autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Matu Uzinića čitam ovako: kršćanstvo mora biti oslobodilačko

AUTOR: Drago Pilsel / 05.03.2023.

Foto: Novica Mihajlovic (Delo)

”Trebali bismo vidjeti što možemo učiniti polazeći od sebe samih. Što činiti drukčije? Ja ne mogu promijeniti svijet polazeći od Pape i biskupa koji ga okružuju. Ali, mogu početi mijenjati svijet od sebe. I na taj način u naše društvo i u našu Crkvu unositi neke druge odnose i neke druge vrijednosti. Vrednote Evanđelja. Ljudi ne žive logikom Evanđelja, pa ni u Crkvi ponekad… Ne samo ponekad nego i često. Mi svećenici bismo trebali biti svjedoci, svjetlo ovog svijeta. Biti sol zemlje, kako nas poziva Evanđelje. No – nismo. Zarazili smo se istim interesima koji su u svijetu. Na primjer, taj interes koji je u svjetovnim odnosima, utječe na skandale kad su izbori. Pojavljuju se podmetanja, korupcija. To, nažalost, znade zaraziti i neke ljude u Crkvi. Ne bih generalizirao…”.

Citat pripada intervjuu koji je Jutarnjem listu dao riječki nadbiskup Mate Uzinić. Sve u svemu jako dobar iskaz, iskren, autokritički i refleksivni, kako i prilični nadbiskupu Uziniću. Jedino mi je žao što autor, novinar Dobroslav Silobrčić, kojemu se takva greška ne smije dogoditi, ne zna da Dubrovnik, gdje je Mate Uzinić službovao prije dolaska u Rijeku, nije sjedište nadbiskupije pa shodno tomu da mons. Uzinić u Dubrovniku nikako nije mogao biti ”nadbiskupom”. Sve druge intervencije kolege su na mjestu, mada predstavljaju opća mjesta.

Ali ovo što mons. Uzinić kaže čini se centralnim pitanjem jer određuje autentičnost religijskog diskursa. Naime, ako se kleru događa stanovita korupcija ”interesima svijeta”, vrlo će teško Crkva moći autentično predstavljati i prenositi novost Evanđelja.

U Korizmi smo, priprema se Crkva za pashalni misterij (muka, smrt i uskrsnuće). Mislim da bi vam ovo razmišljanje moglo biti zanimljivo.

Tijekom svoga javnoga života, Isus iz Nazareta je uživao veliku popularnost. Osim svoje spremnosti i sposobnosti da liječi bolesne i čini druga čuda, bio je omiljen i zbog moći svojih riječi i zbog toga što su se ljudi nadali da je on Mesija – onaj koji će promijeniti sudbinu ugnjetavanog i, od Rimljana, okupiranog Izraela. Povjesničari se već nekoliko stoljeća spore oko prave društvene i političke klime koja je okruživala Isusovo djelovanje.

Što je zaista trebalo značiti ”kraljevstvo Božje”? Autori Evanđelja nas žele uvjeriti da se Isus svojski trudio objasniti ljudima da to kraljevstvo ”nije od ovoga svijeta”. Ipak, u terminima ondašnjeg židovskog apokaliptičkog vjerovanja nema sumnje da je taj pojam označavao uspostavu Božjeg suvereniteta (stvaranje vjerskog političkog režima) i da je pretpostavljao svrgnuće postojećeg političkog i društvenog poretka.

Da je Isus, u glavama mnogih, trebao biti glavni junak u toj apokaliptičkoj revoluciji, očito je iz činjenice što su ga smatrali onim ”moćnijim”, čiji je dolazak Ivan Krstitelj pretkazao (čak su i neki filmaši prikazali apostola Judu kao onoga koji u to vjeruje i zato Isusa, zapravo, ne želi izdati, nego ga želi prisiliti da preuzme očekivanu revolucionarnu ulogu).

Osnovna ideja koju Isusovi sljedbenici shvaćaju jest da će Bog ipak ukinuti ropstvo izraelskog naroda, ali čim se njegovi pripadnici pokaju i počnu poštivati zakon. Ma koliko god rječito bilo od Isusa propovijedano, vjerovalo se da će revoluciju provesti ne samo etičko poučavanje.

Postojale su i jasne političke grupacije koje su imale svoje ciljeve. Jedan od onih pokreta koji su odigrali važnu ulogu u Isusovoj nasilnoj smrti bili su Zeloti. Ne slažu se svi eksperti do koje je mjere Isus bio povezan s njima, ali da je imao veze sa zelotima, to nitko pametan i upućen više ne spori.

Isus je svoju poruku proglasio najprije u Galileji, postojbini Jude Galilejca, osnivača zelotizma, gdje je postojala snažna tradicija vjerskog domoljublja. No narod koji se hranio zelotizmom nije bio sastavljen od ljudi koji strpljivo čekaju bolja vremena.

Bio je to narod zadojen (makabejskom) predajom svetog rata protiv okupatora. Zelotizam sa svojim evanđeljem nasilnog otpora i spremnosti na mučeništvo bio je sasvim prirodan. Upravo je iz te sredine Isus izvukao svoje apostole. Jedan od njih, Šimun, bio je deklarirani zelot; Petar, čovjek žestoke naravi, nosio je nadimak ”barjona” (terorist), dok su Jakova i Ivana zvali ”boanerges”, što evanđelista Marko eufemistički tumači kao ”sinovi groma”. Juda Iškariotski nazvan je po riječi ”sicarius”, što je bilo ime za zelotske ekstremiste koje su ubijali ”sicom”, krivim bodežom.

Jedno je sasvim sigurno: Isus nije vidio ništa nespojivo između militantnosti u zelotizmu i pripadanju svom pokretu. Dapače, opis Isusova hapšenja u Getsemanskom vrtu jasno pokazuje činjenicu da su i Isusovi učenici hodali naoružani. Međutim, iako se vjeruje da je osjećao simpatije prema zelotima, ipak se Isus sa zelotizmom nije javno poistovjetio, iako je, po svemu sudeći (to vam Josip Bozanić, uzaludno čekate, neće reći) dijelio neke njihove političke stavove.

Tako, na primjer, u opširnom izvještaju o Isusovom naučavanju glede nametnutog poreza Izraelu od strane Rimljana, izreka ”Podajte caru carevo, a Bogu Božje” znači osuđivanje (to je bio i zelotski stav) činjenice da se resursi Izraela u obliku poreza predaju poganskom imperatoru Rima.

Sinoptička se evanđelja slažu (Marko, Matej, Luka) kad kažu kako je Isus konačno odlučio otići u Jeruzalem s nekom nedefiniranom, ali očito sudbonosnom namjerom (”Sin Čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i književnicima. Oni će ga osuditi na smrt i predati poganima…”).

Evanđelja su, očito, opterećena formom koja je, ponajprije, književni sastav, a tek potom povijesno svjedočanstvo, ali se svejedno odražava kriza koja je prožimala Isusa. Sve se više činilo da će to biti prigoda za akciju. To shvaća i Juda koji je, kažu povjesničari, u završnoj fazi bio čovjek ”za veze” sa šefovima zelota.

Nije nerealno zaključiti kako su se neki oko Isusa spremali za svojevrsni mesijanski državni udar usmjeren, u prvom redu, prema svećeničkoj aristokraciji koja ga je, konačno, i osudila na smrt. Nažalost, mnogi ne znaju da je Sanhedrin ili Veliko vijeće Židova bilo sastavljeno ne od farizejaca, nego od sadusejaca, koji su vodili brigu da nitko ne ugrozi poslovne dogovore koje su utanačili s Rimljanima. Oni su bili ti koji su se svim silama borili da isposluju Isusovu smrt.

Isusov ulazak u grad je izveden trijumfalno. Isus je svakako bio svjestan političke ozbiljnosti trenutka. Klicalo mu se kao ”kralju Izraela”, pokušavala se izazvati pobuna. Odmah nakon ulaska u grad slijedi epizoda u kojoj Isus napada instituciju Hrama najavljujući njegovo rušenje (metafora o vlastitoj smrti i uskrsnuću).

Zeloti su silom zauzeli Hram tek 66. godine i nasilno promijenili hijerarhiju, ali je uslijedio munjeviti odgovor rimske vojske i pobuna je okončana četiri godine kasnije porazom Židova, uništenjem Hrama i padom Izraela.

Uglavnom, neki tvrde da je napad organizirao sam Isus, a drugi da je on u to uveden. Evanđelja tu nisu točna: Isus nije sigurno nikoga bičevao, a možda niti prevrtao stolove. Moguće je da je galamio na prodavače životinja za žrtvovanje ili na mjenjače novaca. Da je bio nasilan odmah bi ga uhitila hramska policija.

On je dreku usmjerio protiv svećeničke aristokracije koja je upravljala Hramom, ostvarujući veliki profit, jačajući svoju moć i tako osiguravajući što staloženiju rimsku upravu Izraela (”Kad to dođe do ušiju svećeničkim glavarima počnu smišljati kako da ga ubiju. Bojali su ga se, jer je sav narod bio oduševljen njegovom naukom”; Marko, 21, 18). Nije uhapšen. Režim ga se bojao jer je imao podršku naroda.

Ono što je važno jest da se u prvom suđenju, odmah po hapšenju (prvo suđenje, u dvije sesije, je održano pred židovskim Velikim vijećem, a drugo pred Poncijem Pilatom), Isusu čita optužnica koja sadržava i djelo pobune protiv vjerske vlasti iako ga se u prvome redu teretilo za bogohuljenje (”Jesi li ti Mesija – Sin Božji”, pita veliki svećenik, a Isus odgovara: ”Ti kažeš”, što se shvatilo kao potvrda), a to je bio zločin koji se po Zakonu kažnjavao smrću.

Ali to suđenje pred Sanhedrinom nije prošlo glatko. Svjedoci su dali proturječne iskaze, a sam Isus se, osim u jednom trenutku, branio šutnjom.

Kao što znamo, Židovima rimska vlast nije dopuštala da nekoga sami, bez suglasnosti gubernatora, osude na smrt. Zato Isusa šalju Ponciju Pilatu. On je upravljao cjelokupnom rimskom vojskom i mogao je odobriti ili poništiti svaku osudu židovskog Sanhedrina. Bilo je to klasično političko suđenje, ali najvažnije suđenje u povijesti (kojeg se liturgija Velikog tjedna posebno sjeća).

Židovi su znali da Pilata neće zanimati nikakve nejasne vjerske optužbe protiv Isusa i zato su ga optužili za revolucionarno djelovanje, za nagovaranje naroda da ne plaća rimske poreze i za proglašenje kraljem (”Ustanovili smo da ovaj buni narod i zabranjuje davati porez caru, a o sebi tvrdi da je Mesija, kralj”). Naime, svećenički glavari su iskoristili političko, a ne vjersko značenje riječi ”Mesija”.

Židovske glavare je Isus zaokupljao u prvom redu jer je ugrožavao postojeći društveni i politički poredak (često je izazivao i vrijeđao vjerske vođe), a ne kao vjerski heretik. Smatrali su ga, ponajprije, subverzivnim agentom, revolucionarom. Pilat tu verziju iz prve nije htio prihvatiti i bio je sklon vjerovati da je Isus nevin te se pokušao osloboditi odgovornosti.

Zato je Isusa poslao pred Herodota jer je, kao Galilejac, spadao pod njegovu nadležnost. Herodot ga je ismijao i, ne vidjevši u njemu opasnost, vratio Pilatu. Pilat je, pak, Isusa dao bičevati u nadi da će kazna umiriti mnoštvo.

Narod, kao što se često događa, bio je podijeljen. Bilo je onih koji su, ipak, prihvaćali riječ židovskih glavara, a ne rimskih vlasti (o tome govori citat iz Markova evanđelja kojim se objašnjava oslobađanje Barabe: ”Ali glavari svećenički uzbune svjetinu da im radije pusti Barabu”). Prilike su veoma dramatične i Marko ih izvanredno opisuje. Ali stvarnost je bila malo drugačija od onoga što prikazuje Marko.

Odjednom, situacija postaje neuvjerljiva i gotovo smiješna. Pilat koji ima čitavu silu uza se, a uvjeren je u Isusovu nedužnost (što Marko snažno sugerira), sada pita svjetinu što da učini i pokorava se urlicima ”ulice”.

Od nas se traži da povjerujemo kako se odlučni rimski guverner pogodio sa židovskom svjetinom o oslobađanju čovjeka kojeg je smatrao nevinim.

Štoviše, moramo vjerovati da su odjednom svećenički glavari postali moćni i nagovorili Židove da podupru kaznu smrti za Isusa, a prije nekoliko dana su se bojali uhapsiti Isusa u Hramu od straha od te iste svjetine.

Čini se da Marko poziva u pomoć epizodu s Barabom, nesumnjivo zelotskim vođom, odgovornim za ustanak i za ubojstvo rimskih vojnika, kao način da oslobodi Pilata od odgovornosti za Isusovo pogubljenje. Naime, Marko svoje evanđelje piše za Židove u Rimu, nakon pada Jeruzalema, i nije ih smio dovesti u naknadnu opasnost optuživanjem Rimljana za Isusovu smrt.

Unatoč apologetskoj slici Isusa kojem se pretpostavlja božanska priroda stoga i spasonosna djelotvornost njegove smrti, a koja je u našoj kulturi prisutna zbog crkvene predaje u kojoj dominiraju elementi srednjovjekovne pučke pobožnosti, svima koji se zainteresiraju za život Isusa iz Nazareta potreban je i znanstveni pristup koji će pomoći što vjernije prikazati politički i društveni kontekst povijesnog pogubljenja na križu.

Da bi upozorenje protiv pobune bilo očito: Isusu je nad glavom na križu stajao natpis ”kralj Židova”, a do njega s obje strane, razapeta su i dva zelota.

Iako je umro kao buntovnik, i to sramotno, Isus je postao utemeljitelj ili, bolje rečeno, božanstvo nove vjere (religijski će se sustav dogoditi tek zahvaljujući apostolu Pavlu, koji je Evanđelje prikazao u punini izvorne revolucionarnosti i proširio ga svijetom). Ponajprije zato što su apostoli povjerovali da je uskrsnuo, ali, sasvim sigurno, zahvaljujući dakle genijalnom apostolu Pavlu koji je uspostavio temeljnu doktrinu kršćanstva i bez koga, nema dvojbe, ne bi bilo ni Crkve. Ove koja slavi tog ”buntovnika”.

Naravno, ne baš u Hrvatskoj, gdje je Crkva više nalik na feudalnu instituciju koja se bori za moć (premda postoje vidljivi znakovi popuštanja i prihvaćanja crkvenog modela koji zagovara papa Franjo, o Crkvi kao bolnici na krvavom terenu ili gruboj periferiji). Ipak ili svakako, one (iste i jedine) Crkve koja je i politički subverzivna jer djeluje u onim dijelovima svijeta gdje se treba snažnije boriti za potpuno oslobađanje čovjeka. Riječju: i Isusovo je djelovanje bilo politički subverzivno i to ga je koštalo životom.

Ma koliko biskupi ili svi mi zajedno šutjeli o tomu. Naime, bilo bi vrijeme da se odreknemo vjerskog folklora a primimo knjige, to jest da se Isusa, ako je istina da i danas živi među nama, prepozna kao pravog osloboditelja. Od našeg osobnog grijeha, u prvom redu, ali i od grijeha struktura koje sami stvaramo ili u kojima živimo.

Naime, kršćanstvo koje u sebi nosi snagu oslobodilačku, pa je per definitionem – revolucionarno, mora izbavljivati ljude od svake vrste robovanja. Ponavljam: od grijeha koji nas tišti do svakojakih grešnih struktura. Eno nam sada pred nosom – HDZ-ovske. Inače, nema smisla inzistirati na njemu. Nepotrebno je i promašeno, kao vladajuća stranka.

Na to zapravo misli nadbiskup Uzinić. Ja sam vam danas ponudio nešto širu elaboraciju, ali poanta je u sljedećem: ”Umjesto da inzistira na nauku, papa Franjo stavlja drukčiji naglasak, slično kao i Isus u pristupu religiji svog vremena. I Isus se tada, prije dvije tisuće godina, odmakao od nekih vjerskih postulata i moralnih istina ne da bi ih dokinuo, nego da bi ih dopunio, pristupajući svakom čovjeku i svim ljudima da im pomogne da otkriju Boga koji nas ljubi, koji nam oprašta, Boga koji je milosrdan, Boga kojemu je stalo do svakog čovjeka. Papa Franjo želi reći da je Bog živ, da Isus nije samo povijesna osoba, nego je živi Bog”, kaže Uzinić.

Može li pak biti ”živog Boga” u srcima kršćana koji djeluju polumrtvo? Tko će u to povjerovati?

Ukratko, ako prihvatimo bitke u kojima smo dužni sudjelovati, mi novinari za kvalitetnije demokratske procese, ili teolozi za Crkvu po mjeri realnih čovjekovih problema, za solidarnost i poštivanje ljudskih prava (svatko od vas treba prepoznati polje rada koje ima pred sobom: obitelj je isto važno polje rada, itekako je bitno!), onda će se eventualno po našim djelima moći prepoznati Isus, ako u njega vjerujemo i ako nas nadahnjuje.

Ili, kako bi mons. Uzinić kazao, pozivajući se na papu Franju: ”Stajati na strani siromašnih i obespravljenih ne znači biti komunist, pa to je središte Evanđelja, po tome ćemo biti suđeni”.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Gasi se franjevačka provincia koja me dovela u Hrvatsku
     Dokle će Crkva koristiti Jazovku da dezavuira antifašizam?
     U povodu Dana državnosti, datuma kojeg se HDZ-ovci srame
     30 je godina od, možda, najboljeg intervjua u mojoj karijeri
     Mons. Ivo Martinović, dostojan sljedbenik Srećka Badurine
     Jürgen Moltmann: Nema progresa bez ekološke pravednosti
     Papa nije rekao ''pederčine'', već ''pederi'',  pa što?
     35 godina života u Hrvatskoj, 30 godina mrzilačkih napada
     "Bleiburg" je sinonim ustaškog kolapsa i partizanske osvete
     UN neće proglasiti Srbe za počinioce genocida u Srebrenici

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija