novinarstvo s potpisom
U prošloj kolumni o Mostaru Anno Domini 2015. spomenuo sam sintagme ”podijeljeni grad” i ”podijeljeni osjećaji”, koje sam prije pet godina preuzeo iz reportaže hamburškog tjednika Die Zeit o Mostaru, pa ih ugradio u naslov mojih predavanja ”Podijeljeni grad i podijeljeni osjećaji” za njemačke socijaldemokrate, kao i njemačke i švicarske studente tijekom njihovih posjeta Mostaru. Mnoštvo je razloga zbog kojih sada skrećem pažnju na moj osvrt ”Mostar Anno Domini 2011.”, a osnovni je što je prvi put preveden na b-h-s-cg jezik(e) i što se našao u knjizi ”Prokletstvo kulture selektivnog sjećanja”. Preveli su ga prijatelji iz Friedrich Ebert Stiftunga koji su mi javili da je moja knjiga u FES-ovoj nakladi izašla iz tiska i da će uskoro biti upriličena promocija u Banja Luci.
Nadam se da će čitatelji koji su čitali moj osvrt na Mostar 2015. s istim zanimanjem proći i kroz sažetak mojeg predavanja iz 2011. godine o poslijeratnom Mostaru. Ono se temeljilo i na osobnom doživljaju Mostara po povratku u BiH i na njemačkim preciznim dijagnozama. ”Tek je rat Mostar podijelio na dva dijela. Od tada u toj, od sunca i politike usijanoj dolini sve postoji dvostruko. Dvije mobilne mreže, dvije autobuske stanice, dva školska sustava, dvije bolnice, dva odvoza smeća, dva nogometna kluba i dvije tv-postaje, a postoje i dva sveučilišta u Mostaru. Zapravo je tek posljednji rat u ex-Jugoslaviji rascijepio mostarsko sveučilište, pa od tada postoji jedno za Bošnjake, a jedno za Hrvate”, ocijenio je prije pet godina vodeći njemački tjednik za kulturu Die Zeit.
Dakako, ponešto se u poslijeratnom Mostaru već bilo promijenilo nabolje. O ”društvenom događaju godine” neću reći ni riječi, ne idem na takve priredbe ni kad me ”nominiraju”, a jesu dva puta. Elementi normalnosti se ogledaju, naime, u nizu pravih kulturnih manifestacija regionalnog značenja (”Dani Matice hrvatske – Mostarsko proljeće” u Kosači, teatarski festival komedije ”Mostarska liska” u Narodnom pozorištu), u suradnji gradskih pozorišta/kazališta (NP i HNK) ili u izradi Enciklopedije BiH u izvedbi Hrvatskog leksikografskog instituta u Mostaru (drugi tom Enciklopedije je pred izlaskom iz tiska), dakako i u postojanju i razvoju i univerziteta i sveučilišta, s 25.000 studenata, čime je Mostar postao par excellence ”sveučilišni grad”.
Nažalost, stvaranje ove vrste ”ljudskog kapitala” jedina je proizvodnja u Mostaru i gotovo je sva namijenjena izvozu. Upravo sam saslušao na konferenciji mladih znanstvenika na mom fakultetu rezultate istraživanja mojih studenata politologije koji su anketirali 1350 njihovih kolega diljem BiH. I dok u Sarajevu gotovo svaki drugi (44%), u Banja Luci svaki treći (33%), u Mostaru tek svaki peti (20%) student planira poslije svršetka studija ostati u BiH.
Opet će se pisati u Šantićevom rodoljubivom stilu (”Ostajte ovdje”), ali bit će kasno. To što se u Mostaru (i drugdje) u glavama i dušama mladih ljudi vrzmaju misli i planovi o odlasku nisu oni krivi, nego krivnju za bezizlaz snose domaće političke elite.
No vratimo se ocjenama u tjedniku Die Zeit. Jedno sveučilište, ono na istoku grada, ima otprilike 7000 studenata, sebe shvaća kao jedino ”bosansko sveučilište” u Hercegovini i nosi ime ”Džemal Bijedić”, dok ono u zapadom dijelu grada ima 16.000 studenata i sebe razumije kao jedino hrvatsko sveučilište u Bosni i Hercegovini.
Jedno je sveučilište osnovano 1977., drugo 1992. godine. Ali se svađa oko toga koje je od njih starije, što bi značilo i pravo sveučilište u Mostaru. Naravno da svatko smije studirati tamo gdje želi, ali realnost je drugačija. Gotovo da ne postoji nikakva razmjena, iako postoji velik manjak profesora: na ”Džemalu Bijediću” predaju profesori iz Bosne, iz Sarajeva ili Tuzle, dok na hrvatsko sveučilište često dolaze profesori iz Hrvatske, iz Zadra i Zagreba.
”Ne treba se miješati”, kaže se još uvijek i prečesto i pritom se prije svega misli na obrazovanje djece i sklapanje brakova. Ono što je apsurdno u tome jest to što je prije rata u Mostaru bilo više miješanih brakova nego bilo gdje drugo na Balkanu. Statistike kažu: Prije rata je svaki peti brak bio takozvani miješani brak; u samom ratu i neposredno nakon rata nije ih bilo nikako. A danas se tek 1,7% brakova sklapa među partnerima koji su iz različitih nacionalnosti.
Prije rata su u Mostaru jedni s drugima mirno živjeli kršćani i muslimani, Hrvati i Bošnjaci. Tko je odgovoran za rat, naročito za rat između Bošnjaka i Hrvata, oko tog pitanja se također svađa, ocijenio je Die Zeit. U svakom slučaju, ta podjela i nakon Daytonskog mirovnog sporazuma u studenom 1995. godine još uvijek traje, a granice iščezavaju veoma sporo.
Ni koji jezik netko govori prije nije igralo veliku ulogu; danas ovdje gotovo svi vode računa o tome da li netko u kafiću naručuje ”kavu” ili ”kafu”, iako su hrvatski i bosanski jezik, kao uostalom i srpski, tako slični da se lingvisti svađaju da li se uopće može govoriti o dva ili tri jezika. Po čitavoj zemlji sada niču katoličke i pravoslavne crkve i islamske džamije, samo fabrike nestaju. Strah rata zamijenilo je nepovjerenje mira. Na površini se čini da je opet sve u redu, ali se ispod nje osjeti napetost, a ponekad ta napetost izbije i na površinu.
Grad je, dakle, poput sijamskih blizanaca koji dijele jedno srce, ali imaju odvojene ruke, noge i glave. Glave, to su dva sveučilišta, dok je srce ostalo samo u obliku omladinskog centra ”Abrašević”, gdje se mladi ljudi bez nacionalnog predznaka susreću sve češće, primijećeno je u ovoj i na omladinskim forumima mnogo diskutiranoj uspjeloj reportaži u tjedniku Die Zeit.
Sophie Rebmann, mlada reporterka iz Njemačke, je i sa mnom napravila prije pet godina intervju za svoju reportažu o BiH pod naslovom ”Zemlja šutnje” u magazinu za mlade Noir (Das Land des Schweigens, Noir Magazin, No. 19.). Ona je u Mostaru, osim OKC ”Abrašević”, otkrila i UWC – United World College Mostar, te još neke kavane u kojima se sastaju studenti i omladina iz oba dijela grada i svejedno im je da li su Srbi, Hrvati ili Bošnjaci. Današnje ponašanje ljudi u Mostaru je zapravo pragmatično, potvrdila je Sophie Rebmann i njemačka lektorica u Mostaru Dorothee Baumann. Kada je u jednom gradu sve dvostruko, onda se radi neke usluge ne ide na drugu obalu Neretve ili na drugi kraj grada. Škole, sveučilišta i stambene četvrti nisu oficijelno podijeljeni, ali ih razdvaja nevidljiva linija sjećanja.
Stariji ljudi su na svojoj koži doživjeli užase rata i ne mogu ih zaboraviti, a današnji učenici od samog početka odrastaju odvojeni jedni od drugih, objašnjavaju sociolozi: ”Oni nemaju nikakvih prijatelja sa druge strane iz vremena prije rata i nemaju nikakvu mogućnost da upoznaju nove”. Mi smo gubitnici, dominantni je osjećaj cijele generacije, koja je dvostruko prevarena – za djetinjstvo i za budućnost.
Stari most iz perioda osmanske vladavine od ogromne je simboličke snage, ocijenila je za njemačku mrežu N-Ost i Franziska Heidenreich u reportaži ”Mostar – podijeljeni grad na Neretvi”. Stari most je oduvijek važio kao most između Orijenta i Okcidenta i kao simbol Mostara i cijele zemlje. Tijekom rata srpsko-jugoslavenska armija prvo je uništila 11 od 12 mostova u Mostaru, a Stari most je oštećen. Nakon toga su upravo taj preostali most uništili Hrvati. Bio je to namjeran rušilački čin koji je ostavio duboku ranu – ranu u slici grada i ranu u srcu stanovnika Mostara. Novcem Svjetske banke most je rekonstruiran 2004., ne bez otpora s obje strane. Svečano otvaranje novog Starog mosta slavljeno je kao pomirenje između Bošnjaka i Hrvata. Ali u njegovoj blizini stoji opomena: ”Don’t forget 1993”!
Ovdje i danas u Mostaru na jednoj strani stoje džamije, na drugoj katoličke crkve, ponegdje se mogu vidjeti i uništene srpsko-pravoslavne crkve. Poput nevidljivog zida podjela se proteže kroz Mostar i ide dalje; prožima svakodnevnicu i misli ljudi u zemlji. Stari most i drugi mostovi, dakle, povezuju istok i zapad Mostara kao i prije rata, međutim, suživot je daleko od prijeratnog stanja kada su Srbi, Hrvati i tadašnji Muslimani (današnji Bošnjaci) dijelili grad na po jednu trećinu, bolje rečeno, kada su u miru živjeli zajedno.
Rane zarastaju, ali ostaju ožiljci. I mnogi političari se i dalje brinu da te rane ne zarastu. Oni provociraju, simplificiraju i polariziraju, pa se u zemlji njeguju razlike i u njoj ne postoji zajedničko sjećanje i kultura sjećanja! Zato i jest onaj grafit u blizini Starog mosta ”Don’t forget 1993” više od opomene. U glavama i u srcima preplašenih ljudi, naime, i dalje živi podjela grada. Ali to je upozorenje i za Europljane: ovaj grad i cijela zemlja su još uvijek bure baruta…