autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Kako nejunačnom svijetu ispričati priču o tragičnom junaku

AUTOR: Miljenko Jergović / 08.06.2024.

Film traje trinaest minuta, a glavni lik, onaj oko kojeg se zaplete priča, tragični junak u punom smislu riječi, u kadru je, vjerojatno, manje od minute. Otpočetka do kraja film se odvije u vlaku, u jednom vagonu (tada još uvijek) Jugoslavenskih željeznica, podijeljenom na kupee.

Vlak se zaustavlja na nepoznatoj stanici, nekoj koja se ne spominje u redu vožnje, gdje u vlak ulazi nepoznata vojska. Konduktera koji mu otvori vrata vojnik pozdravlja tradicionalnim kršćanskim pozdravom. On mu odzravlja s prigodnim, samopotvrđujućim dodacima. Tu se jedan drugome predstave kao svoji. Vojnik ga upita kako se zove. Grujo, veli kondukter. Mujo?, slabo čuje vojnik. Grujo, jasnije će kondukter, osjetivši se, valja, malo poniženim kao Mujo. Tako vojnik uspostavlja autoritet i određuje ton i sadržaj stvarnosti.

Ljudi po kupeima sve to naravno čuju. I čuju psovke, dozivanja, viku. Širi se jeza, koja ljude dijeli na ove i na one. Ostanemo li pri onome što se pozdravom nudi: na kršćane i muslimane, na Gruju i Muju.

O čovjeku kojemu se sve ovo događa ne znamo ništa. Igra ga Goran Bogdan. Kamera ga prati dok izlazi na hodnik, izviruje van, pa ga kondukter Grujo vraća nazad. Gledamo krupne kadrove neprobojnog čovjekova lica pa se pitamo što je, tko je on? Ako kamera prati njega, ako je priča ispričana iz njegova lica, onda on mora da je netko.

Dok ga pratimo, mi ne možemo znati da on nije onaj oko kojeg se priča zaplete, nije tragični junak, pa se iznenadimo, na neki način se i šokiramo u trenutku kada se niotkud, iz nekog ugla istoga tog kupea, pojavi stvarni glavni lik.

Čini nam se da ga prethodno nije bilo, da ga nismo vidjeli ni u širim planovima kamere. Trebalo bi još jednom pogledati film, pa provjeriti. Ali zar je to rješenje? I zar je dopušteno s takvim ciljem drugi put gledati film, pogotovo ovakav film?

U životu, kao i u klasičnoj antičkoj tragediji, te u svemu onom što bi na antičku tragediju podsjetilo, nepovratnost vremena je ključna. Kad bi se vrijeme moglo vratiti, tragedija ne bi bila moguća.

Priča koju će Nebojša Slijepčević ispričati u trinaest minuta filma “Čovjek koji nije mogao šutjeti” čini se veoma lokalnom, balkanskom. To je, između ostaloga, priča o identitetima, a ona je po našem općeprihvaćenom mišljenju zapretena, skrivena u povijesti i u jeziku, i strancima posve nerazumljiva. Pa kako je onda moguće da je film prihvaćen u glavni program festivala u Cannesu, i da je na kraju osvojio Zlatnu palmu, zapravo i najveću nagradu u povijesti hrvatskoga igranog filma?

U tih trinaest minuta više je igre riječi, simbola i znakova, i više tananih razlika između jednih i drugih, nego u svih tisuću tristo i pedeset sati dugometražnih igranih filmova kojima su ovdašnje države kanile ispričati svijetu istinu o stradalništvu svoga i krivnji onoga drugog naroda, više je, dakle, onog što stranci nikako ne mogu shvatiti, a eto, ipak, su shvatili sve. Kako to?

Možda u tananosti i jest odgovor, a možda ni igre riječi, simbola i znakova nisu tako nerazumljive kao što nam se inače čini. Postoji i još nešto, što se u teoriji književnosti naziva efekt iznevjerenog očekivanja. Kamera sve vrijeme prati Gorana Bogdana, gledatelj sve vrijeme od njega nešto očekuje, da bi se onda sve što se ima dogoditi dogodilo oko Dragana Mićanovića, koji zatim nestaje prije nego što ga je gledatelj stigao vidjeti. Ili barem prije nego što ga se stigao nagledati.

Efekt iznevjerenog očekivanja u dječjim pjesmicama rugalicama smisao obično nalazi u preskočenoj, a podrazumijevajućoj vulgarnosti ili psovci. U pjesmama Ivana Slamniga, u Borgesovoj priči, ili u Slijepčevićevom filmu iza iznevjerenog očekivanja stoji nešto mnogo ozbiljnije. Da nije toga, ova filmska priča ne bi ni mogla biti ispričana, jer ona govori o čovjeku, zvao se Tomislav Tomo Buzov, koji nije mogao šutjeti u vlaku iz kojeg su odvodili njemu nepoznate ljude, muslimane. Govorimo li o životu, malo toga je veće od žrtve tog čovjeka. To je onaj najviši moralni uzor ispred kojega možemo samo šutjeti i ne uspoređivati se s njim.

I upravo zato što se s njime ne možemo uspoređivati, i što ispred njega možemo samo šutjeti, junaštvo Tome Buzova čini savršeno nepogodnim za film i za književnost.

Darovit pisac ili redatelj unaprijed će to znati, a promakne li mu, pa ako za nevolju napiše tu pripovijetku ili snimi film, osjetit će groznu mučninu, jer će znati da je učinio nešto nedostojno i neispravno. Doveo je sebe i svog gledatelja u priliku da se identificiraju s nekim tko ih u moralnom smislu nesagledivo nadmašuje. (Takav film ne samo da neće biti prikazan niti na jednom ozbiljnom svjetskom festivalu, nego će svi oni koji nisu obuhvaćeni moralnom ucjenom lako odmahnuti rukom i reći da je riječ o prijezira dostojnoj, patetičnoj nacionalističkoj svinjariji.)

Dobronamjerno gledano: ono što je veliko i istinito u životu, često je neuvjerljivo i lažno na filmu i u književnosti. Ili, zaoštrenije rečeno: ono što je najveće i najistinitije u životu, ne može se iz života prenijeti.

Tema filma Nebojše Slijepčevića nije junaštvo Tome Buzova. Njegova tema je onaj dobri i ispravni čovjek, kojeg će odigrati Goran Bogdan, čije će reakcije u svakom trenutku biti upravo onakve kakve bi, tako imaginiramo, bile reakcije svakoga od nas, samo da smo se zatekli na njegovom mjestu.

On će utješiti i ohrabriti uplašenog suputnika, koji uza se nema ni ličnu kartu, ni bilo kakav drugi dokument, a kaže da se zove – Milan. On će biti posramljen mladićevim strahom, baš onako kako smo i mi, dok gledamo film, posramljeni njegovim strahom, baš onako kako su mladićevim strahom posramljeni bili kanski izbornici, koji su film uvrstili u glavni program, i baš onako kako su mladićevim strahom posramljeni bili članovi žirija koji će filmu dodijeliti Zlatnu palmu.

Ali kada vojnik otvori vrata kupea – koja je mladić prethodno pokušao zaštititi navlačenjem zastora – taj dobri i ispravni čovjek pružit će svoju ličnu kartu, odgovarat će na postavljena pitanja, deklarirati se kao kršćanin, i neće učiniti ništa da zaštiti mladića. Kao što, uostalom, ne bismo učinili ni mi, koji smo se do maloprije tako ispravno sramili.

Nebojša Slijepčević cijelu je stvar izveo tako precizno da se svaki naš osjećaj jasno diferencira. Svaka reakcija i svaka radnja unutar kadra i izvan njega. Pojava stvarnog junaka nikoga ne rasterećuje, ne donosi katarzu, ne oslobađa, jer nam naprosto nije dopušteno da se s njim identificiramo.

Osim što je priča o Tomi Buzovu mogla samo tako biti ispričana da bi film bio film ili da bi pripovijetka bila pripovijetka, to naknadno redefinira i samu temu ovoga Slijepčevićeva čudesna remek-djelca.

Nije ovo film o čovjeku koji nije mogao šutjeti, nego je ovo film o dobrom i ispravnom čovjeku koji je šutio, i o svima nama, koji sebe vidimo kao dobre i ispravne ljude, a identificirali smo se s njim. Zašto smo se identificirali? Zato što nas je nevidljiva redateljeva ruka tome vodila. Zašto smo se identificirali?

Zato što nas je život tako vodio, zato što tragični junak nije netko s kime se možemo identificirati. I zato što je otrovno hraniti se moralnim uzorima kakav je Tomo Buzov, još otrovnije nego se hraniti stradalništvom žrtve. (Ali, da slučajno ne bude kakvog nesporazuma, Nebojša Slijepčević i Boris Dežulović, koji je prije deset godina izvukao pripovijest o Tomislavu Buzovu iz zaborava i iz anonimnosti, junaku su podigli jedini njega dostojan spomenik.)

Nebojša Slijepčević zagrebački je filmski redatelj, koji je već prevalio pedesetu, ali nije mu bilo dopušteno da se odmakne mnogo dalje od početka. Snimio je 35 epizoda dokumentarnog serijala “Direkt”, u Fade in produkciji, niz izvanredno zanimljivih generacijskih portreta, koji bi se mogli gledati kao dokumentarni prikaz jedne hrvatske epohe. Snimio je dugometražni dokumentarni film “Srbenka”, u kojem preko priče o predstavi o Aleksandri Zec, koju je Oliver Frljić postavljao u Rijeci, stiže do moćne i upečatljive biografske priče o jednoj djevojčici.

Snimio je Slijepčević još podosta toga, marljiv i posvećen, kao kakav redovnik filma i društvenog aktivizma, ali tako da nikad ne stekne stvarnu slobodu da snima. Neće je steći ni sad, nakon što su on, njegov producent Antitalent, i ekipa s kojima je radio, osvojili Zlatnu palmu, nagradu o kojoj etablirani hrvatski filmaši mogu, na žalost, samo sanjati.

Za snimanje “Čovjeka koji nije mogao šutjeti” od HAVC-a je dobio 400.000 kuna, što je skoro u kunu i u euro jednak novac onom novcu kojim je Vlada Andreja Plenkovića kanila kupiti Marka Purišića i njegovu pjesmu.

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Nebojša Slijepčević ili kako nejunačnom svijetu u nejunačna vremena ispričati priču o tragičnom junaku).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Židovski heretik, nezakonito dijete, buntovnik Isus Krist
     Žena, muškarac i nebinarno čeljade
     Baby Lasagna čita Pismo lijevom krilu jedne nogometne momčadi
     Pravda za Palestinu i Artsakh, pravda za Eden Golan!
     Na što je Plenković bio ponosan pa je čestitao Baby Lasagni
     Razlika između borbenog zrakoplova i elegije
     Danka Ilić, daleka ugasla zvjezdica na tamnome nebu izbora
     Pojesti govno ozbiljna je i sudbonosna stvar
     Pojesti govno ozbiljna je i sudbonosna stvar
     Monika Herceg, pjesnikinja slobode

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1