Ministrica Divjak je u pravu. Želim rodno osjetljiv zakon!

Ministrica obrazovanja Divjak u proceduru uputi prijedlog Zakona o udžbenicima u osnovnim i srednjim školama pisan kompletno u ženskom rodu – i ministru uprave pada mrak na oči, a činovnici Ministarstva uprave posežu za uvijek popularnim argumentom: ”Ustav rabi muški rod”, točka.

Zakoni moraju biti rodno neutralni i basta. Jezik javne uprave jest i mora biti i uvijek je bio neutralan. Jezik je nepromjenjiv, kao Mojsijev zakon uklesan u kamen za vječnost.

Dodajmo i killer-argument svih birokrata: ”To je uvijek bilo tako, toga nikad nije bilo, kud bismo došli kad bismo svi mislili … ”. Ne misle svi, pa je pitanje suvišno. A da je uvijek ili nikad nije bilo tako ili onako, to ne znači da i ubuduće to mora biti tako i ovako.

Bez obzira na to slažu li se profesorice i nastavnice o kojima se radi u ministričinom prijedlogu s ministričinim nastojanjem uvesti rodno osjetljiv jezik ili ne, jesu li sindikalisti prosvjete oduševljeni ili ne, hoće li javnost reagirati na takav – u Hrvatskoj kao ”vanzemaljski” doživljavan prijedlog – želim dati i argument u prilog rodno osjetljivog jezika, a protiv birokratskog stava da je jezik nepromjenjiv, jezik ustava, zakona, itd. nedodirljiv.

Bez obzira na to slažu li se profesorice i nastavnice o kojima se radi u ministričinom prijedlogu s ministričinim nastojanjem uvesti rodno osjetljiv jezik ili ne, jesu li sindikalisti prosvjete oduševljeni ili ne, hoće li javnost reagirati na takav – u Hrvatskoj kao ”vanzemaljski” doživljavan prijedlog – želim dati i argument u prilog rodno osjetljivog jezika, a protiv birokratskog stava da je jezik nepromjenjiv, jezik ustava, zakona, itd. nedodirljiv

Ako već ne shvaćaju oni-one na koje se prijedlog odnosi, profesorice, učiteljice, liječnice, umjetnice, intelektualke, službenice, itd., itd., a one su ne baš zanemariv dio javnosti, jednom treba upozoriti na to da ”profesori”, ”liječnici”, ”službenici”, itd. nipošto ne znače automatski ”profesori i profesorice”, ”liječnici i liječnice”, ”službenici i službenice”.

Žene nisu automatski uključene u muški gramatički rod (muškarci nisu nikad mislili da su oni automatski uključeni u ženski rod).

Pobijam argument da su žene ”automatski uključene” – i to ne samo zato što je ”učiteljsko zanimanje danas gotovo u potpunosti žensko zanimanje” (ministričin argument). Nije samo hrvatski jezični standard taj prema kojem muški rod – navodno – pokriva i ženski gramatički rod i ženski spol.

Jezici koji svoju gramatiku oslanjaju na latinski rabe homo za muško i za čovjeka. Zaključak je iz toga: muški rod predstavlja ”čovjeka”. Ne želi li se osporavati ženama pripadnost ljudskom rodu, mora se iskonstruirati uključenost (to je logika rimskoga prava), koje de facto nema.

No vratolomna akrobatika s mjestom žene u toj jezičnoj logici starija je od rimskog prava, a izvedena je iz pozadine i vremena u kojem su nastala sveta pisma abrahamitskih religija židovstva, kršćanstva i islama – Bog je zamišljen kao čovjek, kao muškarac.

Trebala su proći dva tisućljeća dok žene nisu rasvijetlile podrijetlo, polazište i pozadinu njihove stvarne (društvene, političke) podređenosti i njezinih povijesnih, antropoloških korijena.

A sada već ima četiri desetljeća otkad je Leonardo Boff u svojoj knjizi o ”Materinjem licu Boga” (”El rostro materno de Dios”) kršćane suočio s tezom da je Bog ne samo otac nego i majka, tj. da su u Boga ujedinjene antagonističke osobine što ih stereotipi o muškom i ženskom pripisuju ocu i majci.

Uvriježeni stereotipi, no korisni da bismo shvatili kako je čovjek ”biće udvoje”, i muškarac i žena, i jedno i drugo, bez muškog primata i podređenosti žene. Leonardo Boff je pomogao svrgnuti s prijestolja zajedno s patrijarhalnim Bogom i njegov lik, stereotip ”pravog” muškarca – muškarca koji vlada i kojem je žena tek objekt vladavine.

Ministrica obrazovanja Divjak u proceduru uputi prijedlog Zakona o udžbenicima u osnovnim i srednjim školama pisan kompletno u ženskom rodu – i ministru uprave pada mrak na oči, a činovnici Ministarstva uprave posežu za uvijek popularnim argumentom: ”Ustav rabi muški rod”, točka

O objektima se govori – objekti nemaju svog izričaja. Zato žene trebaju insistirati na tome 1. da su subjekti i 2. da njima kao subjektima ne treba nitko tko će ih milostivo ”uključiti”, jer 3. žene govore same za sebe i o sebi.

Čak je Katolička Crkva, koja zaista nije avangarda antropološke misli, shvatila i prakticira već gotovo četiri desetljeća izravno obraćanje i ženama. Svećenik poziva na molitvu ne samo ”braću” nego ”braću i sestre” – sestre doduše još uvijek na drugome mjestu, ali ipak: sestre se spominju, sestre se više ne smatraju obuhvaćene pojmom ”braća”.

Pokušajte jednom muškarca osloviti ”gospođom” ili ”sestrom”. Prema mojim iskustvima tako oslovljeni muškarac će se odmah nelagodno meškoljiti i ismijati vas zbog lapsusa linguae.

Kad se sada u zakonskim tekstovima žene istaknu kao zasebni identiteti, kao ”samostojeća bića” koja više nisu prešutno uključena u izrijekom spomenuto muško biće, to će isprva iritirati, ali i odjeknuti kao poziv na jezične promjene.

Imat će, bez sumnje, ne samo simboličan nego i realan učinak: jezik utječe na iskustvenu stvarnost, jezik stvara stvarnost.

Zakonski članci koji diktiraju da su svi termini rodno neutralni i da se odnose na oba roda griješe, jer zapravo nikad ne mislimo na neutralnog ”čovjeka”.

Percepcija čovjeka je spolno obilježena – obilježena je muškim spolom.

To što učiteljice i profesorice ”nisu impresionirane ‘ženskim’ zakonom o udžbenicima” ili da ministričin potez ne podržavaju ni njihove muške kolege ne bi smjelo biti relevantno. Bitno je da zakoni zrcale iskustveni svijet – a taj je obilježen činjenicom da čovjek postoji kao dvoje.

Ni službeni dokumenti se ne moraju držati uzusa kad uzus nije u skladu sa stvarnošću. Želi li netko ljudima nešto pokazati, pozvati ih, upozoriti, obraća se njima osobno, pokazuje im da ih percipira kao gospođe i gospodu, pokazuje im da ih percipira kao muškarce i kao žene.

Jezici koji svoju gramatiku oslanjaju na latinski rabe homo za muško i za čovjeka. Zaključak je iz toga: muški rod predstavlja ”čovjeka”. Ne želi li se osporavati ženama pripadnost ljudskom rodu, mora se iskonstruirati uključenost (to je logika rimskoga prava), koje de facto nema

Stoljećima se u povijesti žene nisu izrijekom oslovljavale, bile su samo ”one” u pratnji više-manje značajne i važne gospode.

Vlade i sudovi, akademije i sveučilišta, Crkve i vjerske zajednice donosile su zakone i propise, formulirale teze i teorije: stvoritelji su bili uvjereni da će biti obvezatni za sve, naravno i za žene.

A formulirali su ih muškarci uz svoje poznavanje i doživljavanje svijeta.

Sada kad se žena javlja s prigovorom da su sve te zakone, ocjene, procjene, teze i teorije stvorili muškarci izrijekom za muškarce, nije važno da li to drugim ženama smeta, da li im se sviđa, podržavaju li to ili ne – relevantna je činjenica u tvrdnji: zakoni, propisi, naredbe, uredbe, norme, itd., itd. formulirani su u muškom rodu; ženski rod nije spomenut – ergo: nije adresat svih tih propisa, itd.

Da li je teza da ”svi ljudi postaju braća” (Alle Menschen werden Brueder, F. Schiller: ”Oda radosti”) isto tako samorazumljiva kao tvrdnja ”Svaki čovjek mora umrijeti”?

Svi će umrijeti – no nikad neće svi biti braća. Univerzalne ideje počivaju na povijesno partikularnim ishodištima.

Muškarci su na neki način različiti ovisno o društvenom položaju i to nitko neće osporavati. A svatko misli da ima argumente osporavati različitost spolova koja se reflektira u gramatičkim rodovima. “No intention to include women can be deduced from the omission of the word male”, formulirano je u američkoj sudskoj osudi poznatoj po paradoksalnoj tvrdnji iz 1931. godine. A u Hrvatskoj 21. stoljeća ministri, zakonodavci, sindikalisti, svi ti nositelji važnih funkcija insistiraju na tome da je muški gramatički rod ”rodno neutralan” i zato ”podoban i za žene”.

Žene moraju pristati na model koji su stvorili muškarci, po svom (ukusu i afinitetu) – muškarci mogu sve ostaviti onako kako njima odgovara, odnosno ”kako se odvajkada radilo”.

A muškarci, uključivši neke žene, čudom se čude kad žene ne pristaju na taj deal. Kao da je jezik nedodirljiv kulturno-povijesni spomenik, a ne živ proces u kojem sudjeluju svi koji govore, koji zato zrcali odnose u društvu i status – kulture.

Čak je Katolička Crkva, koja zaista nije avangarda antropološke misli, shvatila i prakticira već gotovo četiri desetljeća izravno obraćanje i ženama. Svećenik poziva na molitvu ne samo ”braću” nego ”braću i sestre” – sestre doduše još uvijek na drugome mjestu, ali ipak: sestre se spominju, sestre se više ne smatraju obuhvaćene pojmom ”braća”

Jezik se mijenja – mijenja odnose između onih koji imaju što reći i onih koji imaju slušati. Možda čak nije ni svim muškarcima pravo da ih govorom i izborom rječnika sav svijet prepoznaje kao ”vladare” – despote, diktatore –  i da ih identificira s muškim spolom. Žene su se pobunile protiv identifikacije sa spolom i spolnim funkcijama – ustvari se seksualiziraju i muškarci.

Ako želimo da ta asimetrija odstupi i evoluira u simetriju, mijenjat će se i rječnik.

Kad je to uspjelo u Katoličkoj crkvi – koja stvarno nije nikakva društvena avangarda – ne bi smjelo biti nerješivo nekim birokratima (poglavito onima koji običavaju pozdravljati svoje sugrađane – ne znam da li pozdravljaju i sugrađanke – s ”Hvaljen Isus”) objasniti da gramatika ima muški i ženski rod i da muški rod nije univerzalan, iz čega treba slijediti da uvijek treba koristiti oba roda.

Dopustite da se pobunim protiv toga da muškarci predstavljaju univerzalnost, a žene tek partikularnost.

Muškarci su dio svijeta, kao što su žene dio svijeta – a muškarcima jednostavno osporavamo pravo govoriti u ime i drugog dijela svijeta.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.

    •  Podjednako dostojanstvo, ali za žene ne i podjednaka prava
    •  Opcija za siromahe – Opijum za narod
    •  I crkve imaju razlog osmisliti program EPK 2025.
    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika

> Svi tekstovi ovog autora