”Mirotvorovi”, ali pitanje je kako? 

---

Ovu kolumnu pisala sam danima, a nakon punih osam mjeseci odsustva volje, zahvalna uredniku i mom prijatelju Dragi Pilselu što me podsjećao, poticao, pomalo se i ljutio na me, ohrabrivao… držao vrata otvorenima. Odabrala sam, odnosno nisam mogla preskočiti pisati upravo o procesu koji prolazim. U svojoj zadnjoj kolumni, onoj prije osam mjeseci, pozvala sam se na pravo na tjeskobu a da ju detaljnije ne obrazlažem a govorila o tome na što nadu/optimizam volje oslanjam. Pisala sam što sam naučila od studentskog pokreta u Srbiji.

Nakon toga nastupio je dugi period bavljenja vlastitom tjeskobom. O tome danas pišem, pri tome imam na umu pravilo ”budi svoj šef/šefica” na koje upozoravamo na radionicama – govori o vlastitom iskustvu do dubine i širine na koje se sam/sama odlučiš. Govorim uglavnom o ishodima i uvidima koje sam otkrila, ili na koje sam se ponovno vratila kad sam odabrala suočivati se s tjeskobom.

Nedostajala mi je jasnoća (ne usudim se reći svjesnost iako njoj težim). Počela sam joj se približavati tako što sam dozvolila da me natapa realnost urušavanja poretka u kome jesmo, mislim da jesmo. Tek uronjena u tu realnost, mogu si danas ponovno postaviti isto pitanje koje sam si postavila i usred rata: Što ja mogu učiniti (usred rata, odnosno usred urušavanja poretka) da napredujemo prema mirotvornom zajedništvu – u obitelji, u Crkvi, u društvu, u državi, u svijetu.

Dobra je vijest (za mene) da nisam zapela u propitivanju DA LI nenasilno, uključivo, mirotvorno djelovanje ima smisla, a pogotovo ima li snagu, ne, nisam tu zapela, to sam si uvjerenje utvrdila.

Zaokupljena sam pitanjem KAKO. Ima li smisla to što radim (bavim se osnaživanjem za mirovno djelovanje, suočavanjem s prošlošću i politikama nenasilja u formalnoj politici na lokalnoj razini)? Ili mi je/nam je u okolnostima urušavanja poretka koji poznajemo tražiti nove načine?!

Pitanje zvuči retoričkim – naravno da uvijek treba tražiti nove načine primjerene osobnim preferencijama, mjestu utjecaja i kapacitetima (a u trećoj dobi je to jako bitno); naravno da alate nenasilnog djelovanja treba prilagoditi aktualnoj situaciji i kulturi društva u kome djelujemo. Ipak, to što sam ponovo prionula traganju za svojim odgovorima na pitanje KAKO je (za mene) druga dobra vijest.

Što mi u tom procesu pomaže? Duhovna priprema za dan – kako bih, koliko je moguće manje, bila smetnja, a koliko najviše mogu postići biti podrška mirotvornim emancipirajućim procesima počevši od sebe, od svoje obitelji, susjedstva… grada, domovine, svijeta…

Puno mi znače susreti koji me podsjećaju da nisam u tome ni sama ni luda – da tome mnogi/e na različite načine pridonose. Kada vidim solidarnost s najranjivijima na djelu, kao s ljudima u Gazi. Kada obnavljam stare i stvaram prilike za nove veze – povezivanje, suradnja i dijalog. Zahvalna!

TKO su ti ljudi mirotvorci – moj prijatelj i učitelj Kruno

Posebno sam zahvalna mom prijatelju Krunoslavu Sukiću. Njegovo ime nosi prva hrvatska mirovna Nagrada za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava ”Krunoslav Sukić”. Već sedamnaestu godinu Nagrada nas okuplja, postala je mjesto proslave, zahvale, ohrabrenja, povezivanja. Znači.

Tko su ti ljudi mirotvorci je naslov govora koji je Goran Božičević održao o Krunoslavu Sukiću na svečanosti uručivanja nagrade i priznanja 2014. Tada je u šali upotrijebio riječ ”mirotvorovi”, što bi, uvjerena sam, Krunu razveselilo. Ušla je u naš ”mirovnjački” sleng.

U razdoblju suočivanja s tjeskobom (molim lektoricu da ostavi ”suočivanje” – Kruno ga je koristio i imao je argumente zašto) sam se vratila na jedno od iskustava koje mi je promijenilo život. To pomaže.

Vratila sam se na iscjeljujuće blagotvoran susret s Krunom za vrijeme zamračenja Osijeka zbog granatiranja. Iako svaki na svoj način, od tog susreta nastavili smo se zajedno hrvati, odupirali se logici totalnog rata (”ili oni ili mi”). Ja sam se ustrajno, dok nisam ušla u slobodu od logike nasilja, vračala na pitanje što znači ljubiti neprijatelja, a Kruno je bio artikulirao svoj stav prigovarača savjesti iz političkih razloga. Govorio je da odbija biti dio političke zajednice koja silom oružja brani svoju sigurnost i rješava nepravde i probleme. To je bio temelj na kome smo nadalje, zajedno, promišljali kako usred rata graditi mir, smišljali i surađivali na konkretnim aktivnostima. Kako mi fali!

Provest ću vas crticama iz njegova života koje su mene poučavale o osvajanju slobode ”od” i iskrenom traganju za alternativnim zajedništvom. Jednom je prilikom to uobličio u jednostavnu misao: ”Želim tragati za istinom i činiti to s radošću”.

Kruno o emancipirajućem suočivanju s prošlošću (izvadak iz intervjua o suočavanju s prošlosti u Hrvatskoj koji je uradio Goran Božičević , u cijelosti dostupan na https://krunoslav-sukic.centar-za-mir.hr/o-kruni#about-friends-anchor) …nedostaju nam žive nefrizirane, nerežirane priče, dakle one koje su nastale u slobodnom prostoru slobodne diskusije.

Naime, čini mi se temeljnim da to ”suočivanje” sa prošlošću ujedno sudionicima pomogne osloboditi ih od straha, od bola i od predrasuda. Oslobođenje od straha, ili kada govorim u tom kontekstu slobode ”od”, onda imam potrebu prije svega naglasiti taj moj osjećaj da se sudionici nisu politički oslobodili, odnosno da se suočivanje s prošlošću ne zbiva slobodno od političkih i ideologijskih diktata i, naravno, od straha za one koji odstupaju od takvih diktata. Taj govor i to suočivanje sa prošlošću bi trebalo biti osigurano od prijetnji raznovrsnim oblicima kazni koje slijede za ona suočivanja s prošlošću koja već nisu zadana kao poželjna i kao takozvane nacionalne vrednote, i slično.

Dakle, nedvojbeno je da imamo potrebu, mnogi od nas, uključujući i mene osobno, da se s tom prošlošću suočimo na način koji bi bio nov ili možda više od toga – da to suočivanje bude javno jer ja se na način koji je moj vlastit mogu svakodnevno sam u sebi suočiti.

Ono u čemu imam problem je to što se moj način suočivanja s prošlošću kosi sa onim koji se samorazumjeva kao neupitan, kao nacionalno korektan, nacionalno afirmativan. Imam osjećaj da je problem s onima čija je priča osebujna, vlastita, i koji onda pritom mnogo ne mare hoće li se ta priča uklapati u neke zadane obrasce kolektivnih sjećanja i kolektivnih suočivanja. Dosta tih, ideologijom i vladajućim političkim konjukturama osiguranim, nametnutim obrascima suočivanja s prošlošću.

”Naše je suočivanje s prošlošću isuviše zadano, isuviše komandirano, isuviše, čak, dresirano… do tog emancipirajućeg, tog koje neće biti samo ponavljanje već zadanih obrazaca može doći samo ako onaj koji se s prošlošću suočiva ima potrebu da to bude iskorak u nešto novo da to po njega ima oslobodilačke konsekvencije i drugo, da nije pri tom onemogućen u načinu suočivanja kako njemu osobno eksplicitno odgovara”.

Kruno antidot za bahatost i poltronstvo osvaja slobodu ”od” zabrana, klišeja, stereotipova, diskriminacija

Na tom je sastanku i mnogo njegovih kolegica, aktivistica, žena. I još jedan muškarac, recimo da je političar, nije važno, na primjer. I u jednom trenutku Kruno kaže tom gospodinu: ”Molim Vas da se prestanete samo meni obraćati. Imam dojam da sam ja za Vas jedini osim vas na ovom sastanku. Molim Vas obraćajte se i mojim kolegicama.” (Zapisao Goran Božičević).

To je kad Kruno na velikom sastanku mirovnjakinja i mirovnjaka iz Hrvatske počne govoriti srpski. Da, srpski. Iz čista mira. Bude tu i smijeha naravno i nelagode i zbunjenosti. A Kruno priča srpski. I prestane uskoro jer shvaća da smo mi svi daleko iza njega. Kaže. ”Tako dugo nisam pričao srpski”. I poruku nam je prenio. ”Nismo slobodni. Nismo, a pretvaramo se da smo slobodniji nego što jesmo. I sami se zatvaramo. Ne trebaju nam vanjske prisile.” (Zapisao i komentirao Goran Božičević).

Traganje za zajedničkim tlom

Prisjećanje na Krunu mi pomaže promišljati o tome kako u kulturi bahatosti moćnika & poltronstva ”nemoćnika”, usred poretka koji se urušava i društava, u okolnostima koje se polariziraju tako da više ne znamo ima li uopće nešto što nas povezuje – kako u tim uvjetima pridonositi mirotvornom zajedništvu? Kako tragati za i pronalaziti zajedničko tlo? Kako stvarati prilike za to?

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Što sam naučila od studenata u Srbiji?
    •  Hrvatska - zarobljena ili socijalna država?
    •  Učitelji su ključ – Sukob kao prilika
    •  Dijalog oko roda Što ja znam, kako razumjevam rod?
    •  Radost i politike nenasilja
    •  Pridonosim li prepoznatljivosti emancipirajuće božanskog?
    •  15 godina mirovne nagrade ''Krunoslav Sukić''
    •  Prestanite za ime Boga! TREĆI PUT POSTOJI!
    •  Osječki Černobil – bitka nije dobivena, borba tek predstoji
    •  Građanima nisu jasni vidovi strukturalnog nasilja na djelu

> Svi tekstovi ovog autora