autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Odbrana Jovana Ćulibrka i poslednji dani mita o Jasenovcu

AUTOR: Dejan Jović / 06.10.2023.

Dejan Jović
Foto: Osobna arhiva

Pravi – i sve oštriji, a donekle i bizarniji – ”sukob na desnici” odvija se već nekoliko godina unutar Srpske pravoslavne crkve, kao i unutar historiografskih institucija i među nekim istoričarima, u vezi sa brojem žrtava u jasenovačkom logoru. Tema je, dakle, stara – ali je ovih dana dobila novi zamah, pa se radi o trenutno najzanimljivijoj – a dugoročno potencijalno i najrelevantnijoj – polemici koja se vodi u Srbiji.

Poticaj, odnosno, provokacija (u neutralnom značenju te riječi), došli su sa, za historiografiju i nauku općenito neočekivane, adrese: od strane jednog episkopa, u ovom slučaju vladike pakračko-slavonskoga Jovana (Ćulibrka). On je od 2015. nadalje više puta kritizirao srpske istoričare i njihove institucije jer nisu dovoljno istraživali Jasenovac, zbog čega su ostavili prostor otvoren za politizaciju i manipulaciju, bilo da se radi o smanjivanju i negiranju ili uvećavanju broja žrtava.

Dok za ovaj ”nemar” istoriografije u doba socijalističke Jugoslavije danas i sami istoričari nekad krive ”komunistički” režim koji navodno nije dozvoljavao da se bave ovom temom (pri čemu daju neuvjerljiva objašnjenja da ona nije bila politički korektna zbog ”mira u kući”), Jovanova kritika postjugoslovenskih srpskih istoričara otkriva da bi razlog mogao biti u nečem mnogo jednostavnijem: da ih možda ta tema ne interesira ili barem ne dovoljno.

Neki istoričari na to reagiraju, osporavajući tezu da se ne bave Drugim svjetskim ratom, što je svakako tačno, premda nije sasvim isto kao i kritika da se ne bave Jasenovcem.

Slavonski episkop, u čijoj je eparhiji i Jasenovac, tu je kritiku izrekao najprije u intervjuu kojeg je 2016. dao Jutarnjem listu. Potom ju je ponovio na tribini koju je organiziralo Srpsko privredno društvo Privrednik u Zagrebu 2019. godine. Tribina je organizirana povodom dolaska u Zagreb četvoro istoričara iz Instituta za savremenu istoriju – Predraga Markovića, Koste Nikolića, Dragomira Bondžića i Ivane Pantelić – a ja sam bio njihov domaćin i peti govornik. Glavna tema je bila: suvremeni trendovi u srpskoj historiografiji i u historiografiji o Srbiji.

Vladika Jovan je govorio iz publike i rekao – spominjući Gideona Greifa, koji je upravo tih dana objavio golemu (šest kilograma tešku) knjigu o Jasenovcu (Jasenovac: Aušvic Balkana) a onda postao i predsjednik komisije ”za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji od 1992. do 1995.”, koju (komisiju) je formirala Republika Srpska – da je riječ o neozbiljnom istraživaču, ”o cirkusu” za kojeg u svijetu ”svi znaju” da je takav. Jovan je na tribini upozorio na teze da je u Jasenovcu bilo milijun i četiristo hiljada žrtava, a također i na to da postoji ”paradržavna inicijativa” revizije koja radi na preuveličavanju broja žrtava, a struka na to ćuti, kao da se dešava u nekoj drugoj zemlji. Objašnjavajući kasnije svoje izjave, Jovan je pojasnio da nije mislio na državu nego na strukture koje su, srećom, marginalizirane, ali i dalje rade.

Vladičine kritike ”paradržavnih struktura” odmah su izazvale reakciju, pa je pedesetak intelektualaca, manje-više onih koji redovito potpisuju raznovrsne peticije, pisalo Sinodu Srpske pravoslavne crkve da ukori Jovana i nešto učini protiv tadašnjeg direktora Muzeja žrtava genocida, Veljka Đurića Mišine, koji je tih dana promovirao knjigu Dušana Nikodijevića: Jasenovac – između broja i žrtve. Nikodijević je utvrdio da je broj žrtava u tom logoru između (najmanje) 99 i (najviše) 208 hiljada – te je upozorio na one koji i dalje zastupaju tezu o 700 hiljada žrtava a potom svako dovođenje toga broja u pitanje ”vide kao reviziju istorije i izdaju nacionalnih interesa”.

Peticionaši, predvođeni Vasilijem Krestićem i Srboljubom Živanovićem, protestirali su protiv te knjige, ali i vladičinih izjava, te su ih smjestili u kontekst Tuđmanovog smanjenja broja žrtava Jasenovca i općenito, hrvatskog revizionizma. Pozvali su se na Greifova istraživanja, kao i na izvještaje njemačkih obavještajaca iz Drugog svjetskog rata, u kojima se ustanovljava broj žrtava kakav je kasnije promovirala i službena jugoslavenska politika – i njoj pridružena službena historiografija – na oko 700 hiljada.

U pismu Sinodu (čiji je član tada bio i vladika Jovan), potpisnici ukazuju da je SPC kanonizovala ”jasenovačke novomučenike”, računajući s tim da bi daljnje dovođenje u pitanje tih novih svetaca bila neka vrsta blasfemije. Pozvali su Sinod da upozori Jovana da se okane historiografije i posveti isključivo pastirskom radu – premda je Jovan magistrirao u jerusalimskom Jad Vašemu, te je kasnije i objavio svoj rad, Istoriografija Holokausta u Jugoslaviji, najprije (2011.) na srpskom a kasnije (2014.) i na engleskom jeziku.

Prije nego je postao vladika slavonski (od 2018. pakračko-slavonski), Jovan je bio i koordinator Odbora za Jasenovac Srpske pravoslavne crkve i njegov predstavnik u Jerusalimu. Govori hebrejski, engleski i ruski, te je stoga već desetak godina najpoznatiji predstavnik srpskog pravoslavlja kad se radi o ovim temama, u globalnim okvirima. To je bilo vidljivo kad mu je na ustoličenje u Pakracu, kojem sam 2014. prisustvovao kao izaslanik predsjednika Hrvatske, Ive Josipovića, došao i tadašnji londonski anglikanski biskup i duhovnik kraljevske porodice, Richard Chartres, od 1995. član britanskog Doma lordova. Pakrac je posjetio, prilikom otvaranja obnovljenog (u ratu uništenog) Vladičanskog doma 2016. godine, i carigradski patrijarh Vartolomej.

Jovanovi kontakti su omogućili, potom, da se u Pakracu od 2015. pokrene i svake godine održi simpozij ”Novomučenici: poliperspektiva”. Ove je godine – na devetom takvom skupu – gostovao Ephraim Zurrof, direktor izraelskog ureda Centra Simon Wiesenthal, podržavatelj i prijatelj vladike Jovana. Treba istaći da se radi o naučno-stručnim skupovima, pa je ove godine, primjerice, na njemu bilo riječi o tome kako se u Finskoj, Bosni i Hercegovini, Slovačkoj, Hrvatskoj i Srbiji danas istražuju događaji povezani s Holokaustom.

U organizaciji ovog skupa sada učestvuje i Muzej žrtava genocida, kojemu je vladika Jovan predsjednik Upravnog odbora. U zadnjih nekoliko godina, Jovan je uspješno nagovorio vladu Srbije da investira u aktivnosti tog Muzeja, te sada u njemu radi 16 – uglavnom mlađih – istraživača. Njegov direktor, Dejan Ristić, je međutim postao – uz vladiku Jovana – jedna od ”meta” peticionaških zahtjeva da ga se smjeni iz istog razloga: revizionizma u odnosu na prethodne brojke žrtava Jasenovca. Izdanja Muzeja uglavnom izbjegavaju govoriti o pitanju brojeva, smatrajući – kao i Jovan – da se on ne može ustanoviti bez sistematskih i dugotrajnih istraživanja, koja bi dozvolila da se o njima govori naučnim, a ne političkim, rječnikom.

Takvim je pritiscima bio izložen i njegov prethodnik, Đurić Mišina, koji je 2019.  odbacio kritike, rekavši da nikada nije napravljen pravi popis žrtava Jasenovca, te je ponovio isto ono što je rekao i Jovan (kojemu je zamjerio da je inicirao njegovo smjenjivanje dva mjeseca prije isteka mandata da bi instalirao Ristića) – da četiri instituta koja se bave istorijom u Jasenovcu nisu učinili dovoljno, te da tek predstoji višedecenijsko istraživanje, za koje – kako je rekao – nema dovoljne političke podrške u samoj Srbiji.

Sam Sinod, kome je peticija iz 2019. bila upućena, reagirao je – kako danas saznajemo – prekoravanjem Jovana, zabranjujući mu da u javnosti iznosi stavove koji su njegovi osobni, a ne i stavovi Crkve po pitanju Jasenovca. Ta je zabrana izrečena za vrijeme prethodnog patrijarha – Irineja, ali unutar Crkve vlada uvjerenje da je glavni inicijator zapravo jedan drugi Irinej – Bulović, bački vladika. Jovan se od tada držao te odluke, pa više nije ponavljao ono što je rekao na tribini u Zagrebu. On i danas drži da nikada nije sam iznosio nikakvu brojku, nego je samo pozivao na naučna istraživanja. No, u intevjuu kojeg je 2016. dao Jutarnjem listu, rekao je da je dragocjeno što i Muzej žrtava genocida u Beogradu i Spomen-područje Jasenovac imaju približno jednak broj žrtava, te na tome treba graditi daljnja istraživanja, oslanjajući se na međunarodne institucije, koje se sada zgražavaju zbog manipulacija brojem.

U tom je intervjuu Jovan rekao: ”Što se tiče brojeva stradalih u sistemu koncentracionih i logora smrti Jasenovac, vrijedi ponoviti da konfuzija oko njih nastaje isključivo zbog toga što pogotovo socijalistička Jugoslavija a ni zemlje nastale njenim raspadom nisu uložile dovoljno ni sredstava, ni rada ni ljudi da bi se došlo do pouzdanih naučnih rezultata. Nakon što su donesene prvobitne procjene broja žrtava – uglavnom oko 1948. godine – normalne zemlje su osnovale ili zadužile posebne naučne institucije da se bave detaljnim proučavanjem karakteristika Drugog svjetskog rata, zločina koji su se desili u njemu, kao i broja žrtava. Rezultati njihovog rada su dospjeli krajem osamdesetih godina i ponegdje su brojevi žrtava bili veći, ponegdje manje-više isti, a ponegdje manji u odnosu na prvobitne procjene. Auschwitz predstavlja dobar primjer: prvobitne procjene govorile su o četiri miliona žrtava; konačni rezultati govore o broju od 1,1-1,5 miliona žrtava. Ogroman hijatus od četiri stotine tisuća govori nam da i u slučaju Jasenovca moramo računati na veliku marginu. Ta margina je velika kada se radi o mnogo sistematičnijoj nacističkoj industriji smrti i može se očekivati da će ona biti još veća, u postotcima, kada je u pitanju NDH. Bez dugotrajnog i posvećenog rada većeg broja naučnika, nikada nećemo imati ni približan broj stradalih, i ko god u ovom trenutku pretenduje da vlada konačnim brojem žrtava, jednostavno je – i tu ne biram riječi – pretenciozni amater. Konfuzija oko broja žrtava u Jasenovcu, NDH i Jugoslaviji uopšte je predmet zgražavanja u međunarodnim naučnim krugovima; možda najsvježija – barem u pristupu – enciklopedija holokausta, ona Waltera Laquera, iznosi broj od stotinu do sedam stotina tisuća žrtava Jasenovca. To je apsurdno ali se bojati da će taj apsurd biti još očigledniji u novijim izdanjima enciklopedija i opštih pregleda.”

U istom je intervjuu slavonski vladika otvorio i pitanje odnosa prema tada aktualnoj temi odnosa SPC prema zagrebačkom nadbiskupu za vrijeme Drugog svjetskog rata, Alojziju Stepincu, u vezi s kime je formirana zajednička komisija Vatikana i SPC-a, čiji je Jovan bio član. U nekoliko intervjua koje je u doba rada komisije, kao i po njegovom okončanju, dao – Jovan je upozorio da se presuda zagrebačkom nadbiskupu ne bi trebala uzeti kao temelj sadašnjeg razmatranja njegove uloge, jer je izrečena od komunističkog režima. Dok ostale izjave koje automatski odbacuju sve što je taj režim učinio ili odlučio nisu sporne na konzervativnoj desnici, ova je izazvala novi val kritika zbog historijskog revizionizma i približavanja ”hrvatskoj poziciji”.

Na kritike oko nedovoljnog istraživanja Jasenovca u Srbiji vlast je reagirala, te je doista od 2019. nadalje za tu svrhu izdvojila veća sredstva. Na prijedlog Aleksandra Vučića 2021. je u Beogradu imenovana Obala jasenovačkih žrtava. Vlada Srbije je potom podržala i projekt sistematskog obilježavanja jasenovačkih žrtava u okviru predviđenog ”četverolista” spomen-područja srpskih žrtava Drugog svjetskog rata, koji uključuje Staro sajmište, Jajince, Gradinu (u Bosni i Hercegovini) i Jasenovac (u Hrvatskoj).

Muzeju žrtava genocida je dodijeljen teren da u Jajincima naprave novu zgradu koja bi bila ujedno i centralno spomen-područje komemoriranja tih – i drugih – žrtava u Srbiji. Slični planovi postoje i za Gradinu, u kojoj su postavljene table koje identificiraju broj žrtava Jasenovca – od kojih je najveći broj ubijen upravo na bosansko-hercegovačkoj strani Save, neposredno preko puta samog Jasenovca – na 700.000. Milorad Dodik ostaje vjeran tom broju. Stoga je i kritiku vladike Jovana dočekao ”na nož”, odbacujući je, praktički stavši na stranu peticionaša.

U međuvremenu je Jovan nastavio raditi što je naumio te je počeo otkupljivati kuće koje su u samom Jasenovcu postojale za vrijeme Drugog svjetskog rata a bile su na neki način povezane sa samim logorom. Njegova je ideja da stvori memorijalni kompleks – formalan ili neformalan – koji bi bio komplementaran Spomen-području Jasenovac, s čijom djelatnošću, kao i s odnosom Hrvatske prema njemu, mnogi nisu zadovoljni. Jovan je u Jasenovcu ove godine otvorio i novu biblioteku koja bi se specijalizirala za Drugi svjetski rat, povrh toga što je već ranije obnovio eparhijsku biblioteku. On se protivi ”zagrebizaciji” svega, pa od Pakraca pokušava napraviti relevantan istraživački, duhovni i društveni centar, naročito za srpsku zajednicu u Hrvatskoj. Uspostavio je i dobre odnose s rimokatoličkim požeškim biskupom Antunom Škvorčevićem, premda se na službenim komemoracijama u Jasenovcu, koje vlast u suradnji s ”predstavnicima naroda žrtava” iz Hrvatske (Romima, Jevrejima i Srbima) organizira svakog aprila, na dan proboja logoraša iz logora 1945. godine i dalje pojavljuju uglavnom niže rangirani predstavnici Katoličke crkve, a ne njeni biskupi i nadbiskupi. Poznata je epizoda dolaska kardinala Josipa Bozanića (tada de facto prvog čovjeka Katoličke crkve u Hrvatskoj) u Jasenovac, u kojem je Bogdanovićev spomenik pogledao iz daljine, ali mu nije prišao. Štoviše tada je, 2009., rekao da nije došao ni ispričati se ni očitovati se, premda to od njega mnogi traže. O Jasenovcu je govorio u kontekstu stigmatizacije Hrvata i Hrvatske, njihova stradanja na Blajburgu (1945.) i potrebe za novim odnosom Srbije prema Stepincu.

Posjeta srpskog predsjednika Vučića, koju je Jovan priželjkivao (ako ne i inicirao) i koja je pokušana u julu 2022. nije se dogodila, a tom prilikom je Vučić izjavio da mu se to onemogućava već treći put. Formalni razlog kojeg je hrvatska strana iznijela tom prilikom bila je da on nije ispravno najavio taj posjet. Stvarni je razlog, međutim, dublji i daleko kontroverzniji.

Hrvatska, naime, u kontekstu Jasenovca govori o ”narodima žrtvama”, pozivajući svake godine političke lidere triju zajednica koje smatra stradalničkima u Jasenovcu, ali se to odnosi na Srbe, Rome i Židove iz Hrvatske, smatrajući da su u Jasenovcu stradali u najvećoj mjeri pripadnici tih naroda – i, kako se uvijek naglašava, i ”antifašisti Hrvati” (Jugoslavene se ne spominje) – s područja tadašnje NDH. Budući da Hrvatska pokazuje velik oprez kad se radi o svakom pokušaju da Srbe iz Hrvatske predstavlja i u njihovo ime govori predsjednik Srbije, ona je skeptična prema posjetama službenih predstavnika Srbije u kojima bi oni predstavljali hrvatske Srbe. Vučić je, pak, zagovornik ideje o cjelovitosti jednog jedinstvenog srpskog naroda – dok Dodik otvoreno odbija bilo kakvu ideju o ”bosanskim Srbima” i ”hrvatskim Srbima”, smatrajući je podvalom koja dijeli cjelinu. Dakle, Pupovac u Jasenovcu – da, svakako, kao jedan od predstavnika ”naroda-žrtava” – a Vučić: samo ako dolazi kao i svaki drugi šef države. (O tom kompliciranom odnosu u trokutu: Zagreb – Beograd – Srbi iz Hrvatske tek treba pisati – možda u nekom drugom članku.) Međutim, u svemu tome neku ulogu sigurno ima i narativ o 700 hiljada žrtava, za koji hrvatska strana smatra da je nastao zbog stigmatizacije svih Hrvata, a dijelom i onoga što se događalo u novije doba, od 1991. do 1995., kad je Jasenovac bio u Krajini.

U odnosima organizacija hrvatskih Srba i vlasti u Hrvatskoj, Jasenovac je važna tema, koja se ponekad pojavljuje kao predmet sporenja, uglavnom početkom aprila, kad se odlučuje o tome hoće li ili neće Srpsko narodno vijeće, SDSS (glavna partija hrvatskih Srba) i predstavnici drugih organizacija (Prosvjete, Privrednika, Zajedničkog vijeća općina i dr.) kao i predstavnici Židova i Roma komemorirati Jasenovac samostalno ili zajedno s vladom.

Vladi je obično veoma stalo da se komemorira zajedno – naročito je to bio slučaj ove godine kad Hrvatska predsjedava IHRA-om (Međunarodnim udruženjem za istraživanje Holokausta). Ali, govor mržnje te naročito pojedini veći incidenti u direktnoj vezi s Jasenovcem – kao što je podizanje spomen-ploče za poginule borce HOS-a koja je imala i natpis ”za Dom spremni!” 2016. – doveli su do bojkota ne samo srpskih nego i drugih delegacija. Ploča je uklonjena – tj. premještena – ali povećani govor mržnje, upotreba simbola NDH na utakmicama i u javnom prostoru općenito, bili su razlog za daljnje bojkote, sve do 2020. Manjine su, a naročito uporno židovska, tražile donošenje zakona koji bi zabranio simbole ustaštva.

Prošle godine, to je pitanje bilo i službeno postavljeno kao jedan od deset zahtjeva koje je u vezi s Jasenovcem političko rukovodstvo Srba postavilo vladi. Od tih deset zahtjeva (kao što su povećano financiranje spomen-područja Jasenovac koje sada prima osam puta manje novca od komemorativnog centra za hrvatske žrtve u Vukovaru; češće posjete učenika; nova istraživanja te teme i sl.) samo dva su bila za vladu tek djelomično prihvatljiva (sva su ostala bila prihvatljiva u potpunosti), a to su: obećanje da se komemoracija za ”blajburške žrtve” (iz 1945.) neće preseliti u Udbinu ili na zagrebačko groblje Mirogoj nakon što je onemogućena u Austriji, i zakonska zabrana simbola ustaštva. Pa ipak, vlada – u kojoj Srbi imaju potpredsjednicu – je ove godine radikalno podigla kazne za isticanje tih simbola (uključujući i izvikivanje ”za Dom spremni!”) u prekršajnom zakonu, pa se sada može izreći i kazna od više hiljada evra. Plenković vjerojatno misli da bi zakonska zabrana samo dodatno izazivala prijestupnike da krše zakon – što bi bilo kontraproduktivno. Posebno ako bi bilo masovno (npr. na stadionima), te bi pokazalo da država ne može primijeniti zakone.

Vrh srpskih organizacija u Hrvatskoj je stoga 2022. odlučio prisustvovati zajedničkoj komemoraciji – vjerojatno i zato što je premijer i njegovi ministri počeo dolaziti i na komemoracije za srpske žrtve iz devedesetih – ali je židovska zajednica i dalje bila nezadovoljna i ostala je pri bojkotu. Stvar se kasnije promijenila kad je u Zagrebu podignut spomenik žrtvama Holokausta, u koji je u zadnji čas dodan i natpis kojim se komemoriraju i druge žrtve ustaškog režima. Tekst je nezgrapan – djelomično nelogičan – ”U znak sjećanja na žrtve Holokausta i ustaškog režima”. Spomenik je otkriven u aprilu prošle godine, i također je u vezi s odnosom vlade i manjina, predstavnika žrtava, prema Jasenovcu.

U Hrvatskoj se, inače, gotovo bez ikakva otpora i uvijek bez incidenata komemoriraju žrtve Holokausta (posebno na 27. januara ali i na neke druge datume), ali postoji trend ”holokaustizacije” Drugog svjetskog rata, pri čemu se odgovornost za žrtve prebacuje na druge, na opću situaciju, na naciste i okupatore. Hrvatskoj je lakše govoriti o Židovima u okviru opće teme antisemitizma, nego o Srbima kao žrtvama antisrpstva. Uz to, nije lako ni eksplicitno reći da su počinitelji bili domaći ljudi – ustaše – premda je vrh vlasti jasan u osudi ustaštva općenito. No, protivi se izjednačavanju ustaštva s hrvatstvom, što i velika većina Hrvata smatra uvredljivim i historijski netačnim.

Zato je važno da se u ovom slučaj istakao ”ustaški režim” kao krivac. Taj trend ”iskrivljavanja” istine o Holokaustu, kao što je na ovogodišnjem simposionu o Jasenovcu rekao Ephraim Zuroff, je široko rasprostranjen u zemljama koje imaju nečistu savjest u vezi sa time. Holokaust se rijetko negira ali se pritom nastoji umanjiti odgovornost ”naše” strane, najčešće tako da se sva odgovornost prebacuje na okupatore. To je u hrvatskom slučaju poseban problem, jer su Jasenovac osnovali i njime od početka do kraja upravljali domaći zločinci, ustaše. Ali, taj problem postoji i u Poljskoj, u kojoj je sada zakonom zabranjeno okrivljavati Poljake za pomaganje ili čak i sudjelovanje na bilo koji drugi način (davanjem informacija i sl.) nacistima u provođenju Holokausta. O tome piše Milan Subotić u svojoj knjizi ”Napred u prošlost”, objavljenoj u Beogradu 2020. 

To je kontekst u kojem se i u Hrvatskoj prati ova polemika oko Jasenovca, koja se ovih dana intenzivirala u Srbiji. Novi krug se pokrenuo kad je – ničim izazvan – jedan sarajevski portal objavio Jovanovu izjavu iz 2019. kao da je izrečena sada. Odmah sam upozorio – tvitom – da se radi o staroj izjavi, no Milorad Dodik je bio brži, pa je brzopotezno (upitan od strane novinara) izrazio negodovanje i čuđenje nad Jovanovom izjavom. Jovan je potom i sam pojasnio da se pridržava zabrane koju mu je Sinod izrekao, pod starim patrijarhom, te da je njegova izjava stara četiri godine i da je namjerno izvučena opet sada, kad za to nije bilo razloga. Ali, grudva je krenula i u međuvremenu rasla.

Novu peticiju za Jovanovu smjenu potpisalo je pedesetak ljudi, od kojih samo trojica akademika – Vasilije Krestić, Danilo Basta i Radomir Saičić. Krestić je jedini istoričar od njih trojice (Basta je pravnik, a Saičić hemičar). Odeljenje za istoriju SANU ima deset redovnih i četiri dopisna člana, što znači da je Krestić prilično usamljen po ovom pitanju unutar same kuće. Među ostalim potpisnicima – osim dvojice-trojice – nema javnosti poznatijih imena. Pismo je ovoga puta upućeno Patrijarhu, Sinodu i Saboru SPC, te Vladi Srbije – dakle na najviše adrese – osim na onu jedinu koja bi eventualno, ako doista želi, mogla da učini ono što su pismopisci tražili.

U pismu se traži smjena Jovana s pozicije predsjednika Upravnog odbora Muzeja žrtava genocida, kao i smjena direktora Ristića. Za Jovana se traži i smjenjivanje s mjesta predsjednika Odbora za Jasenovac, dok se za njegovo obavljanje vladičanske dužnosti blizu Jasenovca kaže da je ”neka vrsta ponovnog klanja jasenovačkih novomučenika, samo što je nož iz ustaških prešao u srpske ruke”. U pismu Vladi, potpisnici citiraju Jovanove riječi na Privrednikovoj tribini iz 2019., te ga optužuju da djeluje antidržavno i revizionistički. Njegovo je djelovanje u Muzeju žrtava genocida, kažu oni, već posijalo sjeme sličnih revizionizama, pa ga treba smijeniti.

Umjesto da ignorira takvo pismo – već i zbog relativno male ”težine” većine njegovih potpisnika – Sinod SPC je, međutim, odgovorio saopštenjem, koje je napisano za Crkvu neobičnim rječnikom, koji uključuje riječi i fraze kao što su tutti quanti (svi takvi, tj. tome slični), trabanti, CNN affiliate(s), klasični licemeri, ostaci zaklanog naroda i sl. Sinod je za Jovanovu izjavu iz 2019. rekao da je ”potpuno netačna i krajnje štetna”, ”nenaučna, protivna istorijskoj istini”, ”naučno neutemeljena” i ”proizvoljna”. U potpunosti ju je odbacio. Za utjehu (i reda radi), rekao je da se Jovan doista držao zabrane koju je dobio od prethodnog patrijarha.

Istodobno, ovaj slučaj ”istorijskog revizionizma” navodnim umanjivanjem broja jasenovačkih žrtava smjestio je u kontekst globalnog udara na ”naciju, porodicu, veru u Boga”, te označio kao djelo ”satanske travestije” da bi se masovni ubice i vinovnici genocida abolirali a zatim postali heroji. U tom stilu, Sinod nastavlja ali sada kritikujući neimenovanog zaslužnog akademika koji dijeli lekcije Crkvi a nije se usudio kritizirati predsjednika SANU zbog njegove svojedobne izjave o Kosovu i Metohiji.

Premda je o Jovanu izrečeno daleko više grubih riječi, pa je izgledalo da je došao do ruba ekskomunikacije, u polemiku sa Sinodom ušao je upravo taj, u saopštenju neimenovan, akademik – Vasilije Krestić. Napao je Sinod, i to u momentu u kojem je njihovo saopštenje izgledalo kao velika pobjeda onih koji su godinama pisali protiv Jovana, jer su ga uvrstili među ”klasične licemere”, ali je išao mnogo dalje:

”Sinod se svojim ponašanjem izolovao od vernika. Mišljenja vernika njega ne zanimaju. Od njih on traži da budu beslovesni poslušnici. Ignoriše njihove molbe. Na njih ne odgovara. Ne odaziva se čak ni na dopise Srpske akademije nauka i umetnosti koji se tiču problema falsifikovanja istorije. Takvim svojim stavom od naroda otuđeni Sinod stvorio je masu nezadovoljnika koju je nazvao ”klasičnim licemerima”.”, napisao je Krestić.

U nastavku pisma, Krestić direktno kritizira Patrijarha, koji je odbio da smjeni Jovana i zaključuje da je on ”pokazao da je spremniji da oprosti zlodela ustaškim ubicama nego meni, koji sam se usudio da javno izrazim svoje neslaganje s njegovim stavovima, mišljenjima i preporukama”. Krestić tu podsjeća i referira na raniju Porfirijevu izjavu da treba oprostiti svima, te da zločinci ne pripadaju nijednom narodu, jer su se svojim zločinima ispisali iz naroda.

Krestićevo pismo je kružilo mailovima nekoliko dana, prije nego ga je prvi objavio portal Autograf iz Zagreba, kojeg vodi Drago Pilsel. Pilsel je prethodno kritizirao saopćenje Sinoda – zbog čega je dan-dva kasnije difamiran člankom u jednim srpskim dnevnim novinama. Na neki način ne čudi da je oko Krestićevog pisma zavladao – makar kratkotrajni – ”muk”.

Radi se o nekoj vrsti dugogodišnjeg akademskog ”patrijarha” desnice, posebno u pitanjima koja se tiču Hrvatske. Premda ne više onoliko utjecajan koliko je bio u osamdesetim godinama 20. stoljeća, Krestić je i dalje – u akademskom kontekstu – simbol kontinuiteta s tim decenijama. Međutim, čak i oni koji bi ga podržali oko Jovana i Muzeja, teško da će stati uz njega u ovako eksplicitnim optuživanjima Patrijarha i samog Sinoda.

Premda ova polemika nije ni blizu kraja (u nju se uključila, člankom u Pečatu protiv pakračko-slavonskog vladike i direktora Muzeja, i šefica katedre za istoriju Jugoslavije Mira Radojević, braneći akademsku zajednicu od Ristićevih i Jovanovih kritika), već je sada izgledno da će ona ostati zapamćena kao jedna od najrelevantnijih u srpskoj historiografiji koja se sada suočava ne samo s kritikom da nije učinila dovoljno, nego i s izazovom revidiranja prethodnih tvrdnji i zaključaka o jednom tako osjetljivom pitanju kao što su žrtve Drugog svjetskog rata i naročito one u Jasenovcu. Ova tema snažno je podijelila i Srpsku pravoslavnu crkvu i srpsku istoriografiju, institucije koje su dosad bile važni akteri u formuliranju novog, post-jugoslavenskog, ”nacionalnog programa” i službenih narativa. Zaslužuje daljnje praćenje. 

(Ovaj ogled je izvorno objavljen u tjedniku Nedeljnik iz Beograda odnosno njihovom portalu Velike priče, a tekst donosimo uz suglasnost autora, prof. Dejana Jovića).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Kakav će biti novi Bidenov Balkan?
     Bojim se da napadi na Srbe neće prestati
     Neoustaštvo je stvarna prijetnja. I vodi prema ratu
     Tanja Tagirov nikada nije izdala novinarsku profesiju
     Slaba je hrvatska blokada Srbije bez saveznika
     Ako izbori ''svađaju narode'', referendumi ih svađaju još i više
     Grabar-Kitarović poduprla islamističku dimenziju Erdoğanove politike
     Karadžićev rat osramotio je u prvom redu Srbe
     I Tito i Latinka Perović su dio neželjene elite
     Da li je EU jedina perspektiva regije?

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija