Kuzma Kovačić je u pravu u vezi monumenta na splitskoj pjaci

Gradske su vlasti od čuvenoga kipara naručile monument, koji će biti posađen na gradsku pjacu da se u njega zataknu koplje i zastava. Kiparu su, kako je to već i običaj, dostavili što će u kamenu pisati. Po svijetu je običaj, i u nas je bio u neka druga vremena, da spomenički natpis sastavlja ugledni pisac, ako je moguće i najugledniji u zajednici, ili da profesor književnosti odabere stihove koji će biti u kamen uklesani. U Splitu, međutim, odlučili su se za nešto budalasto.

Umjesto kakvoga lijepog epigrafa, koji je mogao, makar i anonimno, sastaviti neki od dobrih splitskih pisaca, umjesto stihova kojega od najsplitskijih pjesnika u povijesti – od Marulića, preko Tončija Petrasova Marovića i Jakše Fiamenga, do Predraga Lucića – splitske su gradske vlasti odabrale datume.

Dva su, vrlo prozirna razloga za takav izbor: prvi je u mitomaniji Dioklecijanova splitstva i splićanstva, koja će se onda naglašavati nekakvim datumima na monumentu, a drugi je, naravno, u snazi prešućivanja. Ne bi bilo pretjerano reći da su svi drugi datumi u kamen urezivani samo zbog onoga jednog koji će biti prešućen. 

Narudžba ovakvog obilježja u Splitu ispunila je svoj smisao i svrhu, jer su se nakon njegova postavljenja pobunili splitski antifašisti, baštinici tog jednog prešućenog datuma. Zahtijevali su da se na monument prešućeni datum dopiše, ne shvaćajući da takvo što nije moguće. I promašujući bit problema.

Ako je, naime, istina da je umjetnički oblikovan kamen postavljan u vrijeme kada je u Splitu na vlasti u nekakvoj koaliciji bio i SDP, splitski antifašisti svoje su raspoloženje trebali pokazati na prozorima stranačkih prostorija stranke iz koje su – nećemo pogriješiti ako to tako kažemo – i sami potekli. Ako to, pak, nije tako, nego ako je na vlasti bila neka druga stranka, a Splitom su, ne računajući Keruma, vladali samo još HDZ i HSLS, onda su trebali porazbijati prozore na prostorijama te druge stranke.

Ako se, kao što ponegdje piše, sve to odvilo 1999, gradonačelnik je bio HSLS-ovac Ivan Škarić, pa izvolite gospodo, imate prozorska okna da iskalite gnjev! To što ste navalili na monument, naprosto nema nikakvog smisla. I grdnije je nasilje nego da ste razbijali prozore.

Kipar Kuzma Kovačić s natpisom na spomeniku nema ništa. Ustvari ima ovo: pristao je naručiteljev natpis ugraditi u svoje umjetničko i autorsko djelo. I to je onda platio time što su anonimni građani povremeno nagrđivali njegov rad.

Monument koji je stvorio u užem smislu pripada žanru totema. Prirodno je i očekivano da totem jednoga klana nagrđuju i gade pripadnici drugoga klana. Ali Kuzma Kovačić nije odgovoran za žanr svoga rada, jer su ga definirali sami naručitelji. Lijevo-liberalni, pritom, ako smo dobro shvatili!

A onda je na vlast došla obitelj Puljak. Gradonačelnik je postao doktor fizike elementarnih čestica, Ivica. On je odlučio na monument dopisati prešućeni datum, u čemu je imao podršku većine u gradskom vijeću. Lijepo je što Ivica Puljak zna da je antifašizam civilizacijska tekovina i što je svjestan da Split ne bi šale postao dijelom hrvatske države, da ga nisu oslobodili partizani. Ali je za jednog “istraživačkog fizičara” ipak neobično da mu nije jasan koncept autorskih prava.

Kao što njegovo istraživanje ne može prisvojiti pa malo nadopisati netko drugi, pa ni onaj tko je istraživanje financirao i vlasnik je rezultata istraživanja, tako ni monument Kuzme Kovačića ne može prisvojiti pa malo nadopisati netko drugi, pa ni on, Ivica Puljak, kao trenutni, demokratski izabrani nosilac vlasničkih prava.

Vlasti Ivice Puljka su, dakle, nadopisale datum, kipar ih je tužio i dobio proces. Hvala Bogu da ga je dobio, jer da nije, sad bi svaka budala mogla nadopisivati Krležine “Zastave” ili, što da ne, u “Sarajevskom marlboru” popravljati završetke priča. Na to su se Puljak i puljci tako razbjesnili da su prerezali spomenik i nekamo ga odnijeli. Namjera im je da na njegovo mjesto postave nešto drugo u što će se moći zadjenuti koplje sa zastavom, a na što nitko, kako kaže Puljak, neće polagati autorsko pravo. I još je rekao da će Kovačićev monument ponuditi nekom muzeju u Šibeniku, da se tamo pokaže dokle sve historijski revizionizam može ići.

Doktora za elementarne čestice valja sad upozoriti na još jednu elementarnu činjenicu, koja se tiče autorskih prava, ali i života u zajednici: izloži li on poruzi djelo Kuzme Kovačića i izloži li ga na način koji će umjetnika vrijeđati, Kovačić ga opet može tužiti, pa će Puljak opet izgubiti proces. Naime, to što ste vlasnik nečije slike ili skulpture, ne znači da možete njome raspolagati na načine koji će biti uvredljivi po autora. Dakle, poštovani gradonačelniče, ne samo da u trenucima dokolice ne smijete nadocrtavati tuđe crteže i nadopisivati tuđe knjige, nego ih ne smijete ni skrnaviti.

Žalostan je način na koji su splitski događaji odjeknuli u našoj javnosti. Za ljevičare i samozvane antifašiste, kojima se apriorno dopada Puljkova intervencija u prostoru, sudska odluka je skandalozna, kipar je ridikulozan, uklanjanje monumenta je ispravno.

Desničari, pak, osim što su brižni za domovinu i domoljublje, najednom staju uz autora i postaju branitelji autorskih prava. To u promatraču, koji je i sam autor koječega napisanog, stvara ozbiljnu nelagodu.

Kao piscu fikcije, pripovjedaču, romanopiscu, novelistu, izazovno mi je zamišljati se u likovima drugih ljudi i u njihovim ulogama. Lako mi je zamisliti se i u ulozi kipara kojem naručuju spomenik za splitsku pjacu, u koji će se zadijevati hrvatski barjak. Ako bih već prihvatio tu blesavu ideju s datumima na monumentu, nikada, ni za kakve novce, ne bih dopustio da netko poslije nešto dopisuje.

Bez obzira na to što mislim da je dan oslobođenja Splita od fašizma za povijest grada važniji od dana kada je Dioklecijan ušao u svoju palaču ili od dana kada su stanovnici porušene Salone krenuli da naseljavaju Split. Ali ako ćete od mene tražiti da po monumentu pišem pizdarije za koje vjerujete da će vas učiniti starijim, ozbiljnijim i poštovanijim, a ne datume kada se nešto doista važno dogodilo, onda nema šanse da ću vam dopustiti da u to poslije dirate. Od svih spomenika najvažniji su i najpoučniji spomenici ljudske i općenarodne gluposti. U Splitu i drugdje, naravno.

Puljak i svi hrvatski puljci imali su pravo da odrežu i odnosu Kovačićev monument. Konačno, odnesen je 1947. i Fernkornov ban Jelačić s zagrebačkog Trga Republike, što je, i jedno i drugo, neusporedivo manje zlo, manji vandalizam, lakše podnošljiv teror nad duhom i memorijom, od uništenja značajnog dijela opusa Vojina Bakića, provedenog u hrvatskome javno-privatnom partnerstvu tokom devedesetih. Ali koliko god to bilo manje zlo od miniranja, i dalje je riječ o nasilju u javnom prostoru, o prepravljanju memorije mjesta, o nagrđivanju grada, o njegovoj deurbanizaciji i pretvaranju u selendru bez pameti i sjećanja, ili, da se našalimo, u fiziku elementarnih čestica.

Spomenik na pjaci biljeg je jednoga vremena i jednoga splitskog i hrvatskog morala. Spomenik prešućenom datumu i otužnoj provincijskog čežnji za dubokom prošlošću i dobrim podrijetlom.

Dioklecijanov Split i Konstantinov Niš idealni su gradovi pobratimi u svojoj glembajevsko-provincijskoj uznositosti. Za razliku od dostojanstvenoga Splita Tome Bebića i veličanstvenog Niša Šabana Bajramovića. Kovačićev kamen mogao je biti spomenik jedne ustrajne antifašističke pobune protiv prešućivanja, koja je na pravilan način mogla biti shvaćena, e da spomenik nije uklonjen sa svoga mjesta. Što će umjesto njega doći? Doći se, ako nam je dopušteno pretpostaviti, jedno autentično neautorizirano kameno govno, dovoljno meko da se u njega zabije koplje sa zastavom.

Zašto kameno govno, čemu te grdne riječi? Zato što će monument jednoga sjećanja biti zamijenjen nečim što će biti lišeno tog sjećanja.

Da su gradonačelnikove namjere čiste, pamet uzorna, a umjetničko, kulturno i društveno obrazovanje da mu je na razini njegovih akademskih zvanja i znanja u oblasti prilično irelevantnoj za poznavanje grada i upravljanje njime, on bi Kovačićev monument ostavio tamo gdje je i bio, a na drugom bi mjestu postavio kamen u koji bi bio zaboden jarbol s kojeg će se vihoriti hrvatska zastava.

Naprosto bi mudro dopustio da grad slobodno svjedoči o svojim građanima, a da se ljudi uče na vlastitim pogreškama. Umjetniku Kuzmi Kovačiću još bi se ljubazno ispričao što se glavni splitski barjak više ne vije nad njegovim monumentom, jer Kovačić za ništa od svega ovog nije kriv.

A to što on u svom srcu, možda, stoji uz davne svoje naručitelje i njihov koncept spomenika prešućivanju Dana oslobođenja Splita, to je, zapravo, vrlo sretna okolnost u cijeloj priči.

Da je, ne daj Bože, drukčije, mogao je popustiti i tako se narugati svima nama kojima je stalo do naših autorskih prava jednako koliko i do naših sjećanja. 

(Nije dozvoljeno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Kipar Kuzma Kovačić imao je pravo kada je zabranio da mu se dira u monument na splitskoj pjaci).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Antonio Scurati i posljednji dani Europe
    •  Biti Teofil u vrijeme kada su domoljubi zamijenili Udbu
    •  Teofilova imaginarna domovina
    •  J.Carter, posljednji predsjednik koji se stvarno molio Bogu
    •  Preseljavali se uredništvo N1 iz Luksemburga na Markov trg?
    •  Zašto radosno razbuktavamo vatru na kojoj gori Kalifornija
    •  Slobodan Šnajder i spašavanje Krleže od uprizorenja Zastava
    •  Tko za Božić puca, taj za Božić ubija
    •  Što bi nam mogla značiti poniznost u ova gorda i šugava doba
    •  Plenkovićev krvavi novac za umirovljenike i Dragana Primorca

> Svi tekstovi ovog autora