autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Kako sam poželio biti Islanđanin

AUTOR: Drago Pilsel / 05.07.2016.

Drago Pilsel

Island je otpao. Vikinzi su zaustavljeni od Francuza. Otočna državica, premda smo mnogi time sanjali, neće pobjediti na Euro onako kako je Leicester pobijedio na Premier ligi.

Međutim, ta je reprezentacija zadobila poštovanje i zahvalnost svih istinskih ljubitelja nogometa i sporta kao takvog.

Francuska je riješila utakmicu u prvom poluvremenu: 4-0, ali Island se nije predavao. Bilo je fantastično vidjeti kako su se borili do kraja. Zabili su dva lijepa gola i natjerali su Francuze da se brane, hej, kod 5-2!

Uživao sam samo gledajući kako je Gunnarsson kao iz topa bacao lopte sa linije do kaznenog prostora. Fenomenalno su igrali.

I pazite ovo: kod tog rezultata, 5-2, kada bi Hrvati možda rušili sve pred sobom i dogovarali građanski rat po povratku kući, Islanđani su pucali od ponosa i veselja. Osobito je to bilo vidljivo na tribinama: egzemplarno, ztravstveno i korektno navijanje – niti jedan eksces. Nije bilo problema niti kada im je sudac ukrao penal nakon očitog igranja rukom Francuskog igrača u kaznenom prostoru.

U nedjelju navečer sam pogriješio jer sam na Facebooku nakon prvog poluvremena napisao da mi je žao Islanđana jer su ih tada Francuzi bili ”izmasakrirali”. Krivo, Drago, krivo! Jer istina je ova: ne pobjeđuje samo onaj tko zabije više golova, već onaj tko to radi s klasom, humano, s dostojanstvom, pošteno, koji srcem ostavlja ne terenu

Igrači su bili pravi sportsmeni, publika pak ono što se traži: odraz jedne vesele nacije do sada više poznatija po rukometu ali koja je od nogometa učinila nacionalni projekt. U svakoj sredini postoje hale za oko 7.000 gledatelja, bez obzira na veličinu mjesta ili grada (u zemlji koja je po broju stanovnika malo veća od Splita s okolinom na potezu od Trogira do Omiša), primjer ravnopravnosti i demokracije. Vrhunac poštenja, vizionarstva i posvećenosti.

Island je sve ono što Hrvatska nije ali može postati.

Zapamtimo ove ljude, ustanimo, plješćimo im i zahvalimo: spasili su prvenstvo.

Pobjednika se traži nakon ogleda Francuske i Njemačke, te Portugala i Walesa. Po meni trebali bismo ga očekivati u finalu između Njemačke i Walesa, ali, eto, ne odlučujem, samo navijam, za Njemačku.

U nedjelju navečer sam pogriješio jer sam na Facebooku nakon prvog poluvremena napisao da mi je žao Islanđana jer su ih tada Francuzi bili ”izmasakrirali”. Krivo, Drago, krivo! Jer istina je ova: ne pobjeđuje samo onaj tko zabije više golova, već i onaj tko to radi otmjeno, humano, s dostojanstvom, pošteno, koji srce ostavlja ne terenu.

U nedjelju navečer sam bio odveč zaposlen (dovršavajući moju kolumnu Democroacia) da se saberem i dodatno nešto napišem o utakmici Francuska-Island ali sam otišao u krevet maštajući kako se uopće ne bih žalio da me presele na Island kao jedan od tih veselih ljudi.

Dabome, to uopće ne bi bilo loše u odnosu na stvarnost u kojoj živim: s Kolindom, Mamićem, Šukerom, Čačićem, Bujancem… Ma, fuj.

Još tekstova ovog autora: