Slaba je hrvatska blokada Srbije bez saveznika

Već sam nekoliko puta u javnosti rekao da svaka zemlja-članica, prema sadašnjim pravilima, može – s razlogom ili čak i bez ikakva razloga – blokirati, privremeno ili trajno, ulazak svake zemlje-kandidatkinje u Europsku uniju.

Takva su pravila, a u EU je – osim toga – s grčkom blokadom Makedonije uspostavljena i takva praksa.

Štoviše, sve češće države-članice “soliraju”, umjesto da slijede tzv. “zajedničku politiku” – npr. u pitanju kvota za imigrante i sl. Prema tome, blokada – privremenih, nadam se, a ne trajnih – će biti još.

To je u prirodi sistema koji sada postoji unutar EU.

Hrvatska je u ovom slučaju samo iskoristila mogućnosti koje joj daje taj sistem, koji je utemeljen na potpunom konsenzusu, tj slaganju SVIH zemalja-članica.

Međutim, u stvarnosti, blokada je slaba kad je izvodi samo jedna zemlja, a posebno ako je ta zemlja među onima koje nisu suviše moćne, ili koje – kao Hrvatska – imaju možda i neke specifične animozitete prema objektu njihovih politika, u ovom slučaju: prema Srbiji.

Hrvatska će, ako želi biti uspješna u blokiranju pregovora, morati naći makar još jednog saveznika. Koliko sam informiran, ona je to pokušala i ovog puta.

Već sam nekoliko puta u javnosti rekao da svaka zemlja-članica, prema sadašnjim pravilima, može – s razlogom ili čak i bez ikakva razloga – blokirati, privremeno ili trajno, ulazak svake zemlje-kandidatkinje u Europsku uniju

Ako se, osim Hrvatske, bilo koja druga zemlja-članica EU-a pridruži blokadi, to bi za Srbiju bio velik problem. U ovim pitanjima, vrijedi pravilo da je daleko veća udaljenost od jedan do dva, nego od nula do jedan.

Jedna zemlja koja blokira je skoro kao nijedna, ali sasvim je druga stvar ako se suočite s većim brojem zemalja. Hrvatska to zna, jer je kad se suočila i sama s blokadom Velike Britanije oko slučaja Gotovina, vodila politiku sprečavanja da se Britaniji pridruži ijedna druga zemlja-članica.

U tome je tada i uspjela, pa je britanska barijera uklonjena.

Također, ako u EU ne postoji volja za daljnjim proširenjem, mogla bi se pojaviti i “prešutna podrška” onoj zemlji koja blokira. Dakle, sve ovisi o odnosima unutar EU, a ne toliko o samoj politici zemlje-kandidatkinje.

Nikada ne treba zaboraviti da konačnu odluku donose zemlje-članice EU, dakle: ni Brisel kao sjedište EU-a, ni zemlje-kandidati. O svakoj od njih pojedinačno ovisi hoće li biti proširenja.

Treba, također, shvatiti da je ulazak u EU političko pitanje, a ne neko pravo ili neka tehnička procedura ispunjavanja upitnika ili zadovoljavanje kriterijuma.

Svaka zemlja – ponavljam SVAKA – mora dati saglasnost. Dakle, mora donijeti političku odluku.

Stvar je još koliko-toliko predvidiva sve dok se u to odlučivanje ne uključi narod, tj. dok neka od zemalja-članica ne inicira referendum o tom pitanju. To se može dogoditi čak i kroz narodnu inicijativu, dakle ne mora biti incirano od strane političkog vrha te zemlje-članice. Siguran sam da bi takvi referendumi značili praktički kraj svakog proširenja EU, jer ne vidim da postoji volja kod građana EU za daljnjim proširenjem.

To što ljudi na referendumima donose odluke koje su protivne njihovim interesima, ponekad nepravedne prema drugima, pa i neshvatljive – to je u ovom slučaju prilično irelevatno.

Što se tiče same Srbije, ona se stvarno mora odlučnije pozabaviti zahtjevima i molbama koje joj stižu od zemalja-članica EU-a, ako želi povećati broj prijatelja i smanjiti broj protivnika u Uniji.

Recimo, osobno se sjećam da je pitanje udžbenika za djecu koja žele polaziti škole po posebnom programu, bilo postavljeno i u razgovorima predsjednika Josipovića i Tadića, dakle prije pet godina.

Bio sam prisutan na tim razgovorima, pa govorim iz prve ruke. Ako se to pitanje nije dosad riješilo, to pokazuje sporost i neefikasnost više vlada u Srbiji. Pokazuje da postoji jedna linija u politici Srbije koja se može nazvati “lako ćemo”.

Uvijek sam smatrao da je EU pogriješila kad se umjesto zajedničkog primanja svih zemalja Zapadnog Balkana (u što uključujem i Hrvatsku, kao što sam ranije i Sloveniju), odlučila za pojedinačni prijem jedne zemlje za drugom

Oslanjanje na Ameriku ili nekog drugog, možda može pomoći – ali samo ako se u potpunosti odradi domaća zadaća, posebno u pitanjima koja su stvarno lako rješiva i nikome ne umanjuju prava, dok nekima – i to manjinskim grupama – povećavaju prava.

Na kraju, da ponovim: uvijek sam smatrao da je EU pogriješila kad se umjesto zajedničkog primanja svih zemalja Zapadnog Balkana (u što uključujem i Hrvatsku, kao što sam ranije i Sloveniju), odlučila za pojedinačni prijem jedne zemlje za drugom.

Takva odluka dovela je do smanjenja interesa za rješavanje bilateralnih pitanja između zemalja-kandidatkinja, a potakla je i međusobnu kompeticiju, koja nije uvijek zdrava i konstruktivna.

Da se razumijemo, Srbija bi se, da je ušla prije Hrvatske u EU, ponašala potpuno isto kao što se Hrvatska danas ponaša prema njoj. I ako sutra Bosna i Hercegovina uđe prije Srbije – ili Srbija prije Bosne i Hercegovine, svejedno – ona koja uđe “ucjenjivat” će onu drugu upravo pomoću ovog instrumenta, ulaska u EU.

To je pogrešno i štetno za sve.

Jedino rješenje, po mom mišljenju, je zajednički ulazak i to odmah, odnosno što prije.

Samo se na taj način može izbjeći da se proces ulaženja u EU pretvori iz procesa izgradnje mira i povjerenja u proces stvaranja novih frustracija i napetosti.

Međutim, to da li je EU pogriješila ili ne – to treba da bude predmet rasprave unutar same EU, a za zemlje-kandidate je skoro pa irelevantno.

Tu smo gdje smo, i treba igrati po pravilima koja postoje, ako se želi postići uspjeh.

(Prenosimo s Facebook zida prof. Dejana Jovića. Izaja za Tanjug).

    •  Odbrana Jovana Ćulibrka i poslednji dani mita o Jasenovcu
    •  Kakav će biti novi Bidenov Balkan?
    •  Bojim se da napadi na Srbe neće prestati
    •  Neoustaštvo je stvarna prijetnja. I vodi prema ratu
    •  Tanja Tagirov nikada nije izdala novinarsku profesiju
    •  Ako izbori ''svađaju narode'', referendumi ih svađaju još i više
    •  Grabar-Kitarović poduprla islamističku dimenziju Erdoğanove politike
    •  Karadžićev rat osramotio je u prvom redu Srbe
    •  I Tito i Latinka Perović su dio neželjene elite
    •  Da li je EU jedina perspektiva regije?

> Svi tekstovi ovog autora