Kako smo prije 30 godina izbjegli podjelu BiH

Prije 30 godina, 6. februara 1994. godine, u Sarajevu je održan Sabor Hrvata Bosne i Hercegovine. To je bio prvi veliki skup Hrvata u samom ratu, organiziran izvan kontrole već formirane Herceg-Bosne, koja je bila paradržavna tvorevina HDZ-a BiH i Franje Tuđmana.

Cilj Sabora je bio delegitimirati Herceg-Bosnu kao jedinog političkog predstavnika Hrvata BiH i afirmirati istinski hrvatski interes u BiH koji je bio izvan bilo kakve hrvatske paradržavne tvorevine. Taj interes je slijedio referendumsko opredjeljenje hrvatskog naroda u BiH za nezavisnu, suverenu i cjelovitu državu.

Općom voljom Hrvata BiH faktički je izglasana nezavisnost države od tadašnje zajedničke države Jugoslavije i njenog vlastodršca Miloševića, izglasan je suverenitet države i teritorijalna cjelovitost, tj. državna vlast BiH je bila jedina moć u državi, teritorija je bila neotuđiva i nedjeljiva.

U jesen 1993. godine i početkom 1994. dovršavani su tzv. mirovni pregovori o BiH u Genevi koje su vodili lord Owen i T. Stoltenberg. Suština plana je bila podjela BiH na tri nacionalne republike – Unija tri republike. Ova Unija je faktički i politički bila samo prelazno rješenje do konačne podjele države na tri dijela.

Rješenje je odudaralo od postojećeg stanja u državi zahvaćenoj agresijom utoliko što je uz već formiranu Herceg-Bosnu i Republiku Srpsku trebalo legalizirati i bošnjačku nacionalnu državu na teritoriji koju je kontrolirala Armija BiH.

Pošto je taj sporazum od početka pregovora bio usmjeren idejom podjele države, u velikoj mjeri rat se vodio za teritoriju – svaka buduća etnička državica nastojala je sebi osigurati što veći prostor. Već u januaru 1994. godine paket podjele je bio dovršen i čekao na ženevskom stolu kod lorda Owena i Stoltenberga na potpisivanje. Potpis se očekivao 9. februara.

Paralelno s ovim pregovorima, u pozadini ratnih zbivanja i velike političko-vojne kampanje koju je vodio predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman preko Herceg-Bosne, veliki dio bosanskohercegovačkih Hrvata vodio je svoju kampanju s ciljem da se osujeti podjela države. Taj cilj je bio neostvariv bez delegitimiranja Herceg-Bosne. Zadatak je bio utopijski jer je stanje na terenu bilo gotovo neprobojno – vojske su cementirale podjelu.

Međutim, hrvatske institucije u Sarajevu i centralnoj Bosni, te one koje su se već formirale u izbjeglištvu, organizirale su se i tražile političku opciju izvan tog stanja. To je bila velika grupacija i institucija i pojedinaca – Franjevačka provincija Bosna srebrena, Nadbiskupija sarajevska, Hrvatska seljačka stranka (formirana početkom aprila 1993. godine), Hrvatsko kulturno društvo Napredak (koje je okupljalo u svojim udrugama gotovo sve sarajevske intelektualce i one u izbjeglištvu), hrvatske izbjegličke organizacije u Hrvatskoj i evropskim zemljama, dio hrvatske dijaspore u svijetu, posebno intelektualci i biznismeni u Americi, humanitarna društva Caritas i Kruh sv. Ante, čak i sarajevski HDZ, koji je bio odsječen od centrale u Grudama.

Koordinaciju ovih institucija i pojedinaca preuzeo je na sebe Hrvatski koordinacijski odbor (HKO), koji je formiran s tom svrhom. Krajnji cilj svih aktivnosti je bio održati veliki hrvatski skup – Sabor u opkoljenom Sarajevu i upozoriti cijeli svijet da je većina Hrvata BiH i hrvatsko-katoličkih institucija protiv podjele države i formiranja etničkih državica.

Zadatak je izgledao neostvariv u tadašnjoj ratnoj situaciju. Trebalo je dovesti u Sarajevo delegate iz cijelog svijeta, iz izbjegličkih organizacija i konačno iz BiH ispresijecane ratnim punktovima. Pored toga, trebalo je dati do znanja da ne prihvaćamo ženevski paket podjele koji je čekao na ratificiranje i koji su već bili prihvatili svi akteri rata u BiH, uključujući i Aliju Izetbegovića.

Nesebičnu i sveobuhvatnu pomoć u organizaciji skupa, a to znači u prebacivanju delegata Sabora iz SAD-a, Evrope i Hrvatske, dao je tadašnji šef UNHCR-a u Sarajevu, pokojni Sergio de Mello (poginuo u istoj takvoj misiji 2003. u Bagdadu).

Na organizatorima Sabora je bilo samo dati destinacije s kojih je trebalo avionima prebaciti delegate u Sarajevo i dati imena delegata na svakoj destinaciji (iz Hrvatske su bili Split i Zagreb, iz Evrope Frankfurt, na koji su se vezali i delegati iz SAD-a). Ova misija je u ratu gotovo bila nemoguća.

Zahvaljujući De Mellu, ipak je ostvarena, avionske linije su uspostavljene, aerodromi su bili na raspolaganju. Teže je bilo osigurati našim ljudima iz tuzlanske regije i srednje Bosne dolazak u opkoljeno Sarajevo. Oni jednostavno nisu mogli probiti blokadu, došli su do Zenice i tu se organizirali, pratili Sabor preko centra veze koji je uspostavljen za tu svrhu.

Organizatori Sabora su imali dodatni problem – kako osigurati što uvjerljiviji i opsežniji legitimitet Saboru, kako mu dati značaj stvarnog, a ne fiktivnog predstavništva Hrvata BiH.

To se postiglo tako što su se organizirali prethodno sabori Hrvata Posavine, srednje Bosne i Krajine u Slavonskom Brodu i Zagrebu. Ti su sabori okupili gotovo sve izbjegličke organizacije koje su se u Hrvatskoj formirale i koje su održavale vezu sa svojim zemljacima u evropskim državama.

Tako se faktički okupila cijela hrvatska populacija koja je bila izvan Herceg-Bosne i koja nije podržavala ovu paradržavnu tvorevinu.

Također, bilo je važno za Sabor osigurati podršku hrvatske opozicije koja nije podržavala politiku Franje Tuđmana prema BiH. Predstavnici gotovo svih opozicijski stranaka iz Hrvatske su došli u Sarajevo. Dakle, potpuni politički i narodni legitimitet je osiguran.

Sabor je zakazan i održan 6. februara 1994. godine, tri dana pred očekivano potpisivanje podjele države u Genevi, pred lordom Owenom i Stoltenbergom. U kongresnoj dvorani hotela Holiday Inn okupilo se oko 400 delegata Sabora, plus oni koji su ostali u Zenici i s distance sudjelovali u njemu.

Sabor je usvojio nekoliko ključnih i može se slobodno reći povijesnih dokumenata: usvojena je Deklaracija kao politički dokument, usvojen je koncept federalizacije BiH s kantonima kao federalnim jedinicama,

Odluka o sudjelovanju u vlasti Republike BiH (funkcioneri HDZ-a koji su sudjelovali u toj vlasti napustili su svoje pozicije, uključujući i članove Predsjedništva), Odluka da se prekinu ženevski pregovori o podjeli države i otvori novi mirovni proces.

Deklaracija i federalno uređenje su bili ključni dokumenti, veoma jasni i precizni.

Deklaracija se poziva na volju hrvatskog naroda iskazanu na referendumu kojom se potvrđuje da su državna cjelovitost, neovisnost i suverenitet vitalni interes hrvatskog naroda, što je dobilo potvrdu međunarodnim priznanjem.

Deklaracija Sabor proglašava vrhovnim političkim predstavničkim tijelom hrvatskog naroda u BiH i formira Hrvatsko narodno vijeće (HNV) kao svoj izvršni organ. Time se delegitimira Herceg-Bosna kao hrvatsko predstavničko tijelo “svih Hrvata”.

U Deklaraciji stoji: “Sabor zahtijeva da se u sve buduće pregovore o razrješenju krize u BiH imaju uključiti i njegovi izabrani predstavnici, te da podjelu Bosne i Hercegovine nitko nije ovlašten potpisati, a ukoliko i potpiše, to će se smatrati nevaljanim.”

Važan stav u Deklaraciji je da se mora u državi BiH osigurati kontinuitet državotvornosti hrvatskoga, kao i drugih dvaju naroda, na svakom dijelu državnog teritorija BiH.

Još dva događaja pratila su održavanje Sabora. Jedan tragičan, na Markalama je granata vojske RS-a ubila 68 ljudi i ranila 144. To je bilo najveće masovno ubojstvo civila u gradu.

Drugi događaj je bilo zasjedanje Republičke skupštine BiH, dan nakon Sabora, na kojoj se trebalo odlučiti o potpisivanju ženevskog paketa.

Delegatima je prezentiran hrvatski plan sa Sabora o novom uređenju države zasnovanom na federalizaciji, a ne na podjeli. Plan je pozdravljen i prihvaćen s oduševljenjem, što je razumljivo jer je delegatima konačno ponuđen jedan mirovni plan koji ne dijeli državu.

Nakon ove prezentacije uslijedio je šok. Za riječ se javio predsjednik Kluba SDA Muhamed Kupusović, koji je u ime svoga kluba predložio da se postojeća Skupština BiH preimenuje u muslimansku skupštinu, postojeća Vlada u muslimansku vladu, ukine postojeće Predsjedništvo države i proglasi muslimanska država s Izetbegovićem kao predsjednikom.

Predložio je da se s tim prijedlogom ide u Genevu. Nastalo je komešanje u dvorani, prisutni su se našli u nedoumici, takav prijedlog očito nisu očekivali.

Počele su diskusije i licitiranja između dva prijedloga. Kada se situacija zaoštrila i nije se moglo predvidjeti u kom će pravcu ići, javio se Alija Izetbegović sa solomonskim rješenjem.

Predložio je da se u Genevu ide s oba prijedloga pa koji prođe kod Owena i Stoltenberga, koji su inače očekivali samo potpis na podjelu države. Treća “republika” u Uniji trebala je biti muslimanska. To se usvojilo uz veliku zbunjenost i dvojenje prisutnih. Trebalo je ići u Genevu pred lorda Owena, Stoltenberga, Tuđmana, Miloševića i Karadžića i predložiti federativnu BiH u konkurenciji s “muslimanskom državom”.

Problem je nastao, također, pri određivanju delegacije koja putuje u Genevu. Alija Izetbegović je izbjegavao, uz dosta neuvjerljiva obrazloženja, voditi tu delegaciju. Konačno, odlučeno je da državnu delegaciju predstavljaju Haris Silajdžić, Miro Lazović i Ivo Komšić (uz koga ide i delegacija Sabora, odnosno Hrvatskog narodnog vijeća).

Uz sve nedoumice s ovoga zasjedanja Republičke skupštine BiH, ovo je bila neočekivano dobra odluka. Haris Silajdžić nije htio čuti za Kupusovićev prijedlog, delegacija je pred predsjedatelje u Genevi izašla s prijedlogom Sabora. Owen i Stoltenberg su odbijali uopće saslušati prijedlog, ali je Silajdžić insistirao. Saslušali su, ali i odbacili.

Naša delegacija je također odbacila njihov paket. Prekinuli smo pregovore. Plan sa Sabora predstavnici HNV-a koji su doputovali u Genevu prezentirali su u međunarodnom pres-centru u zgradi UN-a, gdje su pregovori vođeni. Tu prezentaciju je pratilo preko stotinu novinara. Za njih je novi plan također bio šok.

Napustili smo Genevu zadovoljni, ali ipak s nedoumicom što će se dalje zbivati. Nismo dugo čekali. Desetak dana poslije toga stigao je poziv iz Washingtona da donesemo i prezentiramo plan američkoj administraciji.

Otputovali smo i to uradili u širokim konsultacijama u Vladi SAD-a, s potpredsjednikom Goreom, kongresmenima i senatorima. To je trajalo pet-šest dana. Na dokumentima Sabora otpočeli su pregovori u Washingtonu.

Naša delegacija je bila ista, ojačana samo s tri eksperta. Delegaciju Hrvatske vodio je Mate Granić. Pregovori su trajali od subote do srijede, kada je parafiran Vašingtonski sporazum.

Tako smo spriječili, prije 30 godina, podjelu države.

(Kolumna je izvorno napisana za list i portal Oslobođenje).

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Etnički i građanski nacionalizam
    •  Sadašnjost i budućnost referendumske BiH
    •  Etnički i građanski nacionalizam
    •  Fašizam i antifašizam 80 godina poslije AVNOJ-a
    •  Novo razvrgavanje društvenih vrijednosti BiH (2. dio)
    •  Novo razvrgavanje društvenih vrijednosti BiH (1. dio)
    •  Prekrajanje povijesti u funkciji je bošnjačkoga nacionalizma
    •  Bez Oluje ne bi bilo Republike Srpske
    •  Euroatlanski svijet – strateški partner BiH
    •  Granićeve vašingtonske suze

> Svi tekstovi ovog autora