Kada te nastoje ostaviti bez doma i bez domovine

Ne znam kako se to moglo dogoditi, ali promakla mi je vijest da je prije više od mjesec dana umro jedan od mojih istinskih junaka, čiji me život prije dvanaest godina naveo na pisanje romana “Vjetrogonja Babukić i njegovo doba”. Vijest je, istina, prenijela Hina, objavljena je na mnogim domaćim informativnim portalima, ali čini se da ih ja, u skladu s kugom digitalne ere, vrlo površno čitam.

U novinama, pak, nisam našao ništa o smrti Mehrana Karimija Naserija. Vjerojatno u Hrvatskoj nitko nije ništa napisao mimo te, uostalom vrlo traljavo sastavljene, Hinine vijesti. Tako da sam tek u prošlu subotu, kada u pothodniku Glavnog željezničkog kolodvora kupujem srpske tjednike, ljubljansko Delo i Politiku s kulturnim dodatkom, u Vremenu pročitao uzorno sastavljen izvještaj Milana Miloševića o životu i o životnom fenomenu Mehrana Karimija Naserija.

Rođen 1945, u situiranoj obitelji liječnika zaposlenog pri Anglo-iranskoj naftnoj kompaniji, iz koje će kasnije nastati British Petroleum, imao je dvadeset i osam kada je, navodno, prvi put putovao u Europu, u Veliku Britaniju, da na Sveučilištu Bradford studira jugoslavistiku. Podatak je to u koji se, vjerojatno, bez zadrške može vjerovati, kao i to da Mehran Karimi Naseri ima četiri brata i dvije sestre, koji su redom visokoobrazovani ljudi.

Žive u Teheranu, osim sestre koja je bila stomatologinja u Luksemburgu. Postoji verzija, koju nudi njegov životopisac iz londonskog Guardiana, da je život iranskoga mladića počeo poprimati fantastične elemente kada je 1973. pao na nekom ispitu u Bradfordu. Taj ga je poraz distancirao od obitelji, za razliku od njih se osjetio neuspješnim. Ali možda je bilo drukčije, možda nikakvog ispita nikad nije ni bilo.

Mehran Karimi Naseri najprije je tvrdio da je 1977, zbog sudjelovanja u protestima protiv šaha Reze Pahlavija, bio zatvoren, mučen i protjeran iz Irana, te da mu je oduzeto državljanstvo. Novinar Guardiana pronašao je svjedoke koji su potvrdili da je Mehran te 1977. ispitivan, zajedno s još dvadesetak studenata, ali da je nakon toga pušten. To su bile jako važne stvari u vrijeme kada je, osamdesetih godina, lutao Europom tražeći negdje azil. Dobio ga je u Belgiji, proveo tamo nekoliko godina, ali je onda nakanio da preko Francuske uđe u Veliku Britaniju.

Kako takvo što nije bilo moguće s izbjegličkim papirima druge europske zemlje, Mehran Karimi Naseri odlučio je izgubiti svoje dokumente u pariškom metrou. I onda je, kao osoba bez papira, dopao francuskog zatvora, pod optužbom za ilegalni ulazak u zemlju.

Nakon nekog vremena su ga, naravno, morali osloboditi, ali nisu znali što će s njim, jer nisu imali nepobitnih dokaza tko je on uopće, tako da je iskoristio priliku pa se u vrijeme kada još nisu postojale tako striktne aerodromske kontrole uspio bez ijednog papira probiti na aerodrom, kupiti avionsku kartu i ukrcati se u zrakoplov za London, i stići sve do Heathrowa, odakle su ga ekspresno vratili u Pariz, na Aerodrom Charles de Gaulle. Bio je 26. kolovoz 1988, bile su mu četrdeset i tri godine, i tek tada započela je prava njegova životna priča.

Mehran Karimi Naseri će u limbu, u čistilištu, u međuprostoru svjetova, u prizemlju Terminala 1 Aerodroma Charles de Gaule, živjeti sljedećih osamnaest godina, sve do srpnja 2006. Njegov dom bila je neudobna i uska crvena klupa, na kojoj su bile naslagane kutije, kuferi i najlonske vrećice sa svim onim što je posjedovao.

Svaki čovjek na svijetu ima materijalnu osnovicu svoga života: uspomene, predmete, dom. Na tome temelji svoju prisutnost u svijetu, dostojanstvo, te na neki način ljudskost. Mehran Karimi Naseri je, bilježe izvještaji, odavno to pamtim, pa ponovo čitam u Miloševićevom članku u Vremenu, posjedovao: veći broj uglavnom džepnih izdanja trivijalne beletristike kakvu putnici čitaju po avionima i aerodromima, koja je dobio na dar od dobrih putnika, impresivnu kolekciju upotrijebljenih slamčica iz McDonald’sa, u kojemu se svakodnevno hranio, razglednice i pisma ljudi iz cijeloga svijeta, pomno organizirane u privatnu arhivu, te već oko 10.000 stranica rukom ispisivanog osobnog dnevnika, koji je pažljivo vodio, bilježeći upravo svaku životnu pojedinost, od tog petka, 26. kolovoza 1988, kada je prvi put stupio na Aerodrom Charles de Gaulle, vjerojatno s mišlju da baš i nema sreće jer je petak, pa sve do ponedjeljka, prvoga radnog dana, neće moći van.

Bio je vrlo uredan čovjek, to je morao biti, jer kako bi drukčije održavao dom na toj uskoj crvenoj klupi.

Budio se svakoga jutra u pola šest, prije nego što započne prva aerodromska špica. Brijao se u muškom zahodu, prao robu, radio sve što rade i drugi ljudi. Uredan i čist, bio je od one gospode kojoj nikakve životne prilike ne mogu narušiti integritet. U prvo je vrijeme imao odvjetnika, koji se prilično agresivno i glasno borio za njegova prava, te protiv birokratske bezdušnosti državnih administracija. Uspjelo mu je, međutim, samo to da Mehranovu stvar učini javnom.

Tako se o njemu počelo pisati, davao je intervjue, opčinjavao novinare i pisce svojim savršenim unutarnjim mirom. Izašle su neke knjige, snimljeni su filmovi, a Steven Spielberg otkupio je prava na njegovu priču. Nikad se pouzdano nije saznalo koliko je Mehran Karimi Naseri dobio. Vjerojatno tristotinjak tisuća dolara.

Spielberg će, u filmu “Terminal”, snimiti neku svoju posthladnoratovsku maštariju, bježeći od Mehranove sudbine glavom bez obzira, ali Spielbergov će novac biti od presudne važnosti u stvarnoj njegovoj životnoj priči: od tog će novca živjeti sve do smrti. Deponirao ga je u poštanskoj banci, na aerodromu.

Nakon što su ga dovoljno dugo držali u stanju izvan svakoga građanskog statusa, nakon što je već postao slavan, pa je po njemu čak skladana i jedna opera, europske vlade su Mehrana Karimija Naserija poželjele skinuti sa savjesti. Najprije belgijska, a nekoliko godina zatim i francuska.

Najprije su mu nudili nešto drugo od onoga što je on tražio, da bi mu godinama zatim ponudili sve, samo neka se pomakne s Terminala 1. No, Mehran je tada promijenio priču. Svoju biografiju i identitet mijenjao je onako kako su se transformirale njihove ponude. Pokušavao ih je izbjeći.

On nije bio ni patološki lažljivac, ni mistifikator, nije patio od minhauzenovskog sindroma, nego je samo pokušavao sačuvati svoju intimu, zaštititi privatnost i svoj način života. A nakon što dugo živiš na nekom mjestu, recimo na toj crvenoj klupici, koliko god to mjesto bilo nekomforno i koliko god se nedostojanstvenim činio tvoj položaj, to mjesto ti postaje dom, a ponekad i domovina.

Nastojeći ih odbiti, Mehran Karmi Naseri osporio je cjelokupnu svoju biografiju, pa je rekao da njegova mati nije nikakva teheranska domaćica, kao što je ranije bilo riječi, niti je medicinska sestra, što će biti kasnije verzija, nego je njegova mati iz Škotske, on je napola Škot, podrijetlom iz bolje kuće, te se ustvari zove sir Alfred Mehran.

Tu je iskoristio banalnu prepisivačku pogrešku nekoga britanskog činovnika iz beskonačnih prepiski oko njegova statusa, koji ga je, očito spajajući dva različita teksta i dva imena, nazvao Alfredom Mehranom. Insistirao je da je Alfred Mehran, i da ga je britanska vlada dužna repatrijatizirati, vratiti ga kući, omogućiti mu pravo britanskog državljanina i građanina, jer je, vjerujem, znao da Britanci, ipak, to nikad neće učiniti. Svojedobno, Mehran Karimi Naseri zaglavio je na aerodromu Charles de Gaulle samo zato što je očajnički želio stići do Velike Britanije.

Nakon što je na aerodromu pronašao svoj dom i na neki način proveo život, jedino što mu je bilo važno bilo je da mu taj dom ne oduzmu. Neobično je kako to ljudi teško razumiju. I neobično je kako ne shvaćaju da između njihovih domovina i jedne crvene klupice na pariškom aerodromu ne postoji ona bitna, supstancijalna razlika.

Aerodromski liječnik je 1999, kada je postajalo jasno da se Mehran pokušava zaštititi od naglo probuđene empatije europskih birokrata, prilično precizno dijagnosticirao Mehranovo metalno stanje. Ono je “ovdje fosilizirano”. No, nije li upravo to precizna definicija svakog identiteta, domovinstva, bivanja u nekoj kulturi?

Mehran Karimi Naseri vjerojatno se razbolio od suhoga ventilacijskog zraka. U srpnju 2006. prebačen je u bolnicu. Zatim se od siječnja 2007. o njemu brinula aerodromska ispostava Crvenog križa. Potom je nekoliko tjedana boravio u aerodromskom hotelu, da bi 6. ožujka 2007. bio smješten u prihvatilište za beskućnike u Parizu. Nekoliko tjedana prije smrti, rujna 2022. vratio se na Charles de Gaulle. Kažu da ga je blagonaklono osoblje zvalo Lord.

Vratio se da kući umre, i umro je pogođen srčanim udarom, oko podne, 12. studenog. Kažu da mu je od Spielbergova honorara bilo ostalo još nekoliko tisuća eura. Dobri građani umiju razgoditi novce za život.

(Nije dopušteno prenijeti ovaj sadržaj bez autorove privole. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Mehran Karimi Naseri i kako se zaštititi od onih koji te nastoje ostaviti bez doma i bez domovine).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora