autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Krleža nam je ostavio najvrjednije što u jeziku baštinimo

AUTOR: Tatjana Gromača / 07.07.2021.
Tatjana Gromača

Tatjana Gromača

Stotinu i osma godišnjica od Krležinog rođenja, nije neki jubilej, ali kada je Krleža u pitanju, svaki je sedmi srpnja jubilej, datum, proslava, sjećanje, povezivanje, ako već netko nije povezan u neki nerazmrsiv, trajni čvor s ovim piscem, od prvog susreta.

Prvi susret s Krležom, tko se toga sjeća? Ima toga, ali uglavnom, ne naročito sretan spoj. Uglavnom kažu – ”Bio mi je težak, nisam ga razumio, nisam mogao, sve drugo je išlo nekako, ali Krležu nisam mogla – mogao prežvakati…”.

Da, ima toga. I to tako, najčešće, ostaje do kraja.

No tu nije toliko riječ o Krležinoj teškoj rečenici, o nedokučivoj poetici, o čestoj uporabi tuđica, o prodornosti i složenosti njegove misli, koliko je, vjerujem, riječ o našoj neprobavljivosti njegova društvena stava, o našoj potpunoj odsutnosti potrebe za realnim sagledavanjem društvene (ali i osobne, intimne, obiteljske, biografske) stvarnosti, kamoli kritičke svijesti, to prije svega, a tek potom ostalo…

Danas, nailazim na rashodovanog Krležu, ”Na rubu pameti”. Vrhunski tekst, neke ga knjižnice stavljaju u rashod. Knjiga u vrlo dobrom stanju. Nije jasno zbog čega…Možda zato jer nije školska lektira. ”Ali da, slobodno je, možete uzeti ako želite, bolje da uzmete, nego da se baci.”

”Bolje nego da se baci.” Jedan Krleža, koji nikome nije interesantan. Uostalom, zašto bi bio? U njegovim tekstovima, neprestano sve kao u noćnoj mori, kao nošen nekom divljom bujicom satkanom od riječi, od vrtloga povijesti, od prostora, geografije, od Panonije, Austro-Ugarske, Rusije, od Balkana od kojega nam se bljuje.

Bljuje, da, bljuje, jer mi smo taj Balkan – naše laži i krađe, naše prljavo rublje, nečista savjest našega građanstva i naše inteligencije, naših društvenih elita, naročito. Naši divlji zakoni, divlje pravosuđe, divlje školstvo, nepouzdana medicina

Bljuje, da, bljuje, jer mi smo taj Balkan – naše laži i krađe, naše prljavo rublje, nečista savjest našega građanstva i naše inteligencije, naših društvenih elita, naročito. Naši divlji zakoni, divlje pravosuđe, divlje školstvo, nepouzdana medicina.

Tu i tamo pristojne i važne stvari, principi, vrhunska djela, posvećenost pojedinaca – stvari o kojima se šuti. Tu i tamo nešto, uistinu, i nešto pošteno, ispravno, ljudski, kako treba.

Tu, uostalom, i Krležina literatura pripada, pod ovu stavku. Zbog toga ni glasa o njoj. Tu i tamo neki režiser, kazališna predstava. Evo, čak i izložba o njegovom intimnom životu sa suprugom Belom Kangrgom, otvorena danas u Muzeju grada Zagreba – predivna, rijetka gesta.

Ali život, ljudi, literatura… Uživanje u njegovom pismu – vrlo slabo, gotovo nikako, ako i da, više po nuždi, po zadatku, zbog neke vrsti stjecanja ili potvrde statusa, ostavljanja dojma, težnje pripadnosti eliti duha.

Nema ljubavi na prvu, trajne privrženosti, životnog hodanja po Krležinom svijetu snova koji oslikava sve jeze i ponore, sve uklete tragedije, sve nepravde naše i uklete stvarnosti (mladić s juga Hrvatske, kojemu je netko kupio motor da njime juri po metropoli 120 na sat, u jedan u noći, i da njime usmrti 20-godišnju djevojku, doslovno je raščetvori, to je pripovijest iz naših dana, Krležina itekako. Jer znamo i kako se sudi, kakve su poruke našega pravosuđa za ovakve teške nesreće, teške neodgovornosti, u stvari, ubojstva. Nekoliko godina iza rešetaka, i čovjek je danas u Hrvatskoj slobodan, i nakon što počini ovako teško kazneno djelo, to je istina našeg pravosuđa danas, krležijanska).

Nema niti gorkog istinoljublja niti bijesno pravedničkog upiranja prstom, nema ni melankoličnog traganja za motivima srodnim, ljubljenja tih motiva, pronalaženja sebe (i vlastite svojte, korijena, obiteljskih gena, intriga, prešućivanih stvari, laži i, šire, društvene povijesti, kroz te motive).

Nema prezira prema društvenoj nepravdi, oštre, bezuvjetne osude društvenih nepravdi, osude građanskog licemjerja, osude igara na sigurno. Nema osude dvoličnosti visokih lica, ne samo političkih, ne samo crkvenih.

Ima licemjerne skrušenosti, glumljenja nebeske dobrote ili paneuropske širine u prignutom stavu crkvenih kanonika, iza čega se kriju gramzljivost i častohleplje, uskogrudnost, strogi zbir beskrupuloznosti i vlastitih interesa, iza kojih ne stoji više ništa.

Danas, u ovoj i ovakvoj Hrvatskoj, u kojoj nogometaši i manekenke predstavljaju vrh, ideal moralni i duhovni – kako god, u kojoj skupi automobili i vile s bazenom znače ”ono nešto”, čemu treba težiti, vrst apsoluta.

Polupismen i gladan narod, koji ždere krumpir i loče pivo, i, nasuprot toga, opća dekadentnost društvenih elita – prestižne vile na moru, prestižni restorani, prestižni vinski podrumi i seoska domaćinstva, prestižni studiji i prestižne diplome – sve pod budnim okom drevnoga Kaptola, poškropljeno svetom vodicom bezgrješnosti!

Ovdje ili tamo – opredijelite se! Sredine nema.

A truli, dosadni novinari neka melju svoje (ono malo njih, koji još nisu dobili otkaze), a pravnici (nekolicina kojima je uspjelo održati čist obraz u općoj hrvatskoj povijesti beščašća, dobro nam znanoj, jer je živimo) neka podižu optužnice – slučajevi će i onako završiti pod zastarom…

Danas, nailazim na rashodovanog Krležu, ”Na rubu pameti”. Vrhunski tekst, neke ga knjižnice stavljaju u rashod. Knjiga u vrlo dobrom stanju. Nije jasno zbog čega…Možda zato jer nije školska lektira. ”Ali da, slobodno je, možete uzeti ako želite, bolje da uzmete, nego da se baci”

Krleža, to je jedna ubožnica, ubožnica u koju ide sva krama, sve ono što je i bogu dozlogrdilo. Sve ono odbačeno, neupotrebljivo, a naše, čega se dobrovoljno odričemo.

Nekakav, uzmimo, dobrano natruo i probušen čamac na Kupi, nekakvi napušteni i srušeni mlinovi i tvornički pogoni, nekakve prodavačice sira i mlijeka, nekakvi gimnazijalci i studenti, nekakvi špitali u kojima ljudi umiru kao muhe, nekakvi vojni šatori pored rijeka koji glume privremene bolnice, nekakvih užareni kontejneri, zemlja koja se otvorila, ljudi prema kojima se osjeća samo gađenje, nebriga. Tu je Krleža, sam, okružen svojima – gubavcima, cijelom jednom nepreglednom povorkom.

Istovremeno – dostupan svakome – kao neka vrst utjehe. Ne samo u knjižnicama, već i u knjižarama. Za dvadeset kuna (manje od tri eura, manje od šalice kave koju će jedan današnji Europejac, kugi današnjice unatoč, popiti na Postdamer Platzu, na Piazzi dell Unitá, na Heldenplatzu, u Terézvárosi…) može se danas kupiti dva vrhunska Krležina djela – ”Povratak Filipa Latinovicza” i ”Balade Petrice Kerempuha”, imati ih u svojoj biblioteci, uzimati ih k sebi često (umjesto čitanja dnevnih novina, portala, visoke navade našeg učenog, načitanog svijeta), utapati se u njegovim slikama i riječima, mjeriti sebe naspram tih slika i riječi, pitati se – gdje sam, tko sam, kako stojim naspram ovoga ili onoga?

To su stvari koje su bitne, na koje nas njegovo djelo apriorno poziva, i ako čovjek želi dobru, vrhunsku poeziju u prozi, i ujedno, jedno temeljito i kritičko osobno i društveno preispitivanje, tada će posegnuti za ovim štivom koje će ga dalje vući k sebi bez da o njemu ciljano, svjesno misli…

Jer, književnost koju je Krleža ostavio svome jeziku i kulturi u nasljedstvo, jasno je odavno, jest nešto najvrjednije što u umjetnosti riječi baštinimo, i po visini, virtuoznosti svoje izvedbe, i po temeljitosti prenošenja, sublimacije onoga što nazivamo ”hrvatskim iskustvom” – povijesnim, političkim, socijalnim, i dublje od toga, i promatrano iz tog ugla, čovjek kome je Krležino pismo blizu srca, mogao bi biti zasigurno jedan od uzoritijih domoljuba, samo još kada ne bi bio svjestan svih opasnosti, zamki koje stoje, vrebaju iza njega.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Kakva sada MORA biti naša domovina?
     Hrabrost nijanse Jeana Birnbauma
     Sitni prevaranti i vrijeme Divljeg zapada
     Nezaboravni romani, remek-djela Fleur Jaeggy
     Impresije s mirovnih susreta zemalja Mediterana Medì
     Suludo ljubavno sljepilo i neistinitosti naše stvarnosti
     Vječni malograđanin
     Oleg Mandić: “Život obilježen Auschwitzom”
     Doživotna kolektivna eutanazija
     Victor Serge, literarni heroj 20. stoljeća

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija