Mate Uzinić: Problem nastaje kada pamtimo samo svoje žrtve

Ne mislim da Hrvatska ne treba obilježavati “Oluju” niti dovodim u pitanje njezino značenje za završetak rata i oslobađanje okupiranoga hrvatskog teritorija. Ali mislim da obilježavanje pobjede ne gubi ništa od svoga dostojanstva ako u njemu ima mjesta i za sjećanje na srpske civilne žrtve stradale tijekom i nakon “Oluje”. Isto vrijedi i za Srbiju: vlastito stradanje ne bi smjelo biti razlog za prešućivanje uzroka rata i odgovornosti za njega, govori riječki nadbiskup.

(Tekst intervju kolege Nenada Jovanovića s nadbiskupom Matom Uzinićem preuzimamo s portala tjednika Novosti gdje je objavljen 3. listopada 2026. Izvornu objavu možete vidjeti OVDJE).

S riječkim nadbiskupom Matom Uzinićem razgovarali smo o nizu aktualnih tema, između ostalog i o tome koliko se društvo promijenilo u protekle tri godine, otkako nam je zadnji put dao intervju.

U duhu rečenog ovom prilikom i njegovih ranijih istupa bio je i onaj na nedavnom susretu branitelja u Delnicama, gdje je rekao: “Da bi se dogodilo istinsko ozdravljenje, glavno pitanje nisu zločini koji su počinjeni nad pripadnicima naše strane. Glavno pitanje za mogućnost pomirenja i za izlječenje trauma jest zločin koji su neki u naše ime počinili nad drugima. Mislim da je to bitna stavka s kojom se moramo suočiti ako želimo biti zdravo društvo i ne ponavljati u budućnosti pogreške koje se, nažalost, kako vidimo i kod nas i u svijetu, ponavljaju.”

Koliko se po pitanju migracija, međuljudskih odnosa i poštivanja drugih i drugačijih izmijenila politička situacija u zemlji i regiju u zadnje tri godine?

Teško mi je to reći. Volio bih reći da se situacija promijenila nabolje, ali, nažalost, ne mogu. To nije ništa neobično, niti smo mi po tome posebni. To je samo odraz onoga što se događa na globalnoj razini. Zato bi bilo dobro ponovno se prisjetiti da smo više od svojih razlika i ponovno pokušati biti braća i sestre.

Je li se smanjilo protivljenje migrantima i verbalni napadi na njih, tj. jesu li se ljudi manje-više uvjerili da oni ne predstavljaju nikakvu opasnost, kako se još uvijek tvrdi zdesna?

Granične barijere su ojačane i, nažalost, posljedica toga je veća izloženost migranata kriminalnim skupinama i rizicima zbog kojih mnogi stradaju. Ipak, činjenica da se u našem društvu više ne osjeća toliki migracijski pritisak vjerojatno je dovela i do toga da je manje verbalnih i drugih napada na njih.

Čini se da se taj negativni naglasak s migranata danas prenio na strane radnike. A i jedni i drugi, uz veliku cijenu koju plaćaju, pokušavaju samo pronaći bolji život. I prema jednima i prema drugima problem su naše predrasude i poopćavanje.

Po novim zakonskim propisima, strani radnici prije svega moraju naučiti hrvatski u roku od godinu dana. Koliko je to ostvarivo i koliko vjerske zajednice mogu pomoći u tom i drugim pitanjima prilagodbe i uključenja u društvo?

Bit će to izazovno, ne samo zbog kratkog roka i zahtjevnosti našeg jezika, već i zato što mnogi od njih rade po čitav dan i ne žive u uvjetima prikladnim za učenje. Ali važno je, po mom mišljenju, pokazati volju. Mislim da Crkva u tome može pomoći.

Primjer je ono što na tom području radi Isusovačka služba za izbjeglice koja organizira tečajeve i pronalazi financiranje tako da budu besplatni. Osim toga, svi koji dolaze u Crkvu, a osobito vjernici iz drugih krajeva, trebali bi se u našim crkvenim zajednicama osjećati prihvaćeno i kao u svome domu, jer mi jesmo i trebamo biti i njihov dom.

S druge strane, koliko pomaže što su vjerski obredi na tagalogu kao u Rijeci i na engleskom kao u Zagrebu i bi li to trebao biti primjer i za druge sredine u kojima je velik broj stranih radnika, ali i migranata?

Želimo da se strani radnici, kao i svi drugi koji žele nastaviti živjeti u Hrvatskoj, integriraju u hrvatsko društvo, ali ne želimo da pritom prestanu biti ono što su bili prije dolaska u Hrvatsku. Njihova kultura i običaji mogu biti obogaćenje za nas, kao što naša kultura i običaji mogu biti obogaćenje za njih. Preseljenje iz vlastite domovine u drugu zemlju nije lako ni kada dobro poznajete jezik te zemlje, a kamoli kada ga ne poznajete.

Zato je za one koji dođu važno da se mogu susretati, međusobno podržavati i ohrabrivati. Posebno je to važno kada je riječ o molitvi. Nekada smo svi u Katoličkoj Crkvi Boga slavili na istom jeziku, ali danas ga slavimo na svojim jezicima. Mnogi to nikada u potpunosti ne nauče na stranom jeziku. Zato je za njih iznimno važno pokušati im omogućiti da Boga nastave slaviti na svome jeziku, zbog čega pozdravljam takve inicijative.

Podsjećam i da istu mogućnost imaju i mnogi naši iseljenici. Neki su od njih već treća ili četvrta generacija, pa se čak može postaviti pitanje smisla bogoslužja na jeziku njihovih predaka jer im je lakša komunikacija, i međusobna i s Bogom, na jeziku zemlje u kojoj su rođeni i u kojoj žive nego na jeziku koji su govorili njihovi djedovi, a možda i pradjedovi.

U Lovranu se od 2022. održavaju Mediteranski teološki susreti. Tko dolazi na njih i koliko su se ustalili u crkvenom i društvenom smislu?

Na početku je to bio ekumenski susret u teološkom dijalogu katoličkih, pravoslavnih i protestantskih studenata teologije o određenoj temi, uz sudjelovanje odabranih profesora teologije iz tih crkvenih zajednica. Posljednjih godina, uključivanjem studenata islamskih nauka, postao je i međureligijski susret oko određene teme.

Nije nam namjera da svake godine dolaze isti studenti, premda ima i takvih tendencija, nego da se taj krug svake godine širi i popunjava novim studentima. Zadovoljni smo interesom za ovaj naš program. Taj je interes dobar i među sudionicima iz pravoslavnih Crkava, koji vrlo aktivno sudjeluju, a neki su pravoslavni profesori uključeni i u organizaciju našega susreta.

Na najnovijim susretima iznjedrila se inicijativa za Mediteranski savez za mir. O čemu se radi, koje bi ideje i stavove trebao zastupati, što bi bila područja rada i tko bi se mogao priključiti?

Riječ je o ponudi savezništva koja uključuje deset konkretnih obveza. Polazimo od uvjerenja da i najmanji doprinos miru, malen poput kapi kiše, može donijeti promjenu, ali i od toga da se mir neće dogoditi sam od sebe, nego ga svi trebamo stvarati. To nije politička inicijativa, nego inicijativa pripadnika različitih vjerskih tradicija koji su sudjelovali na Mediteranskim teološkim susretima, održanima u Lovranu od 12. do 18. srpnja ove godine na temu “Prorokovati mir okruženi bukom rata: mirotvorstvo u doba militarizma”.

Na naziv nas upućuju dvije poveznice. Prva je Abrahamov savez s Bogom, koji nas na različite načine povezuje, pa smo se zato odlučili za savez. Druga je Mediteran, koji nas također povezuje, pa smo ga nazvali Mediteranskim savezom za mir. Odlučili smo ga ponuditi svima koji prepoznaju vrijednost obveza koje smo si zadali i koji su ih spremni pokušati živjeti u svojoj svakodnevici.

Nije, dakle, važno pripada li netko lijevoj ili desnoj ili nekoj trećoj političkoj opciji. Savez je ponuđen svima koji se u njemu mogu prepoznati. On ne mijenja njihovu vjersku, nacionalnu ili političku pripadnost, ali od njih traži da je žive u skladu s načelima Saveza, kako bi i njihov život mogao postati jedna kap u izgradnji boljega svijeta.

Koliko će moderni antifašizam moći biti jedna od poveznica Saveza?

Ponavljam da je Savez ponuđen svima i da su svi dobrodošli. On se, međutim, prihvaća i živi osobno i ne veže se ni uz jednu političku ili ideološku opciju. Ako pod antifašizmom razumijemo protivljenje fašizmu, rasizmu, nacionalnoj i svakoj drugoj mržnji te obranu dostojanstva svakoga čovjeka, onda su to vrijednosti koje su svakako spojive s načelima našega Saveza.

Meni osobno, kao i, vjerujem, ostalim pokretačima ove inicijative, važno je da Savez bude prostor okupljanja oko zajedničkih vrijednosti i ciljeva te da ostane otvoren svima koji ih dijele, bez poistovjećivanja s bilo kojom pojedinom političkom oznakom ili identitetom. Savez želi povezivati ljude različitih uvjerenja oko konkretnih obveza za mir i ljudsko bratstvo i sestrinstvo.

Zato je moguća i suradnja s udrugama, inicijativama i pojedincima, bez obzira na to jesu li vjernici, osobito kada je riječ o desetoj obvezi – obilježavanju Međunarodnog dana ljudskog bratstva i sestrinstva 4. veljače – te drugim zajedničkim aktivnostima koje bismo u tom kontekstu mogli organizirati.

Očekujete li i neke otpore?

Svjesni smo da u svijetu u kojemu se na prijetnju ratom često odgovara povećanjem naoružanja govor o miru i inicijative poput naše mnogima mogu izgledati naivno ili utopijski. Zato očekujemo i otpore. Mirotvorstvo, međutim, ne znači da države nemaju pravo i obvezu štititi svoje građane. Ali mislim da se trajna sigurnost ne može graditi samo na sve snažnijem naoružavanju.

Uz legitimnu obranu potrebni su diplomacija, dijalog, međunarodno pravo, izgradnja povjerenja i spremnost na posredovanje. Inače postoji opasnost da logika straha i naoružavanja sama počne hraniti nove strahove i nove sukobe. Moramo učiti rješavati sukobe bez rata. To vrijedi za naše međuljudske odnose, ali na drukčiji način i za odnose među državama i narodima.

Ne smijemo prihvatiti da snaga oružja postane konačni dokaz nečijega prava. Potrebni su nam dijalog, pregovori, posredovanje i poštovanje slobode i dostojanstva svakoga čovjeka i svakoga naroda. Mediteranski savez za mir možda je tek jedna mala kap u tom procesu. Ali što nas je više spremno dati svoj doprinos miru, više je i tih kapi. A mnogo kapi može donijeti promjenu.

U svojim ste propovijedima naglašavali da se domoljublje ne mjeri zastavama i retorikom nego praktičnim postupcima, a zabranili ste i da se u vjerske procesije uključuju ratne zastave. Je li vam drago kada i drugi dijele takve stavove o domoljublju, kao gradonačelnica Supetra Ivana Marković?

Nisam rekao ništa posebno. Svi mi znamo da se domoljublje ne mjeri zastavama, kao što se ni nečija vjera ne mjeri križevima na prsima i pozdravima “Hvaljen Isus i Marija” ili “Pomoz Bog”. Problem nastaje kada se zastave, vjerski simboli ili pozdravi počnu koristiti za neke druge, osobne ili interesne ciljeve, pa čak i kao pokriće za postupke koji s istinskim domoljubljem ili vjerom nemaju ništa zajedničko, uključujući i kriminalne radnje.

U tom smislu razumijem i izjave načelnice Supetra Ivane Marković i drago mi je kada se domoljublje, neovisno o političkim razlikama, razumije kao odgovornost za ljude, zajednicu i opće dobro. Čak i važnije od toga da nešto govorimo jest da sami živimo istinsko domoljublje i, ako smo vjernici, da budemo istinski vjernici. No problem može biti to što smo i istinsko domoljublje i pravu vjeru prilagodili sebi i svojim interesima te ih time iskrivili.

Nije lako pronaći neko zajedničko načelo kojega bismo se svi trebali držati, bili mi vjernici ili nevjernici, pripadnici ovoga ili onoga naroda, ali nekako mi se kao temeljno načelo nameće zlatno pravilo: ne činiti drugome ono što ne bismo željeli da on učini nama te činiti drugima ono što želimo da oni čine nama.

Za nas kršćane trebalo bi vrijediti i zahtjevnije načelo – načelo ljubavi, i to ne bilo kakve, nego Kristove. To je ljubav koja se ne zaustavlja samo na svojima, nego ljubi sve, čak i neprijatelje. Zapravo, ondje gdje postoji takva ljubav, neprijatelja više nema. Tu su braća i sestre.

Koliko se tu, uz forsiranje Thompsona, zapravo radi o neprirodnom povezivanju nacionalizma i vjere?

Teško mi je komentirati Thompsona i sve ono što se događa oko njegovih koncerata, a još manje bih želio prosuđivati njegove osobne nakane ili nakane ljudi koji na njih dolaze. Mogu govoriti samo o porukama i pojavama. Osobno se ne mogu složiti sa svim porukama koje se na tim koncertima ili oko njih pojavljuju.

Ne sviđa mi se ni kada se vjerski simboli i vjerski govor koriste tako da se kršćanska vjera povezuje s isključivim nacionalizmom ili suprotstavljanjem drugima. Vjera bi nas trebala otvarati drugome, a ne zatvarati u vlastitu skupinu. Jednom sam već komentirao Thompsonovu izjavu o Rijeci. I ja mislim da je Rijeci potreban Isus, ali Isus koji nije protiv drugih, nego je s drugima i za druge.

Gospodina Perkovića osobno poznajem. U njegovim pjesmama ima lijepih riječi i snažnih poruka, a neke su neizbježno obilježene i vremenom u kojemu su nastajale. Nedavno sam u jednoj propovijedi parafrazirao njegovu pjesmu “Moj dida i ja”.

Njezin me refren “Moj dida i ja, drugo vrijeme ista sudbina” potaknuo na pitanje mora li ista sudbina doista pratiti i sljedeće generacije. Što činimo da ono što su proživjeli naši djedovi i što smo dijelom proživjeli i mi ne postane sudbina naših unuka? Zato mi je od pitanja tko se čijom pjesmom ili simbolom koristi važnije pitanje kakve poruke iz svega toga šaljemo novim generacijama.

“Moramo imati hrabrosti usprotiviti se svakoj ružnoj riječi o onome drugome. Drugi i drugačiji uvijek je ikona Božja. Ako dopuštamo da se u našim zajednicama nesmetano govori loše o drugima, onda nismo dobri pastiri”, riječi su SPC-ovog vladike Grigorija. Koliko poštujemo žrtve iz redova drugih i drugačijih?

Mislim da je to jedno od ključnih pitanja za naše odnose. Svojedobno je i Hrvatska biskupska konferencija, govoreći o pedesetoj obljetnici završetka Drugoga svjetskog rata, upozorila da nije dovoljno govoriti samo o vlastitim žrtvama i zločinima druge strane, nego da moramo imati snage vidjeti i žrtve drugih te zločine počinjene s naše strane.

Ne mislim da Hrvatska ne treba obilježavati “Oluju” niti dovodim u pitanje njezino značenje za završetak rata i oslobađanje okupiranoga hrvatskog teritorija. Ali mislim da obilježavanje pobjede ne gubi ništa od svoga dostojanstva ako u njemu ima mjesta i za sjećanje na srpske civilne žrtve stradale tijekom i nakon “Oluje”.

Isto vrijedi i za Srbiju: vlastito stradanje ne bi smjelo biti razlog za prešućivanje uzroka rata i odgovornosti za njega, kao ni patnje i stradanja hrvatskoga naroda. A u takvom se promišljanju ne smije zaboraviti ni Bosna i Hercegovina, u kojoj je rat ostavio strašne posljedice i brojne žrtve među njezinim narodima i građanima.

I ondje nam je potrebno sjećanje koje neće vidjeti samo vlastite žrtve i tuđu krivnju, nego će imati snage priznati stradanje drugoga i odgovornost vlastite strane ondje gdje ona postoji. Problem nastaje kada svaka strana pamti samo svoje žrtve, a vidi samo krivnju one druge. Tada se rat u našim sjećanjima i riječima nastavlja dugo nakon što je oružje utihnulo.

Što s mladim ljudima i bi li tu pomogle aktivnosti poput zajedničkog pisma “I dalje smo susjedi” koje su Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR) za Hrvatsku i Srbiju uputile za godišnjicu “Oluje”?

Nije mi bila poznata ova inicijativa mladih. Slažem se s tekstom pisma i podržavam ga. Posebno mi je važan taj pogled iz perspektive običnih ljudi i žrtava, a ne samo iz perspektive država, politika i pobjednika. Vjerujem da bi među potpisnicima toga pisma moglo biti i budućih potpisnika Mediteranskog saveza za mir.

Koliko je zadnjih godina prihvatljivo (pre)naglašeno govoriti o žrtvama poraća 1945. uz prešućivanje žrtava okupatora i njihovih domaćih slugu? Znamo da svatko ima pravo na dostojan pogreb uz vjerski obred, ali ne pretvara li se to u državni spektakl?

O svim žrtvama treba govoriti i svakoj žrtvi treba priznati dostojanstvo. Pitanje je, međutim, kako to činimo. Sjećanje na jedne žrtve ne bi smjelo služiti prešućivanju drugih, kao što ni osuda zločina počinjenih nakon završetka rata ne smije značiti relativiziranje karaktera fašističkih i nacističkih režima ni zločina njihovih saveznika.

Na ono što je u tome važno upozorio je prigodom proslave našega riječkog jubileja predsjednik Talijanske biskupske konferencije kardinal Matteo Zuppi. Polazeći i od iskustva talijanske zajednice, čija je poratna povijest obilježena stradanjima, migracijama i egzodusom, pozvao nas je da se oslobodimo manihejskog pogleda koji cijele skupine ljudi dijeli na dobre i zle.

To ne znači izjednačavati odgovornosti niti tvrditi da su svi bili jednako odgovorni. Znači odbiti kolektivno proglašavati jedne nevinima, a druge krivima. I kod komemoracija, misa i molitava trebalo bi voditi računa o tome. Kršćansko sjećanje ne bi smjelo produbljivati mržnju i podjele. Trebalo bi nam pomoći da pamtimo bez mržnje, tražimo istinu bez manipuliranja njome te budemo sposobni moliti za oproštenje i opraštati.

Tema mirotvorstva i borba protiv militarizacije jedna je od vodećih u svijetu, o čemu su se oglašavali čak i pape, ali i drugi vjerski dostojanstvenici. Koliko smo na putu stvaranja kritične mase koja bi mogla utjecati na te procese?

Mislim da smo još daleko od toga, ali ne smijemo odustati. Iako se to čini utopijom, promjena je ipak moguća. Potrebno je, međutim, da svatko od nas tomu dade svoj doprinos. Važno je da to ne bude samo nešto o čemu govorimo, nego i nešto što živimo. I ne samo na političkoj razini, nego i u osobnom životu, u svojim obiteljima i drugim zajednicama. Načela našega Mediteranskog saveza za mir u tome nam mogu pomoći.

Koliko je nužno da se i Crkva više uključi i odlučnije pobuni protiv zagađivanja zraka, tla i vode? Podržavate li prosvjed od 5. rujna u Zagrebu?

Crkva se vrlo angažirala oko te teme, osobito enciklikom “Laudato si” pape Franje, prvom enciklikom koja se prvenstveno bavila tim pitanjem i koja je, koliko se sjećam, između ostaloga bila nadahnuta djelovanjem carigradskog patrijarha Bartolomeja. Načela su jasna i naša je zadaća iznositi ih. Pitanje je samo na koji ćemo način to činiti.

Mislim da mi ne trebamo zamijeniti civilno društvo i političke stranke niti kao Crkva ulaziti u njihov prostor, ali trebamo podupirati sve ono što je u skladu s načelima socijalnog nauka Katoličke Crkve, a ona su jasna, osobito nakon spomenute enciklike. Dodao bih tomu samo jedno načelo socijalnog nauka Katoličke Crkve iz najnovije enciklike pape Lava XIV., a to je načelo opće namjene dobara.

Ono nas podsjeća da su zemaljska dobra – tlo, voda, zrak i prirodni resursi – darovana od Boga cijeloj ljudskoj obitelji, i danas i u budućnosti. Ovo načelo ističe prava svih, ali ondje gdje postoje prava svih, postoji i dužnost svih da se ta prava poštuju.

U tom duhu gledam i na prosvjed u Zagrebu. To nije način na koji može i treba djelovati Crkva, ali jest način na koji mogu i trebaju djelovati građani i civilno društvo ako se njihov glas i krik ne čuju na drugi način.

U prosvjedu prepoznajem način na koji su stanovnici Like i svi koji su im se pridružili odgovorili na zahtjev koji proizlazi iz tog načela, braneći svoja prava na čisto i zdravo tlo, vodu, zrak i prirodne resurse, ali i ista prava onih koji će doći nakon njih.

Kakva je po vama politička, ali i međuljudska situacija u Rijeci u zadnjih godinu-dvije?

Rijeka je prvi put nakon dugo vremena promijenila političku opciju na vlasti. Svaka takva promjena, osobito nakon dugoga razdoblja kontinuiteta, traži vrijeme prilagodbe. Ona sa sobom nužno donosi i određene napetosti i poteškoće – i za one koji više nisu na vlasti i za one koji su preuzeli odgovornost i još uspostavljaju način svoga djelovanja.

Mislim da zato trebamo biti strpljivi, ali i zahtjevni prema svima koji su preuzeli javnu odgovornost. Svima nam je, vjerujem, stalo do dobra ovoga grada, bez obzira na političke razlike. Tom dobru svi možemo doprinositi.

Za većinu nas to znači odgovornost u malim svakodnevnim stvarima, dok oni kojima je povjerena vlast imaju veću odgovornost. Ali zajedničko nam treba biti nastojanje da ovome gradu budemo pomoć, a ne prepreka.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Oprezno s brojkama (o Jasenovcu)
    •  "Zaboravljeni Holokaust"
    •  U Vukovaru održana Skupština Srpskog demokratskog foruma
    •  Licitiranje s antifašizmom
    •  Episkop Jovan odlikovan zbog čuvanja uspomene na žrtve NDH
    •  Grozota prašine
    •  Partizan, pjesnik, antifašist, ali prije svega čovjek
    •  Vrbovsko nije Vukovar
    •  Nikola Vukobratović: U Zagrebu nismo stranci
    •  FOTOGALERIJA Veliki dan za vjernike i Petrinju

> Svi tekstovi ovog autora