikvot
    •  Aktovka
    •  Standardni jezici i sociolekti u 21. stoljeću
    •  Sarina druga ljubav
    •  Narodni preporod u Istri (1860 – 1907)

> Svi tekstovi ovog autora