novinarstvo s potpisom
Čitam presudu Radovanu Karadžiću, koja ima 2,615 stranica. Bojim se da će biti vrlo mali broj onih koji će je doista i pročitati: važno je da su je komentirali istog dana kad su čuli zaključak…
Vrijedi pročitati.
Haški sud, svakako, ne smije biti nikakva “zadnja riječ” za istraživače, ali posao kojeg su obavili u ovom slučaju je izvanredno važan i impresivan. Tko bi intervjuirao tolike svjedoke, samog Karadžića, prikupio toliko materijala, da nije bilo tog suđenja.
O Karadžiću sam pisao više puta u Arkzinu, a danas sam pronašao i članak kojeg je objavio Blic u ožujku/martu 2003, dakle prije 13 godina. U tom članku sam dao sljedeću izjavu, koju citiram kako je zapisana:
“Za Dejana Jovića, politikologa, predavača na britanskom Univerzitetu Stirling, Karadžić je, “uz Antu Pavelića, vjerojatno najnegativnija ličnost koja se pojavila na jugoslavenskim prostorima u 20. stoljeću”. Jović smatra da on “svakako nije heroj, a sud bi trebao odlučiti da li je zločinac.
U njegovom političkom delovanju, kaže Jović, treba razlikovati dve faze. Prva je pre izbora u Bosni i u prvih godinu dana nakon izbora, kad je osnovao SDS, zagovarao demokratsku transformaciju BiH i uvođenje parlamentarne demokratije.
Za Jovića SDS je imao puno pravo da zagovara šta god je htela, uključujući i opstanak Jugoslavije, raspad BiH, samoopredeljenje Srba, široku autonomiju, pa i separatizam u odnosu na BiH – sve dok se radilo o političkom programu koji se oslanjao na politička sredstva i isključivao nasilje.
– Međutim – kaže Jović – kad je SDS posegnuo za nasilnim sredstvima, Karadžić je prešao granicu dopuštenog i zakonitog. Činjenica da su se slično ponašali drugi, primjerice, Hrvati u zapadnoj Hercegovini i drugi, nimalo ga ne opravdava. Jedan se zločin ne može opravdati drugim.”…
Dejan Jović Karadžića definiše kao promotera nasilnog nacionalizma, koji je imao rasističke političke koncepcije u odnosu na bosanske Muslimane. – Ničim se – kaže Jović – ne može opravdati istjerivanje Muslimana i Hrvata iz njihovih domova, pucanje po gradovima, nečovječni tretman zarobljenika, a još manje masovna ubijanja i zatvaranja.
Rat koji je vodio osramotio je u prvom redu Srbe izvan Srbije, ali i u Srbiji, ali i sve ostale Jugoslavene.
Jović kaže da Srbi imaju mnogo razloga da Karadžiću ne dozvole da prode nekažnjeno.
On dodaje da bi suđenje u BiH bilo najbolja opcija, ali, kaže, “budući da dosadašnje iskustvo sa suđenjima za ratne zločine pokazuje da postjugoslavenske države uglavnom nisu u stanju organizirati poštena sudenja, bolje je suđenje bilo gdje nego nigdje”. ”
Iz ovog odmaka od 13 godina, ne bih zapravo ništa mijenjao u toj izjavi. Naravno, kad dovršim čitanje cijele presude vjerojatno bih – na istom tragu – mogao još štošta i dodati.
Evo linka na cijeli tekst presude.
Važan je to dokument o jednom vrlo gadnom vremenu, čije posljedice i danas tako duboko i bolno osjećamo.
(Prenosimo s Facebook zida autora).