autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

I Tito i Latinka Perović su dio neželjene elite

AUTOR: Dejan Jović / 17.12.2015.
Latinka Perović

Latinka Perović

Govor Dejana Jovića na predstavljanju knjige Latinke Perović “Dominantna i neželjena elita: Beleške o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji (20.-21. vek)”, Beograd, 15.10.2015.

U prvi moment, kad sam dobio knjigu gđe Latinke Perović u ruke, pomislio sam da je neću stići pročitati na vrijeme, tj. do dana ove promocije – iako sam je dobio prije dva tjedna. Ipak se radi o više od 700 stranica. Uobičajilo se pisati kraće knjige, tako da je ova knjiga – po današnjim običajima – zastrašujućeg obima.

Međutim, pročitao sam je brzo, jer se radi o odlično napisanoj knjizi. Ova knjiga ”vuče“ čitatelje i čita se brzo. Autorica zbog toga zaslužuje sve pohvale.

Neka poglavlja su nama, koji pratimo rad gđe Perović, otprije poznata, a ima i nekih ponavljanja koja su se možda mogla izbjeći. Ali, ukupno gledano, dobro je da su i članci koji su već prethodno objavljeni sabrani na jednom mjestu, jer često upravo zajedno daju uvid u cjelinu nečijeg mišljenja i djelovanja.

Svidjelo mi se i da autorica na početku svakog poglavlja daje kratku biografsku bilješku, te da objavljuje i po jedan članak kojemu je autor osoba o kojoj piše.

Dobre knjige nisu one koje ostaju na policama, nego one o kojima se razmišlja jer nas ostavljaju u dilemi, s nekom kontroverzom ili pitanjem. Dobra knjiga – kao i dobro predavanje – nudi više pitanja nego odgovora. Recimo da je ”dužnost“ autora da postavlja pitanja, a ”dužnost“ čitatelja da sam pronađe odgovore na njih – barem je tako u liberalnom pristupu pisanju i čitanju. U autoritarnom, autor daje sve odgovore, a pitanja nisu dozvoljena, niti ih se očekuje

Što se tiče samog odabira ličnosti o kojima je riječ u ovoj knjizi, on mi se čini logičnim s pozicije kriterija koji je odabrala sama autorica. Žao mi je što nema još nekih drugih zanimljivih i važnih osoba, koje su značajno utjecale na politički i intelektualni život Srbije. Primjerice, volio bih pročitati poglavlje o Mirku Tepavcu, o Petru Stamboliću i Milentiju Popoviću.

O Draži Markoviću je dosta rečeno, ali ne u posebnom poglavlju, nego uglavnom u poglavlju o Marku Nikeziću. Inače, najviše su me se dojmila poglavlja o Nikeziću, Ćosiću i Đinđiću – ona su najdetaljnija: svako ima oko sto stranica, te predstavlja prave male knjige o tim ljudima.

Dobre knjige nisu one koje ostaju na policama, nego one o kojima se razmišlja jer nas ostavljaju u dilemi, s nekom kontroverzom ili pitanjem. Dobra knjiga – kao i dobro predavanje – nudi više pitanja nego odgovora. Recimo da je ”dužnost“ autora da postavlja pitanja, a ”dužnost“ čitatelja da sam pronađe odgovore na njih – barem je tako u liberalnom pristupu pisanju i čitanju. U autoritarnom, autor daje sve odgovore, a pitanja nisu dozvoljena, niti ih se očekuje.

Po ovom kriteriju, autorica je napisala knjigu koja je sasvim u skladu s liberalnim svjetonazorom, te nam je ostavila značajna pitanja za razmišljanje. Izdvojit ću jedno, ono koje se meni nameće nakon što sam pažljivo pročitao cijelu knjigu. Ono se odnosi na sam naslov, a dijelom i na strukturu.

Autorica se odlučila za neobičnu strukturu: na jednoj strani – i to kao centralna ličnost ”dominantne elite“ je jedan čovjek, a na drugoj – i to u kontekstu tzv. ”neželjene elite“ ima ih 12. No, pitanje je može li se tako jasno podijeliti političku i intelektualnu klasu u Srbiji – na te dvije kategorije?

Nakon što sam pročitao knjigu, čini mi se da je bliže istini da kažemo da je svaki od ljudi o kojima se ovdje piše bio – ako ne istovremeno, a onda kroz evoluciju tokom vlastita života – i pripadnik dominantne i pripadnik neželjene elite. To su bili i Dobrica Ćosić, i Marko Nikezić, i Ivan Stambolić, i Zoran Đinđić, i Bogdan Bogdanović, kao i svi drugi. Nema u tom pogledu, po mom mišljenju, tako velike razlike da bi bilo opravdano dijeliti ih u dva jasno razdvojena ”bloka“. Sličnosti su, čini mi se, veće nego što naslov ove knjige sugerira

Upravo obrnuto, nakon što sam pročitao knjigu, čini mi se da je bliže istini da kažemo da je svaki od ljudi o kojima se ovdje piše bio – ako ne istovremeno, a onda kroz evoluciju tokom vlastita života – i pripadnik dominantne i pripadnik neželjene elite. To su bili i Dobrica Ćosić, i Marko Nikezić, i Ivan Stambolić, i Zoran Đinđić, i Bogdan Bogdanović, kao i svi drugi. Nema u tom pogledu, po mom mišljenju, tako velike razlike da bi bilo opravdano dijeliti ih u dva jasno razdvojena ”bloka“. Sličnosti su, čini mi se, veće nego što naslov ove knjige sugerira.

Uostalom, i sama autorica bila je u toj poziciji: i pripadnica dominantne, i pripadnica neželjene elite. Usudio bih se reći, nakon što sam neko vrijeme proveo čitajući dokumente iz Titova arhiva ovdje u Beogradu, da je čak i Josip Broz Tito bio i pripadnik dominantne i pripadnik neželjene elite – iako o tome tek treba pisati. Lakoća i brzina s kojom je započeo proces ”detitoizacije“ – a rekao bih da je započeo još za njegova života – pokazuje da je bilo upravo tako.

Svatko od nas tko je djelovao ili djeluje u javnom ili političkom prostoru, ili ga je izbliza promatrao, zna o čemu govorim.

Izvana, prije nego uđete u tu arenu, mislite da je politika i javno djelovanje moćna stvar, da se kroz nju može značajno izmijeniti svijet. Tako na vas gledaju i ljudi koji promatraju politiku ali nikad nisu bili u njoj.

S druge strane, oni koji su unutar zidova političkog, vrlo često – zapravo, u pravilu – ubrzo vide da su ustvari prilično nemoćni. Ponekad su manje moćni od ljudi koji nemaju nikakav izborni ili demokratski legitimitet i politika im nije profesija.

Čini vam se ponekad da osvajanjem pozicija unutar političkih struktura možete nešto učiniti. Ali, ako želite doista nešto učiniti, tj. ako želite reformirati sistem, naći ćete se brzo u poziciji ”neželjene elite“.

Želja za promjenama je kod nas uvijek bila daleko manja od želje za očuvanjem postojećeg. Reformistički političari manje su popularni od status quo političara. Zato i prolaze daleko lošije od ”čuvarkuća“, onih kojim je jedini cilj da zasjednu i čekaju da prođe vrijeme

Želja za promjenama je kod nas uvijek bila daleko manja od želje za očuvanjem postojećeg. Reformistički političari manje su popularni od status quo političara. Zato i prolaze daleko lošije od ”čuvarkuća“, onih kojim je jedini cilj da zasjednu i čekaju da prođe vrijeme.

Političari se dijele na one kojima je osvajanje vlasti svrha i jedini cilj, i onih koji bi da im je vlast sredstvo za promjene. Ali, čak se i jedan Barack Obama – koji je na vlast došao s parolom ”Yes, we can!“ – ubrzo uvjerio da, zapravo, ”no, he cannot!“.

Taj raskorak između onoga kako vas drugi vide s jedne, i kako vi sami vidite sebe s druge strane – frustrira i obeshrabruje. Mnogi su se ljudi, gotovo po pravilu, našli u tom raskoraku, koji postavlja pred čovjeka ne samo praktične nego i moralne i intelektualne dileme. Ne samo pitanje: ima li smisla pokušavati, nego i – je li moralno obećavati nešto što se, iz niza razloga, jednostavno ne može ispuniti.

Da zaključim: čini mi se da između Dobrice Ćosića i ovih drugih o kojima se piše u tom pogledu – a to je fundamentalno pitanje koje otvara ova knjiga – nema velike razlike. Svi su oni u jednom trenutku pokušali iznutra reformirati sistem, promijeniti ga, ali su se brzo našli u poziciji neželjenih. Treba se pitati: zašto?

No, to je drugo pitanje, koje je moguće otvoriti samo na drugom mjestu i drugom prilikom, jer zahtjeva pažljivu analizu odnosa između konzervativizma i reformatorstva, između liberalizma i demokracije, između predstavljanja ljudi i mijenjanja svijeta. O tim tenzijama – koje su u politici ne samo naših krajeva, nego i općenito – trajne, mora se misliti sistematski, ako se želi razumjeti politika i sve političko.

Knjiga pokazuje da je srpsko društvo u socijalističkom razdoblju bilo iznimno pluralističko i vrlo živo. Nije istina ono što danas mnogi tvrde – gotovo po šabloni – da je socijalizam bio doba jednoumlja, da se u njemu nije mislilo, nije pisalo, nije govorilo i gotovo – nije disalo. Ova knjiga pokazuje izniman pluralizam i konfliktnost unutar same elite

Ova knjiga – koju svakako vrijedi pročitati – važan je doprinos pisanju ne samo političke nego i intelektualne istorije Srbije i Jugoslavije u drugoj polovici 20. stoljeća.

Ona pokazuje da je srpsko društvo u socijalističkom razdoblju bilo iznimno pluralističko i vrlo živo. Nije istina ono što danas mnogi tvrde – gotovo po šabloni – da je socijalizam bio doba jednoumlja, da se u njemu nije mislilo, nije pisalo, nije govorilo i gotovo – nije disalo.

Ova knjiga pokazuje izniman pluralizam i konfliktnost unutar same elite – a neke stvari koje smo ovdje pročitali mogla je napisati samo gđa Perović, koje je tako briljantno povezala ulogu insajdera koji ima vlastito iskustvo u onome o čemu piše, s pozicijom analitički orijentirane, trezvene i studiozne povjesničarke društva o kojem piše.

Na tome autorici, gđi Perović, kao i izdavačima i organizatorima ovog predstavljanja, treba najsrdačnije i najiskrenije čestitati.

Još tekstova ovog autora:

     Odbrana Jovana Ćulibrka i poslednji dani mita o Jasenovcu
     Kakav će biti novi Bidenov Balkan?
     Bojim se da napadi na Srbe neće prestati
     Neoustaštvo je stvarna prijetnja. I vodi prema ratu
     Tanja Tagirov nikada nije izdala novinarsku profesiju
     Slaba je hrvatska blokada Srbije bez saveznika
     Ako izbori ''svađaju narode'', referendumi ih svađaju još i više
     Grabar-Kitarović poduprla islamističku dimenziju Erdoğanove politike
     Karadžićev rat osramotio je u prvom redu Srbe
     Da li je EU jedina perspektiva regije?

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1