autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (4)

AUTOR: Ivo Goldstein / 01.01.2020.

jasenovac-ivo-goldsteinJasenovački logoraši bili su izluđeni, dezorijentirani i bespomoćni. Kolika je bila ta njihova bespomoćnost, svjedoče i brojne situacije kada su bili izvan logora, u mogućnosti da pobjegnu, a nisu!

Naprimjer dvojica košarača krenula su zajedno s još dvojicom logoraša na sječu vrbova pruća izvan logora. Kada je jedan od logoraša napao i ubio jedinog čuvara-ustašu, on i još jedan logoraš dali su se u bijeg, a ova dvojica košarača — “vjerovali ili ne”, s puno sarkazma i tuge priča Milko Riffer — “vratili su se natrag u logor bez straže”.

I ekonomist Paor, Srbin iz Banata, našao se jednog poslijepodneva na desnoj obali Save, gdje je dvojici visokih ustaških dužnosnika obrazlagao “plan sijanja golemih površina zemlje. Oni su bili vrlo zadovoljni njegovim planovima i potom krenuli konjima na skelu za drugu obalu.” Paor je svojim supatnicima u logoru kasnije objašnjavao da je, kad je “ostao posve sam (…) nigdje nikoga, nigdje ustaške uniforme (…) osjetio odjednom čudnovat nemir i uplašio se samoće”.

Ilija Jakovljević zdvojno je konstatirao – “Toliki su ljudi na poziv samo legli i pustili da ih kolju.” Josip Riboli čudio se “kako su ljudi ne samo potpuno mirni išli na stratište, nego kako su na zapovjed ‘Lezi!’ bez riječi postavljati glavu na nišan ubojitom tanetu”. Bili smo “zgažena i do životinjstva ponižena logorska raja”, definira položaj zatočenika Milko Riffer, ali ni on se nije dao

Uputio se prema skeli, prešao Savu i vratio se u logor. Čak ni logornik Maks Samlaić, pošto je jedan njegov radnik, Luka Đaković, priklao ustašu koji ih je pratio u autu, nije htio bježati: “Đaković je pobjegao, a Samlaić se vratio u logor.” Slično je postupio i logornik Alkalaj, koji je pod stražom često odlazio iz Jasenovca, najviše u Karlovac i Zagreb, i sigurno je imao priliku da pobjegne, ali nije, jer je “bio uvjeren da bi svi zatočenici Kožare zbog toga stradali”.

Dobar dio logoraša, pritisnut logoraškim tegobama i strahom od smrti, upadao je u stanje koje se u psihologiji naziva “naučena bespomoćnost”.

Radi se o stanju ljudskog bića u kojem je ono naučeno da se ponaša bespomoćno, čak i kada mu se pruži prilika da pomogne sebi ili izbjegne nepovoljnu ili štetnu okolnost kojoj je izloženo.

Smatra se da je naučena bespomoćnost klinička depresija s kojom se povezuju duševna oboljenja nastala na temelju osjećaja da osoba više ne može nikako utjecati na stanje u kome se našla – ona ga stoga posve pasivno prihvaća, ne pokušava pobjeći iz njega ili izbjeći barem neke od njegovih elemenata. U Jasenovcu je to značilo – smrt.

Salamon-Šandor Musafija svjedočio je kako je “situacija bila takva da mi je od tolikih patnji bilo svejedno, bio sam skoro izludjeo”.

Neki su takvu samoubilačku strategiju i proveli u djelo: Baldo Bodulić opisuje kako je vodnik Nikola Gagro vodio zatočenika na neki rad izvan logora, pa su prošli pored kola punih kukuruza. “Jedan od zatočenika vidio je zrno kukuruza na cesti i uzeo da ga pojede”, na što je Gagro “odmah reagirao revolverskim metkom u potiljak. Za prvim zatočenikom se poveo drugi, pa treći, a Gagro im je obojici ‘poklonio’ metak u potiljak.

Takvu smo smrt svi priželjkivali, jer je to bilo daleko bolje nego da te Gagro vodi u svoj ‘hotel'”, zaključio je Bodulić.

Logoraši su većinom “smalaksali, depresivno-melankolični, izmoreni”. Đorđe Miliša svjedočio je kako je “većini logoraša jedina želja postala da se udalje iz ovoga pakla (mislio je na Jasenovac – op. a.) i na taj način oslobode se svih muka i patnji, ne strahujući ni pred najstrašnijom smrću (…) radije su izdahnuli”.

Ilija Jakovljević zdvojno je konstatirao – “Toliki su ljudi na poziv samo legli i pustili da ih kolju.” Josip Riboli čudio se “kako su ljudi ne samo potpuno mirni išli na stratište, nego kako su na zapovjed ‘Lezi!’ bez riječi postavljati glavu na nišan ubojitom tanetu”. Bili smo “zgažena i do životinjstva ponižena logorska raja”, definira položaj zatočenika Milko Riffer, ali ni on se nije dao.

Jasenovački logoraši bili su izluđeni, dezorijentirani i bespomoćni. Kolika je bila ta njihova bespomoćnost, svjedoče i brojne situacije kada su bili izvan logora, u mogućnosti da pobjegnu, a nisu!

“Logoraš se teško mogao odlučiti na obranu. Bilo je jasno da bi to bilo čisto samoubojstvo”, konstatirao je Erwin Miller. Milku Rifferu, koji je postavio isto pitanje, činila se “nevjerojatnom činjenica da se od onih nebrojenih gomila logoraša, što su ih odvodili vezanih ruku u Gradinu, nije gotovo ni jedna pobunila i nastojala, makar i zubima, da što skuplje proda svoje živote. Pričali su mi, da se samo jednom neka grupa Cigana pobunila i navalila na stražu. Bili su naravno likvidirani.”

Pa ipak, bilo je više onih koji su se pobunili u zadnji tren negoli je Riffer znao kad je pisao memoare: u rujnu 1942. veća grupa srpskih seljaka bila je dovedena u Gradinu i smještena unutar žice tamošnjeg privremenog logora.

Ustaše su donijeli veliki kazan s čorbom, ali kako se među ljudima proširio glas da je čorba otrovana, bilo je dosta onih koji nisu jeli. No mnogi su bili gladni, kušali jelo, i ubrzo počeli umirati. Preostalima je postalo jasno kako ih ustaše namjeravaju ubiti, pa su se dogovorili da će se suprotstaviti.

Kad su ustaše naredili nastup i skidanje odjeće, zatočenik Stevo Dragaš “skočio je na jednog ustašu i viknuo ‘Djeco, bježite.'”

I drugi su se “počeli otimati. Više se nije znalo tko koga udara i čime. Plotuni iz pušaka i mitraljeza zagarili su po nama”, ali kako su svi bili pomiješani, “ustaše su uglavnom pucali u zrak da ne bi pogodili svoje”.

Branko Vrban, jedan od bjegunaca, kasnije je opisivao kako je, iako “udaren po glavi, skočio na žicu, gustu, visoku dva metra. Izgrebao je sve ruke, ali nije osjetio ni krv ni bol. A kad se našao na slobodi, nije vjerovao.” Od čitave grupe preživjela su petorica – Branko Vrban, izvjesni Đorđe i Stojan te Simo i Mihajlo (jedan od njih, ili Simo ili Mihajlo, prezivao se Dragaš).

Istražna komisija našla je 1945. u Staroj Gradiški žensko tijelo na kojem su bili vidljivi tragovi mučenja (oštrim predmetima unakaženo je lice) kao i “duboke rane na dlanovima obiju ruka koje potječu vjerojatno od toga što se zatočenica branila”.

Posve je drugačije reagirao Vukašin Mandrapa: kad je vidio da mu se približava njegov ubojica, zbog stoičkog mira ili “naučene bespomoćnosti”, navodno je rekao ustaši: “Radi Ti, dijete, svoj posao!”

Milan Gavrić tvrdi da je u suočavanju s blizinom smrti ključan bio trenutak kad je logoraš vidio “masovna strijeljanja i gomile leševa”. Otad je “u svakog jasenovačkog zatočenika ušla psihoza straha od smrti, uverenje da svakog momenta možeš biti streljan, zaklan, ubijen sekirom ili maljem, da ćete jednostavno danas ili sutra ‘pojesti mrak'”.

Nada Crnogorac opisuje kako je “najteže bilo podnositi strah”, zapravo strah od smrti: “…svaka noć donosila nam je neizvjesnost. Nikada nismo bile sigurne da li ćemo dočekati sljedeći dan. Noć je gutala mnoge zatočenike”, a Slavica Pavlović da je “uz vječitu glad bio nametnut i vječiti strah. Svakog trenutka očekivali smo ono najgore.”

Ustaše su donijeli veliki kazan s čorbom, ali kako se među ljudima proširio glas da je čorba otrovana, bilo je dosta onih koji nisu jeli. No mnogi su bili gladni, kušali jelo, i ubrzo počeli umirati. Preostalima je postalo jasno kako ih ustaše namjeravaju ubiti, pa su se dogovorili da će se suprotstaviti

Mirko Pajkić svjedočio je “kako je u logoru bio naročito obuzet mišlju, danju i noću, kakvom ću smrti umrijeti: od noža, toljage, metka, kundaka, sjekire, iznemoglosti i umora, bolesti ili gladi. Ni na kraj pameti mi nije bilo da bih mogao izbjeći jednoj od tih smrti.”

Bio je to dio ustaške strategije – uništavati zatočenike neprekidno ih strašeći: mučenjem, ubijanjem najbližih, smrću. Tu je neizvjesnost dobro opisao Antun Barac, koji, govoreći o logorskim vratima, objašnjava kako ona “vode u slobodu, u život, u dalje zatočenje, ili u smrt! I tko će znati, što je namijenjeno onome, tko na poziv ustaša mora kroz njih?”

Posvemašnju opsjednutost (posve razumljivu!) svojom budućnošću dobro ilustrira jedan zatočenik logora u Gospiću, inače seljak, dok je slušao diskusije obrazovanih komunista o dnevnopolitičkoj situaciji. Zapitao ih je “što je to diktatura, što financijski kapital” (jer su oni o tome raspravljali), ali, naglasio je, to čini samo zato da bi “saznao da li ćemo mi odavde ili iz drugih logora u koje nas pošalju, živi izaći ili ćemo ovdje kosti ostaviti”.

(S dozvolom autora donosimo feljtonizirani ulomak “Na to se navikava ne čovjek, nego logoraš”, str. 275 i ss. iz VI. poglavlja ”Mučenje, umiranje, smrt” impresivne i sveobuhvatne knjige prof.  Ive Goldsteina ”Jasenovac”, Fraktura, Zaprešić, 11/2018.).

(Nastavlja se).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Ustaše, Hrvati i Židovi
     Hrvatski povijesni revizionizam
     Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (10)
     Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (9)
     Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (8)
     Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (7)
     Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (6)
     Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (5)
     Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (3)
     Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (2)

> Svi tekstovi ovog autora
Objavljeno u: FELJTON
Oznake: Fraktura, Ivo Goldstein, Jasenovac
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1