Kvarljivo stranaštvo

Nemamo mi stranačku policiju da znamo jesu li Marina Lovrić Merzel i Željko Sabo stvarno krivi ili ne. Tako se pojadao Zoran Milanović, pokušavajući obrazložiti zašto stranka čeka s njihovim sankcioniranjem dok ne vidi za što ih terete optužnice.

 

Odmah se međutim vidjelo da petlja, jer je sadržaj jedne optužnica praktički bio poznat, a uskoro je i objavljen, dok će se druga najvjerojatnije također pojaviti, ali i za nju se manje-više zna što će sadržavati.

 

Tako se pokazalo da će SDP ipak nešto morati poduzeti, između ostalog i zato što je počeo mrmor nezadovoljstva u inače amorfnoj i klimoglavoj stranci, počevši od Dragice Zgrebec, otprije poznate po tome da je se ne da tek tako glajhšaltovati.

 

Istodobno su počeli i pokušaji da se napravljena šteta što je moguće više kontrolira, pa je prvi hrvatski ministar u vladi Evropske unije Neven Mimica izjavio da nema nikakvih izgleda da zbog Merzel i Sabe na sudu završi i SDP kao pravna osoba. Time je, jasno, htio podvući da SDP još uvijek, unatoč iznimno lošim odjecima u javnosti, nije isti kao HDZ ili, pravnički rečeno, kod njega ne postoji onaj stupanj kolektivne krivnje kao u najvećoj opozicijskoj stranci.

Prvi hrvatski ministar u vladi Evropske unije Neven Mimica izjavio da nema nikakvih izgleda da zbog Merzel i Sabe na sudu završi i SDP kao pravna osoba. Time je, jasno, htio podvući da SDP još uvijek, unatoč iznimno lošim odjecima u javnosti, nije isti kao HDZ ili, pravnički rečeno, kod njega ne postoji onaj stupanj kolektivne krivnje kao u najvećoj opozicijskoj stranci

 

Dobro, to zbilja jeste uglavnom tako, a i vjerojatni sudski procesi Sabi i Merzel to će, po svemu sudeći, potvrditi. Ali onda je šefu SDP-a opet pobjegao jezik. Rekao je da će njegova stranka vratiti “do zadnje lipe” novac koji je Sabo, prema optužnici, prisvojio od vukovarske djece, ako se pokaže da je stvarno tako bilo. Dakle, hvatajući Milanovića za riječ, njegova stranka ipak se u primozgu osjeća suodgovornom za ono što radi član njenog najvišeg rukovodstva i vukovarski gradonačelnik.

 

I ona zbilja i jeste suodgovorna, jer drukčije ne može biti. Kao što ne može biti da se SDP vadi na HDZ, jer njihove moralne startne pozicije naprosto nisu iste.

 

SDP se uvijek izdavao za poštenu stranku, što znači da u ovakvim aferama više gubi, jer može se izgubiti samo ono što imaš. Ono što nemaš, a HDZ otpočetka stvaranja hrvatske države nije imao poštenja, ne može se ni izgubiti. I to je suštinska razlika između Milanovićeve i Karamarkove stranke u aferama Merzel-Sabo i onoj koja tereti glavnog tajnika HDZ-a Milijana Brkića za plagijat.

 

Druga bitna razlika je ta što članstvo SDP-a po temeljnim vrijednostima koje su mu usađivane teže podnosi ovakve afere, dok su se kod članstva HDZ-a uspjeli gotovo sasvim izbrisati takvi obziri. Ako se Brkiću nešto zamjera, to je prvenstveno, ili jedino, što se dao uhvatiti u plagiranju diplomskog rada. No i članstvo HDZ-a, koliko i ono SDP-a, ima pravo, čak i ako ga izrijekom ne želi, na transparentne i pronične stranke, koje neće biti, barem se to smije htjeti, korumpiranije i lopovskije od prosjeka u društvu. To bi bio minimalni civilizacijski standard.

 

Da se krivo ne razumijemo, korupcije i lopovluka ima, iako ne baš kao ovdje, i na širem ex-yu prostoru i u političkim strankama drugdje u Evropi i svijetu. Prema jednom mišljenju, korupcija je ušla u političke stranke nakon što su one u drugoj polovici prošlog stoljeća prestale biti ideološki relativno profilirane i masovne, kada su se mogle financirati iz članarina. I postale su, u duhu novih vremena, neka vrsta političkih poduzetnika koji se financiraju iz donacija, a tu ima i mutnog novca i isto tako mutnih načina na koje se do njega dolazi.

Korupcije i lopovluka ima, iako ne baš kao ovdje, i na širem ex-yu prostoru i u političkim strankama drugdje u Evropi i svijetu. Prema jednom mišljenju, korupcija je ušla u političke stranke nakon što su one u drugoj polovici prošlog stoljeća prestale biti ideološki relativno profilirane i masovne, kada su se mogle financirati iz članarina

 

Zato se pojavila potreba da država regulira pravila igre, jer se smatra da su financiranje i unutrašnje ustrojstvo stranaka previše važni za ukupno zdravlje društva da bi se to prepustilo samo njima.

 

Upravo od toga pošla je početkom dvijehiljaditih grupa profesora sa zagrebačkih fakulteta političkih znanosti, filozofije i prava, koji su se na inicijativu politologa Ivana Prpića pojavili s prijedlogom zakona o političkim strankama. Njime je trebalo regulirati ne samo financiranje stranaka, nego i minimum demokratskih standarda koje u njima treba poštovati. Trebalo je, ali nije.

 

Protiv toga su ustali, složno kao što nikada nisu, i tada vladajući SDP i opozicijski HDZ, gotovo uvrijeđeno tvrdeći da je to pačanje u njihovu autonomiju, malne i u političke slobode, tako da od toga na kraju nije bilo ništa. Stranke su se mirno nastavile samoorganizirati kako je njima pasalo, istina uz nešto pooštrene kriterije financiranja, ali ne toliko da se zaustavi njihovo izrastanje u jedan od stožernih punktova korupcije u društvu.

 

Iz tog vremena pamti se i izlaganje Zorana Milanovića, tada slabije poznatog vanjskopolitičkog aparatčika, koji se na jednoj tribini u Zagrebu također suprotstavio “Prpićevom zakonu”, vadeći iz rukava primjer iz Velike Britanije.

 

Tamošnje zakonodavstvo poznaje samo državnu kontrolu financija političkih stranaka, a sve ostalo prepušta njima i u to se ne miješa, rekao je. Točka. Možda je ovome trebalo dodati da političke stranke u Velikoj Britaniji postoje nekoliko stoljeća, a u Hrvatskoj tek nešto više od desetljeća. Ali Milanović se u to nije upuštao.

Političke stranke pokazale su se kao kvarljiva roba, od koje je iluzorno očekivati da iskorijeni korupciju u društvu kada su i same njene kliconoše, usto zaštićene grudobranom presvete autonomije u čiju su obranu, vidimo, svi ustali. U takvoj situaciji velike se afere raščišćavaju samo kada stranački velmože padnu u nemilost

 

Danas, kada je višestranaštvo u Hrvatskoj zagazilo u treće desetljeće, pa je poodavno izašlo iz kratkih hlača, vidi se da je nedostatak pedagoškog nadzora u doba dječaštva doveo do teških posljedica.

 

Političke stranke pokazale su se kao kvarljiva roba, od koje je iluzorno očekivati da iskorijeni korupciju u društvu kada su i same njene kliconoše, usto zaštićene grudobranom presvete autonomije u čiju su obranu, vidimo, svi ustali. U takvoj situaciji velike se afere raščišćavaju samo kada stranački velmože padnu u nemilost, za što je najreprezentativniji primjer Sanader, tako da ovo s Merzel i Sabom čak vrijedi registrirati kao mali pomak naprijed.

 

Došli su pod udar zakona iako su u punoj političkoj snazi, ali, što je ovdje najvažnije, mehanizmom vanjskog nadzora, jer političke stranke nisu razvile vlastiti.

 

SDP jeste napravio određeni pomak u unutrašnjoj demokratizaciji. Ali baš ovi slučajevi dokazuju da je to zapravo bio ptičji korak, jer se povodom Merzel i Saba ova stranka pokazala, poput ostalih, kao zatvorena i strogo hijerarhijzirana bratovština koja čuva svoje tajne i onda kada o njima svi sve znaju.

 

Stvar se pokrenula tek kada je profunkcionirao mehanizam famozne pravne države, nad čijim manjkavostima lamentiraju sve političke stranke, ali je ona ipak superiorna svemu što su one razvile unutar svojih zidina.

 

I zato, koliko god izgledalo da živimo u vremenu i polit-ekonomskim okolnostima koje ne zaslužuju bolje stranke, društvo ima pravo izvanjskom intervencijom korigirati ono što u njima ne valja. Baš kao što su prije više od deset godina tražili prezreni zagrebački sveučilišni profesori.

 

(Prenosimo s portala tjednika Novosti).

    •  Egotriper s Pantovčaka
    •  Sramota!
    •  Kandidacijski cirkus
    •  HDZ na prekretnici?
    •  Posvađani blizanci
    •  Okruživanje Rusije
    •  Drumovi bez Srba
    •  Samourušavanje Hrvatske
    •  Ratna skandinavizacija
    •  Familija

> Svi tekstovi ovog autora