Krivi smo mi

Univerzum kroz koji revoluira naš geoid fantastičan je sustav koji nam, rezimiramo li sve zakone prirode, šalje fantastičnu, jednostavnu poruku: svaka akcija ima svoju reakciju. Odnosno: sve što nam se događa odjek je onog što smo činili. Čak i ako smo senilno ”zaboravili” što smo učinili, gdje i kako, čak i ako pilatovski tvrdimo da mi nismo dio tog u zlo ogrezlog prakticiranja loših praksi.

Samo ako smo u neznanju ili nijekanju, preostaje nam čuđenje, gotovo pjesničko, svijetu koji se preko noći promijenio u grdo mjesto nalik Tolkienovu Mordoru.

Dok su neki na Božić žvakali posljednji zalogaj francuske salate, do grla krcati prasetinom, u osječkom KBC-u umro je prvak drame HNK u Osijeku, Aleksandar Bogdanović. Od posljedica prometne nesreće u kojoj je njegova jedina krivnja bila ta što se usudio prijeći preko obilježenog pješačkog prijelaza nadomak svome domu.

Krivnja i odgovornost roditelja? Naravno da je itekako ima. Čak i ako djeca nisu roboti u koje jednim potezom usađujemo prihvatljiva ponašanja. Jer djeca se rađaju s osobnošću, što dobro zna svatko tko ima dvoje ili više djece koje odgaja prema istim postulatima, a naposljetku ”dobije” često vrlo različite ljude

Pregazio ga je mladac bez vozačke dozvole kojemu je netko dopustio da se lati upravljača terenca, kojemu je netko zapravo četiri godine dopuštao da bez vozačke dozvole divlja po osječkim prometnicama. Mladac ga je pregazio i pobjegao.

Dva tjedna kasnije, jedan drugi je mladac, također bez vozačke dozvole, a k tome i pijan i pod utjecajem još koječega što se već konzumira po trubo-folk leglima poetike koju mladež sve bolje ”razumije”, u skupom i moćnom automobilu u smrt odvezao sebe i još dvoje, a mogao je i više. Da se netko zatekao na njegovoj smrtonosnoj putanji preko rubnika do stabala. I svi su ostali u čudu i užasu što ga mračno čuđenje za sobom tegli.

U javnost su ”procurile” već poslovične rečenice koje vele kako su počinitelji bili otprije poznati policiji. Reakcije javnosti na ove ”akcije” bili su drvlje i kamenje po roditeljima i policiji. Malo ih je kopalo dublje. Jer, valjda, što se dublje ide, dublja je trulež, sve ono što nam nisu stvorili ni Srbi, ni masoni, a bogami ni svjetske zavjere, nego mi sami prešućivanjem i banalnom šutnjom koju nazivamo građanskom pristojnošću.

Krivnja i odgovornost roditelja? Naravno da je itekako ima. Čak i ako djeca nisu roboti u koje jednim potezom usađujemo prihvatljiva ponašanja. Jer djeca se rađaju s osobnošću, što dobro zna svatko tko ima dvoje ili više djece koje odgaja prema istim postulatima, a naposljetku ”dobije” često vrlo različite ljude.

Dijete uči iz roditeljskog primjera, pa ako su mu roditelji bahati pojedinci lišeni svake empatije, megalomani koji su materijalno postavili na pijedestal, male su šanse da dijete izraste u humanog idealista koji poštuje svijet i ljude oko sebe, a velike da pobjegne s mjesta gdje je pregazio drugo ljudsko biće.

Roditeljstvo je, međutim, u posljednja tri desetljeća proživjelo tektonske promjene. Negdje u trenutku kad je moja generacija odlučila da njihova djeca neće ”trpjeti ono što su oni trpjeli od svojih roditelja” i da će imati ”sve što oni nisu imali”.

Nekadašnji čelični autoritet u tom se trenutku pretvorio u nepostojeći autoritet, potpuno brisanje okvira koji je, što psiholozi dobro znaju, itekako potreban za mentalno zdravlje psihički još nezrelog pojedinca.

Roditelji tako smireno i bez dizanja glasa djetetu koje prst ili vilicu gura u utičnicu objašnjavaju koncept smrti. Nema pljeskanja po ruci. S djetetom koje divlja po trgovini, ruši druge kupce i artikle s polica danas se pregovara kao s otmičarem. Smireno i taktično.

Kad dijete nešto poželi, diže se kredit kako bi mu se to i kupilo. Kad dijete poželi automobil, dijete ga i dobije. I nema kazne. Sve je nekažnjivo. Veli se kako kažnjavanje uništava djetetov duh, polet i istraživački impuls

Kad dijete nešto poželi, diže se kredit kako bi mu se to i kupilo. Kad dijete poželi automobil, dijete ga i dobije. I nema kazne. Sve je nekažnjivo. Veli se kako kažnjavanje uništava djetetov duh, polet i istraživački impuls.

No, nije sve na roditeljima. Nešto je i u jurisdikciji. Ingerencije policije po kojoj sad, dakako, svi pljuju, u rangu su ovlasti nekadašnjih razrednih redara. Policijski službenik na terenu, u trenutku kad netko očevidno krši zakon, mora na pameti imati četrdesetak zakona i propisa kako bi u sekundi razlučio kako djelovati, a da naknadno ne bude sankcioniran, ili da ne ostane bez posla.

Ne smijemo zaboraviti situaciju kad je policija provodila jače kontrole na cestama, javnost se na nju obrušila i optužila je za represivno ponašanje. Kad se dogodi zlo, onda je policija odgovorna što je nema.

Ozračju sumanutosti pridonosi duboko korumpirano sudstvo koje na sebe samo preslikava sveprisutnu korupciju i nepotizam, koje elitistički krivnje oslobađa najgore i uvijek najzaštićenije i tako zapravo u najvećoj mjeri doprinosi općem stanju sveopćeg amorala.

A taj amoral je sazdan od cijele ropotarnice glomaznog i sitnog: od nekažnjene kriminalne privatizacije, do perjanica državne vlasti na svim razinama koje nekažnjeno otimaju i gomilaju si nekretnine i ina blaga, poput kažnjeničkih bojni gaze sve zviždače, sve koji im se nađu na putu.

Sve, naime, ide u prilog tome kako je bolje i mudrije biti pokvaren, nego pošten. Jer: pošteni zarađuju minimalne, a pokvareni podižu prosječnu plaću na nacionalnoj razini.

Takozvana elita pretvorila se zapravo u ogledni primjer moralne antiteze svega čemu smo djecu učili. Ona načelo: budi pošten, dobar i vrijedan premeće u floskulu i nameće novu paradigmu: budi agresivan, beskompromisan i spretan, lukav i amoralan, pa ćeš uspjeti. Djecu tome ne moramo učiti.

To je primjer koji se stvarnosno nameće kao jedini isplativi modus vivendi.

I mediji promiču životni stil polusvijeta, bombardiraju nas prpošnim detaljima iz života sumnjivih pojedinaca kojima se smisao života sve ono što nitko ne može ponijeti u grob.

Ima nečeg i u školstvu. U školi smo nekoć godinama učili o ponašanju u prometu. Današnja djeca o tome uče tek ako dospiju u autoškolu. Današnja djeca nemaju pojma o pružanju prve pomoći. Današnja djeca bez imalo problema tikaju odrasle. Nema persiranja. Nema poštovanja. Ta, koga poštovati?

Ozračju sumanutosti pridonosi duboko korumpirano sudstvo koje na sebe samo preslikava sveprisutnu korupciju i nepotizam, koje elitistički krivnje oslobađa najgore i uvijek najzaštićenije i tako zapravo u najvećoj mjeri doprinosi općem stanju sveopćeg amorala

Onu gospođu koja je u jednoj od zgrada svog doma za stare i nemoćne ugurala dvostruko više nepokretnih staraca kako bi zaradila više? Djelatnike Socijalne skrbi koji to ”nisu zamijetili”? Ministre koji, kad zbog grubih pogrešaka u njihovim resorima smrtno stradaju ljudi, odbijaju dati ostavku? Ljude koji znaju za nedjela pojedinaca, ali šute zato što nije lijepo cinkati?

Živimo, naime, u društvu koje prešućivanjem i neprokazivanjem štiti zlikovce.

Živimo u društvu koje se klanja nasilnicima i mutnim likovima, u društvu koje se savjesti i samilosti odriče kao ljage, koje puca po šavovima. Onako kako je po šavovima popucao onaj mladić u Splitu koji je u konačnici i žrtva sustava i krvnik. U društvu koje, kronično depresivno, čeka Zoroa. Ili Supermana.

Nekog tko će izvan institucija koje odavno ne rade svoj posao neredom dovesti red. U društvu u kojemu su ”počinitelji otprije poznati policiji”.

Društvu koje zbog političke i nacionalne ”korektnosti” prešućuje jedno prvorođeno dijete u godini zato što je Rom, u kojemu su neki uvijek jednakiji od drugih. Jer mogu, zato što su zaštićeni.

Zato što mi šutimo. Povremeno se, kad više ne možemo izdržati, grizemo između sebe. Sitnim zubima.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Divljaštvo
    •  Čudovišna empatija prema zlostavljačima
    •  Strah od ulaska Rodnih studija na Filozoski fakultet je glupost
    •  Zašto glumice nisu ranije progovorile o Daliboru Mataniću?
    •  Čudno je ljudsko osjetilo vida i tumačenje morala
    •  Živimo u euforiji, u virtualnoj distopiji, u kakofoniji
    •  Penava ne odaje počast mrtvima već želi o(p)stati na vlasti
    •  Afekt je kriv za sve za čime posežu psihopati i nasilnici
    •  Kolektivno ljubi totalitarno, voli mitove
    •  Stvorili smo instant-društvo, šuplje, bez sadržaja

> Svi tekstovi ovog autora